Svijet početaka europskoga tiskarstva

„Sve vidove ove dragocjene inkunabule – sadržaj, organizaciju teksta, jezik, tekstološka i jezikoslovna prožimanja pomno su istraživali slavisti, lingvisti i liturgičari. U tom pogledu Prvotisak više ne skriva nikakve nepoznanice. Promatrano iz tiskarske ili tipografske strane, Prvotisak (ne samo on, već sva hrvatskoglagoljična izdanja) nepročitana je knjiga.“

Da se ta „nepročitana knjiga“ i u tipografskome smislu ipak iščitava, pokazuje nam djelo iz kojega je preuzet gornji navod, a koje je 2025. objavila Mozaik knjiga iz Zagreba. Riječ je o djelu uglednoga grafičara Frane Pare naslovljenome (latinicom i glagoljicom!) Kako je tiskana prva hrvatska knjiga.

Na oko 170 stranica teksta obogaćena brojnim fotografijama i ilustracijama naš stručnjak za tiskanu hrvatsku glagoljsku građu vodi čitatelja kroz svijet najstarijega razdoblja europskoga tiskarstva, u koji pripada i naša prva tiskana knjiga, hrvatskoglagoljski Misal po zakonu Rimskoga dvora iz 1483. godine. Kako kaže sam autor: „Ako je Bašćanska ploča rodni list hrvatskoga identiteta, hrvatskoglagoljični Prvotisak misala svjedodžba je njegove zrelosti.“ Da je Prvotisak doista pokazatelj naše zrelosti, pokazuje nam svaka stranica Parine nove knjige u kojoj zadivljujućom akribijom, ali ipak stilom pristupačnim svakome zainteresiranome čitatelju, opisuje ne samo tipografska obilježja našega tiskanoga prvijenca, nego uvodi čitatelja u „zgradu tiskare“ u kakvoj je bio otisnut.  

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2025.

Na stranicama Parine knjige čitatelj će se upoznati s uobičajenom tiskarom onoga vremena, saznat će kako je funkcionirala i od čega se sve sastojala tiskarska preša, naučit će kako su se lijevala slova za tisak, kako se na njih nanosila boja, kako se tekst tiskao dvobojno ili trobojno, kojim su sve matematičkim izračunima i metodama tiskari ostvarivali harmoniju knjige i sl. Saznat će i o drugim glagoljskim tiskanim knjigama, a posebno o Brozićevu brevijaru, kojemu je posvećen čitav jedan dio ove knjige.

Autor čitatelja upoznaje s imenima velikana ondašnjega tiskarstva (koji djeluju u „kraljici crne umjetnosti“ – Veneciji), među kojima je zacijelo bio i tiskar našega Prvotiska. Je li to bio Johann Hamman, Baptista de Tortis, braća De Gregoriis, Ottaviano Scotus ili možda glagoljašima dobro poznati Andrea Torresani? Odgovor na ovo pitanje ostaje nam i dalje nepoznat, ali svakako treba otkloniti „mogućnost da je posao preuzeo neki mladac, novak, pridošlica u tiskarstvo s konkurentnom cijenom svoga rada i k tome bez licence“. Još od Vatroslava Jagića među istraživačima Prvotiska s pravom se ponavlja tvrdnja o ljepoti i skladu slova kojima je on tiskan. Paro razlaže razloge te ljepote. To je npr. entazis (blago zakrivljenje ravnih linija kojim se postiže „topliji oblik slova“), odnos manjih i većih slova u proporciji zlatnoga pravokutnika, kerning ili prevjesak (prebacivanje isturenih dijelova jednoga slova na „rame“ susjednoga slova) i sl. Autor ističe da slova Prvotiska upućuju na istinskoga majstora, prvoga slovoresca u povijesti koji je glagoljsku azbuku, pisanu elastičnim guščjim ili nekim sličnim perom, prenio u metal punce kojom će se oblikovati matrice glagoljskih slova Prvotiska. Među mogućim slovorescima spominje se ime Francesca Griffa, splitskoga zeta (oženjen je Splićankom Chiarom/Klarom), kojega povijest svjetskoga tiskarstva pamti kao tvorca kurzivnih slova, a povijest hrvatskoga tiskarstva kao rezača punci za Prvotisak brevijara. Pa ipak, kao što je slučaj i s mogućom tiskarom, konačan odgovor ostaje nam i dalje nepoznat.

Paro minucioznom analizom katkada korigira i neke dosadašnje spoznaje. Tako npr. upozorava na potrebu revizije broja u tisku uporabljenih znakova, odnosno slovnih odljevaka. Josip L. Tandarić svojedobno je izbrojio 201 slovni znak. Frane Paro povećava ih na najmanje 209, pri čemu ističe kako nije riječ o konačnoj brojci. Autor donosi i cijeli niz zanimljivih brojki, kao npr. da je za pretpostavljenu nakladu od 250 primjeraka Prvotiska trebalo pripremiti 30.000 araka papira, da se poluga vijka na tiskarskoj preši morala potegnuti 240.000 puta, a da su prsti slagara „hvatali“ olovna slova 1.672.000 puta slažući ih za tisak.  

Tko je, pak, „iz naših strana“ bio uključen u posao oko pripreme i tiskanja hrvatskoga Prvotiska? Imena, nažalost, ponovno ostaju nepoznata, ali mnogo čimbenika upućuje na to da bi važnu ulogu oko svega toga mogao imati fra Matej Bošnjak Mastilić, hrvatski franjevac trećoredac, glagoljaš i ujedno slagar (zajedno sa subratom fra Stjepanom Belićem) Prvotiska brevijara.  

S nadom da će se naš Prvotisak, kao i sve druge glagoljske tiskovine, nastaviti „čitati“ iz tipografskoga i svakoga drugoga kuta, ostaje samo Parinu knjigu čitateljima preporučiti za iščitavanje.