Solo, komorno, orkestar!

ijekom nekoliko božićnih i novogodišnjih tjedana po običaju nije bilo glazbenih zbivanja. Publika se odmarala, a glazbenici su svodili na bitno dojmove svih vrsta i kritike vlastitih nastupa, značajne za procjene svojih sadašnjih zbiljskih i budućih izvođačkih potencijala. Dakako da takva razmatranja nisu mogla trajati dugo, jer je stvarnost žurno iznjedrila nove potrebe za umjetničkim živostima koje su se po prirodi stvari mogle zbiti samo na javnim priredbama, u tijesnom međuodnosu muzičara i publike željne uzvišenih raspoloženja i doživljaja lijepoga. Logično se stoga u posljednjoj trećini siječnja stisnulo dovoljno koncerata i zanimljivih tonskih portreta koji su privukli velik broj najželjnijih i najzahtjevnijih poklonika klasične glazbe.

Dunja Bontek, Martina Filjak, Marija Andrejaš i Monika Leskovar / Snimio Tomislav Jagar

Dva adagia

Ti su portreti u svome slijedu sasvim slučajno predstavljali postupno sve više izvođača, pa je tako prvi u tročlanom nizu na pozornicu Male dvorane Lisinski u okviru ciklusa Guitarra viva stupio naš proslavljeni gitaristički as Petrit Çeku (Prizren, 1985), tek odnedavno izvanredni profesor na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Svoj dvodijelni recital zamislio je i ostvario u vrlo ambicioznoj i briljantnoj maniri, odnosno u osjetljivoj ravnoteži između naglašene interpretacije i doslovne predodžbe strogo zapisanih kanonskih djela. Spomenutoj strogosti Çeku se podredio i u vlastitim obradama dvaju Adagia: Bachova iz Koncerta u d-molu (prema Koncertu za obou Alessandra Marcella, BWV 974), i Barberova za gudače, op. 11. Bachovo ekspresivno, melankolično i pjevno ostvarenje, ispunjeno spokojem i kontemplacijom unutar suzdržanog formalnog okvira, zvučalo je opojno, sa svim suptilnim tonskim i vremenskim gradacijama, dokučivim (i) na majstorskoj gitari iz baltimorske radionice jednog od vodećih svjetskih graditelja gitara Rossa Gutmeiera.

Kamenčići i valovi

Korak dalje otišlo se u tumačenju Barberove duge, harmonijski guste, lirske i emotivne melodijske linije, a potom i virtuozne višestavačne okosnice Paganinijeve Sonate u A-duru, Velike, op. 39. U njoj se, pak, Çeku, bez nepotrebnog odugovlačenja i širine, kretao kroz impresivno instrumentirani Allegro, intimnu Romancu i nepredvidljivi Andantino variato (Scherzando) s varijacijama, začudno u najboljem smislu, kao da je bio gonjen brojnim glazbenim osobnostima unutar sebe.  

Virtuoznim stilom bile su urešene i Tres piezas españolas (Tri španjolske skladbe) Joaquína Rodriga, napisane 1954. godine, s neskrivenom skladateljevom introspektivnošću, figuracijskom složenošću, ritmičkom raznolikošću i dramom. Ključ divljenja bio je također u vezi s Çekuovom promocijom hrvatskih skladatelja, samosvjesnog Stjepana Šuleka i višeslojne Sande Majurec (Mali Lošinj, 1971), čiju je izuzetno dojmljivu skladbu Pebbles and Ripples (Kamenčići i valovi) Çeku prezentirao na najvišoj mogućoj razini. Njezino strastveno istraživanje gitarskih sonornosti bilo je doslovno opipljivo, tijekom cijele izvedbe uredno sricano i svođeno na prekrasne primarne oblike.  

Maestro Leopold Hager i Zagrebačka filharmonija / Snimio Igor Šoban / PIXSELL

Vješto se na koncu stopilo i nekoliko kontrastnih ugođaja neoromantičarski intoniranih stavaka iz Šulekove kompozicije Tri trubadurske, skladane za Çekuova profesora sa zagrebačke Akademije Darka Petrinjaka, te praizvedene 1986. u The Shakespeare Institute u Stratford-upon-Avonu. Čvrstoga stava, autentičnosti i sugestivnosti bilo je napretek i u pridodanoj Etidi u e-molu, op. 6, br. 11, Fernanda Sora, te u Preludiju u c-molu Agustína Barriosa, kojima je Çeku zahvalio dupkom ispunjenoj zagrebačkoj koncertnoj dvorani.

Britka veza

S podjednakim brojem poklonika u istoj su se koncertnoj dvorani mogle pohvaliti i pijanistica Martina Filjak, violinistica Dunja Bontek, violistica Marija Andrejaš i violončelistica Monika Leskovar, i to četiri dana kasnije na uspješnom predstavljanju žanrovskih djela Johannesa Brahmsa i Franza Schuberta u okviru vrsnog ciklusa Lisinski da camera. Značajnija interpretacija svakako se nije očekivala od četiri izrazite solistice, tek nedavno okupljene (i) zbog promocije novog, izvanserijskog komornog ciklusa, no uzorne su predodžbe otpočetka zavrijedile duboku pozornost.  

