Slojevito pjesničko umijeće

Taj stol, ta olovka i te riječi; taj papir,

ta soba, ta svijeća; to nisam ja, to nije

moj pribor, nije to moja radionica.

Moj je posao Biti; izreći more i

otploviti, izgovoriti usta i zanijemiti,  

napisati mrak i pasti, meko i nečujno,

kao šapa divovske mačke na

zaprepašteni svijet.

U ovoj pjesmi Igora Zidića napisanoj 1975. mnogo je rečeno. Ne čudi stoga što je Goran Matović, glumac i utemeljitelj Teatra poezije, njezin naslov uzeo za pjesničko predstavljanje u programu Zagrebačke posvete. Zidić je 40. pjesnik o kojem je bilo riječi u Posvetama. Program Reći i biti počeo je kratkim uvodnim razgovorom iz kojega smo shvatili da se Zidić javno radije bavi onim za što je obrazovan, tj. poviješću umjetnosti, slikarstvom. Najbolje je to izrazio njegov kolega u pjesmotvorstvu i u bavljenju likovnošću, pokojni Tonko Maroević, koji je jednom zapisao: „Iako je Zidićev lirski opus jedan od najapartnijih i najčistijih u naraštaju što se javlja 60-ih godina 20. stoljeća (vezano za  razlogovsku grupaciju), njegovo književno djelovanje teško je odvojivo od njegova intenzivnoga kulturnog angažmana, a napose od specijalističkoga kritičarsko-promotivnog rada na području moderne i suvremene umjetnosti.“ Nebrojeno je tekstova iz te sfere Zidićeva djelovanja. Monografija, knjiga likovne tematike, tekstova u katalozima izložbi, likovnih kritika, eseja. Ipak, treba napomenuti da je Igor Zidić objavio i desetak pjesničkih zbirki, prvu još 1960.  

Igor Zidić i Goran Matović u Hrvatskom državnom arhivu / Snimila Ines Novković / Izvor Teatar poezije

Program Reći i biti predstavio je Zidićeve glavne teme: od južnog neba, mora, prvih slika i ljubavi, estetizirane erotičnosti, sjećanja na djetinjstvo i zavičaj do rata i domoljublja te posveta pjesničkim velikanima poput Tina Ujevića ili Slavka Mihalića.  

 „Ćuti li me Tin / dok bdijem nad njim / i kroz slova mu se vijem / kao tanak dim? / Ćuti li da hlepim / do u visok Stan / tamo gdje se bratstva / u pijanstvu duša / raspiruje San?...“  

Kako kaže Goran Matović, „Zidić nasljeduje tradiciju europskog, mediteranskog i hrvatskog nadrealizma. Njegov pjesnički govor radi na finoj redukciji i ritmu“.

Mnogi su se bavili Zidićevim pjesništvom, svi su naglašavali slojevitost njegove poetike koja je ne samo iznimno složen znak, nego i poeziju koja je u svojim vršnim trenucima, kako je jednom kazao pjesnik Ivan Rogić Nehajev, „iznimno originalna te doživljajno i intelektualno sugestivna“.  

Zidićeve stihove odlično su čitali glumci Jelena Miholjević, Vesna Tominac, Luka Dragić i Goran Matović. Pridružila im se i glazbena umjetnica Sara Renar koja je vodila glazbeni dijalog s njegovim pjesmama.

„Zamisli / da si / tisuću puta / ti / s tisuću / svojih života / umnožen kao neka / od nevoljenih knjiga / da si tisuću puta / I. Z. rođen 1939. / u Splitu, / i da te mogu / trgati i žeći / da ti mogu / guliti kožu, čupati nutrinu / a ti da nasmiješen / prolaziš / istrgnutih stranica / rasporena hrpta / bez ožiljaka dubljih / i gorčine / kroz stotine još nedirnutih / preostalih / svojih / života.“

Zidićevim pjesmama bavio se i Zvonimir Mrkonjić koji u svojoj knjizi Suvremeno hrvatsko pjesništvo Zidića smješta u „odvjetak nadrealistične sinteze“. Istaknuo je njegov nadrealizam kao novo, aktivno načelo pjesničkog koncepta. Knjiga Kost i gozba koju je objavila Matica hrvatska 2011. obuhvaća više od pola stoljeća pjesničkog iskustva i u njoj se mogu iščitati sve tematske i formalne strane njegove poetike koja nastoji obuhvatiti sav duhovni svijet.

Zidić je rođen u Splitu 10. veljače 1939, dakle, na isti datum kad je stoljeće prije utemeljena  Matica ilirska. S Maticom je neraskidivo vezan od mladih dana, uređivao je časopise, pisao tekstove, bio njezin tajnik pa predsjednik u tri mandata, od 2002. do 2014.

Pri završetku ugodne pjesničke večeri sam pjesnik je pročitao pjesmu Čitati i pisati, koja je još u rukopisu:

„Pisati je bilo teško, / no nije lako ni čitati / pojedine dobro napisane misli / ili čak dojmljivo iskazane osjećaje drugih / kakve sami nismo uspjeli sročiti prema (skrivenim) pravilima struke. / Sada, kad ušavši u godine / više volim – makar i tuđe – valjano složene riječi / od svojih nesređenih – i kojekako razbacanih – pitam se tko je za to zaslužan / dobri Bog, koji nas / kad više nismo natjecatelji / utješno daruje objektivnošću spoznaje / ili Sotona, koji se iskreno smiješi / našem konačnom neuspjehu?“