Stih je kretanje koje senzibilizira bliski svijet

Ako je svijet dobro raspoređen u prostorima poetskih imaginacija, ako je uzdignut od razine indiferentnih događanja, onda takva slika svijeta pripada nama koji prihvaćajući komunikaciju maštom tražimo imaginarno skrovište u koje nas uvodi stih što svojim kretanjem senzibilizira bliski svijet i tako u opuštenom poetskom dijalogu doživljavamo „veliko u malom“, obuhvativši svoju „točku u vremenu“: „Uvijek dolaziš kao osmijeh, neočekivana radost. / Život ima misteriozne putove, / jedan od njih je nada, / drugi san“ (Točka u vremenu). Upravo nam ta dva životna pojma donose tajnovitu milost oslobađajući „gipkost svemira“. Doista, fenomeni nada i san nukleusi su samoće koja prodiše pjesmom.

Izd. Biakova, Zagreb, 2025.

Iz Bilješke o piscu doznajemo da su objavljene zbirke lirskih pjesama Nediljka Bekavca Basića Utisak bez otiska, Post nubila Phoebus i Kriktika prethodile osebujnom svijetu pouzdanosti stiha koji je u funkciji „stvarnog i nestvarnog“, osmislio naslov Zaboravljene pjesme. I tako nam se čini da takva slika svijeta u kojem dišu „zaboravljene pjesme“ pripada nama koji nismo indiferentni osebujnim kretanjima stiha, koji se podvrgavamo intelektualizmima metafora: „Ljudi će se probuditi iz digitalnog sna / Kad fizička potreba tupilo prevlada /  I to će biti borba sama / Vođena iznutra i teška brana“ (Tiho gledam bučno sljepilo).

Poetsko očitovanje bića mora biti neopterećeno oklijevanjem. Taj unutarnji poetski duel otvara imaginarni svijet koji nikad nije konačan. U životnim tjeskobama svih vrsta on paradoksalno ujedinjuje „udah i izdah“, pouzdan u dinamici jezika, blizak onomatopeji disanja: „No u trenu, probudi se ista iskra, / Mlada, stara, ona iskra ista, / Davna kao sjećanje na udah i izdah“ (Podsjetnik prosvjetljenja). Ovako naglašena onomatopeja disanja mogla bi se nazvati monologom koji inspirira dušu, tražeći suglasje u iskušenjima svijeta koje je prepoznatljivo, koje upozorava.

 U opreci stvarnog i nestvarnog pjesnik osmišljava svoja unutarnja iskušenja prepušten dijalektici svojih inspiracija, dopuštajući empatiji da se primakne hodu vrlina: „Vrlina je uvijek znala kako se sakriti, / i tiho kročiti neprimijećena oku neuku i sirovu“ (Vrlina).

Pjesnik Nediljko, u još uvijek mlađahnim godinama (47), afirmirajući svoje kreativno (i tjeskobno!) biće, zbirkom Zaboravljene pjesme tek je „odškrinuo“ vrata svijeta. U današnjem globalnom metežu, njegov gotovo aforistički način poetskog kazivanja osmišljava internetsku poruku: „Poznavati kulture, putovati, čitati, pitati. / Biti veći od svojih okvira. A opet etičan, moralan“ (Držati se svojim).

Nada i snovi su začudni pjesnički čin. Ako pjesnik zna imenovati postulate svojega pjesništva, on promiče stvarnost bivstvovanja, svjedoči ljudskosti. Drevna maksima „Na mladima svijet ostaje“ naglašava složenost osjećanja i obnavlja se u hodu generacija. Treba vjerovati u supostojanje i čaroliju koegzistencije.