Talijanska komponenta u genezi hrvatskoga modernog slikarstva

Istraživanje poveznica hrvatskog slikarstva s austrijskim, njemačkim ili češkim likovnim centrima obrađivano je češće od talijanskih poveznica. Ujedno, zbog brojnih europskih utjecaja na talijansko slikarstvo i nužnosti razlučivanja podloge na kojoj se razvija talijanska likovna scena, ova je tema izrazito složena i zahtjevna za istraživanje. Odatle važnost knjige Ivane Rončević Elezović Poveznice hrvatskoga i talijanskoga slikarstva od 1872. do 1919. godine. Ona donosi nova saznanja o povezanosti modernizma u hrvatskom slikarstvu s talijanskim boravcima hrvatskih slikara. Kao takva svakako je dobrodošla ne samo kao uvid u složene kulturne poveznice Hrvatske i Italije, nego i kao podloga za daljnja istraživanja povjesničara umjetnosti koji će se baviti s opusima pojedinih slikara.

Izd.  Leykam international i NMMU, Zagreb, 2025.

Vremenske okvire istraživanja određuju 1872. i 1919. godina. Prva označava putovanje Ferdinanda Quiquereza, Izidora Kršnjavija i Nikole Mašića iz Münchena u Italiju – Veneciju, Rim, Napulj i Capri – što se smatra jednim od ključnih trenutaka ranog otvaranja hrvatskih slikara prema talijanskoj umjetničkoj tradiciji. Završna 1919. godina simbolizira kraj prve faze Proljetnog salona, razdoblja u kojem su se paralelno razvijali konzervativni slikarski pristupi i prve naznake avangarde, čime se otvorio put snažnijem modernizmu nakon Prvog svjetskog rata. Središnji istraživački doprinos čini raščlamba talijanske komponente u hrvatskom slikarstvu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Ta se analiza, uz utvrđivanje likovnih i stilskih karakteristika, dosljedno smješta u širi povijesni, politički, društveni i kulturni okvir.

Autorica detaljno elaborira u povijesti umjetnosti ranije zamijećene utjecaje, neke dosad često isticane veze kritički propituje i opovrgava, dok druge, do sada nezamijećene utjecaje, prvi put jasno uspostavlja i argumentirano potvrđuje. Posebnu, pak, pozornost posvećuje percepciji Italije u tekstovima i putopisima hrvatskih intelektualaca i umjetnika poput Josipa Jurja Strossmayera, Izidora Kršnjavija i Otona Ivekovića.  

Kako bi se jasnije sagledao talijanski umjetnički kontekst, autorica analizira i odnose Italije s drugim europskim središtima – Bečom, Münchenom i Parizom – ističući mobilnost umjetnika i intenzivnu međunarodnu razmjenu ideja krajem 19. stoljeća. Središnji dio knjige posvećen je konkretnim utjecajima talijanskog slikarstva na hrvatske autore, koji su grupirani prema stilskim i formalnim obilježjima – od plenerizma, preko simbolizma i divizionizma, do ranih avangardnih tendencija. Posebno se izdvajaju umjetnici i gradovi koji su imali presudnu ulogu u njihovu razvoju, među kojima su Napulj, Rim, Firenca i Venecija, kao i riječki slikarski krug zbog svojih specifičnih kulturno-povijesnih okolnosti.  

Doprinos ove sinteze također je u posvećivanju pozornosti važnim mjestima, platformama i konceptima kulturne i umjetničke razmjene poput onodobnog Grand Toura, međunarodnih izložbi, umjetničkih atelijera, putovanja, obrazovanja na akademijama i dodjela nagrada, kao i društveno-materijalnim uvjetima, poput željeznice koja je omogućila mobilnost umjetnika i umjetnina, novog građanskog liberalnog sloja kao publike i naručitelja umjetnina, statusa i hijerarhije slikarskih žanrova te diktata umjetničkog tržišta. Među zaključcima treba izdvojiti činjenicu da modernost u slikarstvu nije nastajala isključivo kao opozicija akademizmu, već je istodobno izrastala iz njega. Istraživački doprinos predstavlja i detaljna elaboracija ranije zamijećenih utjecaja (Ippolito Caffi, Guglielmo Ciardi, macchiaiolska i postmacchiaiolska baština, Francesco Paolo Michetti, Filippo Palizzi, Scuola di Resina, Giovanni Segantini), opovrgavanje nekih dosad isticanih utjecaja (Giacomo Favretto), te navođenje dosad nezamijećenih utjecaja (talijanska produkcija Camillea Corota, Domenico Pesenti, Giovanni Muzzioli, Mario de Maria).  

Knjiga je opremljena brojnim reprodukcijama slika hrvatskih i talijanskih slikara koje omogućuju vizualnu komparaciju, što čitatelju daje jasniji uvid u analizirane utjecaje. Knjiga Poveznice hrvatskoga i talijanskoga slikarstva od 1872. do 1919. godine predstavlja vrijedan doprinos našoj povijesti umjetnosti i korisnu podlogu za sve istraživače moderne likovne umjetnosti u nacionalnom i europskom kontekstu.