Naime, Martina Filjak je od početka Brahmsova Trećeg klavirskog kvarteta u c-molu, op. 60, svirala sigurno, uzbudljivo, s osjećajem apsolutne preciznosti, točnog fraziranja i oštre artikulacije koja je pozitivno privlačila svačiju pažnju. Osim toga, uspijevala je neprestano održavati potrebnu robustnost zvuka, gdjegod i delikatnost ukorak s nespokojstvom i pritajenim stanjima nesretno zaljubljenog Brahmsa, razumije se, uz britku vezu s gudačkim ostatkom ansambla u kojem je violončelistica Monika Leskovar bez ikakve dvojbe prednjačila u ljepoti tona, agilnosti i brizi za odgovarajući skupni ton.

Jamačno nedostižno

Takvo svojevrsno dinamično raspoloženje unutar gudačkoga tijela, koje se nikada nije uspelo do razine neobuzdanih afekata, obilježilo je i sljedeću umjetničku viziju Schubertova Klavirskog kvinteta u A-duru, Pastrva, D 667, u kojoj je sjajno sudjelovao i violončelist Branimir Pustički, ovoga puta na kontrabasu. Na samome početku uvodna je melodija djelomično korelirala s domaćom, dobro znanom Dobro mi došel prijatel (1970) Villibalda Vilija Čakleca, no samo do skorašnjeg razvoja glazbenih misli i romantičarskih asocijacija na pastoralnu osamu, čistoću, estetičke refleksije i zrcaljenja burnih emocionalnih stanja. Bilo je to nakon Brahmsa posve okrepljujuće djelo s izvrsnom ravnotežom i nadasve toplim zvukom.  

Kvintet je, naime, u potpunosti shvatio skladateljevu težnju za uzvišenom ljepotom, njegove su pojedine pjevne linije zvučale (varljivo) jednostavno te suptilno kao i tehnički ispolirano u kontekstu prijateljske grupe koja je stvarala glazbu za sebe. Dodatnoj toplini nedvojbeno je pridonio i čvrst, sidreni ton kontrabasa, prikladan do te mjere da je njegova prisutnost u konačnici bila opipljiva, i fizički i slušno. Za neko vrijeme jamačno nedostižnu izvedbu nagradila je i publika, svojskim odobravanjem i neskrivenim ovacijama, u malome, nalik onima koje su okončale pretposljednji siječanjski koncert, osmišljen 30. siječnja u velikoj dvorani.

Petrit Çeku u Maloj dvorani Lisinski / Snimio Filip Bušić

Disciplina lišena zanosa

A ondje je u svom tradicionalnom Crvenom ciklusu Zagrebačka filharmonija ugostila velikog austrijskog dirigenta, orguljaša, pijanista, čembalista i skladatelja Leopolda Hagera (Salzburg, 1935) koji je fantastično protumačio obimnu Brucknerovu Osmu simfoniju u c-molu, WAB 108. Hagera se te večeri moglo promatrati i kao solista, s intervencijama i pokušajima iz vlastite glave, jer je njegova uloga bila prirodno istaknuta, zbog ogromnoga iskustva i svjetske titule jednog od vodećih interpreta Mozartova opusa.  

Od brojnih inačica, Hager je odabrao onu koja se temeljila na drugoj verziji četiriju stavaka koje je 1890. godine Bruckner osobno autorizirao nakon trogodišnje revizije. U svega nekoliko odista šturih riječi, prvi stavak, Allegro moderato u c-molu, bio je obilježen odrješitim motivom i postupnom monumentalnom orkestralnom strukturom. Sljedeći, Scherzo u As-duru i identičnom tempu, ritamskim impulsom i Brucknerovim kontrastom između snažne tematske jezgre i mirnih pasaža trija. Treći, Adagio u Des-duru, širokom melodijskom linijom, napokon, i bogatom harmonijom, te završni Finale u c-molu, energičnim fortissimom i velikom zvučnom arhitektonikom koja je objedinila sve prethodne teme.  

Jasno je, dakle, bilo da je za tako kompleksno i pozamašno izlaganje s premalo melodija trebalo posjedovati izuzetan dirigentski „algoritam“, neljudsku koncentraciju, enormno strpljenje i disciplinu lišenu zanosa. A od Hagera se, naravno, unatoč poodmakloj dobi, sve to i očekivalo, ali možda ne u svih osamdesetak minuta predanog i minucioznog vođenja osamdesetak i više glazbenika. Međutim, na kraju se ipak moralo priznati da je precizna predodžba neuništive Brucknerove simfonije bila izazovnija mlađoj publici negoli devedesetogodišnjem umjetniku iz Mozartova rodnoga grada.