Sirova punk rock simfonija postpartuma

Nakon sedam godina pauze škotska redateljica Lynne Ramsay vraća se filmom Umri, ljubavi (Die, My Love), adaptacijom istoimenog romana argentinske spisateljice Ariane Harwicz, o neimenovanoj mladoj majci koja se bori s demonima postporođajne depresije. Film je intenzivna studija strastvene mlade majke Grace (Jennifer Lawrence) i njezina poniranja u mentalni kaos dok je usamljena s novorođenčetom u trošnoj kući u Montani. 

Jennifer Lawrence donosi iznimno sirovu i fizički zahtjevnu izvedbu, njezina Grace nije samo žena na rubu živčanog sloma; ona izgara u gotovo svakom kadru, a čitava je uloga postavljena kao osobni performans njezina ludila. Lawrenceina je izvedba istovremeno seksualna, nasilna, nježna, pogođena, neobuzdana i divlja. Upravo je ona redateljici dala ideju za film, poslavši joj roman, a snimala je film u petom mjesecu stvarne trudnoće.

Grace bi vjerojatno bila nestabilna i bez utjecaja postporođajnih hormona. Već prilično poznato „mahnitanje“ koje često krasi likove u filmovima Lynne Ramsay, Jennifer Lawrence iznosi vrlo precizno i nemilosrdno. Takvom je izvedbom održala one-woman show tonus filma do samog kraja, upravo kako i jest postavljen karakterni luk bezimene protagonistice u romanesknom predlošku.  

Zasićene boje, a potom i brojni podeksponirani kadrovi uz agresivan zvučni dizajn, uvlače gledatelja u klaustrofobičan i izluđujući realitet glavne junakinje Grace (Jennifer Lawrence)

Robert Pattinson tumači Graceina partnera Jacksona, koji je njezina sušta suprotnost – dok je ona ekspresivna, on je suzdržan i uplašen. Iako Jackson brani Grace pred svojom obitelji, njegova nemogućnost da joj istinski pomogne stvara sve veću tenziju. Poseban doprinos daju Sissy Spacek kao Jacksonova majka Pam te Nick Nolte kao njegov dementni otac Harry. Scena u kojoj Pam noću mjesečari, smješkajući se s napunjenom puškom u ruci, sugerira da ludilo koje prožima Grace možda ima veze s naslijeđenom kućom u kojoj žive supružnici, a gdje si je Jacksonov stric oduzeo život. S obzirom na ludilo protagonistice, kao i na glumičinu izvedbu, sporedni su likovi izvrsno postavljeni u koncentrične kružnice oko nje, sve više bivajući u sjeni njezinih ispada.

Teret majčinstva prikazuje se kao stravičan, a Graceina poremećenost kao čin melankolična samoozljeđivanja u kojem svaka nova rana služi za obnavljanje njezine privatne tuge. Time je njezin nastup ludila izvrsno stupnjevan, no u cjelini s previše repetitivnih elemenata u dramskom luku njezina karaktera, jer za mnoge scene već znamo kako će završiti. O završetku filma moglo bi se polemizirati, je li otrcan ili je postavljen tako da bude jasno da za oporavak Graceina stanja ne postoji ni najmanji tračak nade.

Estetski, ovo je film atmosfere, a ne dijaloga. Zasićene boje, a potom i brojni podeksponirani kadrovi snimatelja Seamusa McGarveyja, uz agresivan zvučni dizajn, uvlače u klaustrofobičan i izluđujući realitet glavne junakinje Grace, sve više potencirajući i Jacksonovu bespomoćnost. Upravo je to jedan od autoričinih stilskih odabira kojim naglašava kontradiktornost karaktera supružnika i njihova odnosa. Lynne Ramsay koristi halucinacije kako bi prikazala Graceinu psihu, dok Graceina mašta katastrofira sve što vidi, pretvarajući i najmanji emocionalni rez u stigmu. Njezine duge plave pletenice i tanke spavaćice pojačavaju dojam da se radnja odvija u nekom snovitom vremenu. 

Grace i Jackson predstavljeni su kao disolutan punk rock par. Kad je snimatelj McGarvey (koji je snimio i kultni Ramsayin film Moramo razgovarati o Kevinu iz 2011) najavio suradnju s Lynne Ramsay na ovom projektu, naveo je filmove Odvratnost (1965) i Rosemaryna beba (1968) Romana Polanskog kao utjecaje. Iako su Jackson i Grace na početku ludo sretni, film nas vodi kroz brutalno komične i tragične faze njihova odnosa, gdje Graceine promjene raspoloženja postaju eksplozivan, ali neraskidiv dio njezine privlačnosti, pa se film tako može opisati kao sirova gotička temperaturna groznica. 

Film Umri, ljubavi žestok je, ljutit i senzualno budan za svaki detalj užitka i boli. Umjesto jednostavnih odgovora o mentalnom zdravlju, film nudi potpuno tjelesno iskustvo. Ovo je intenzivna psihološka drama snažne hiperbole koja, kao i mnogi dosadašnji uraci Lynne Ramsay, oduševljava hrabrošću, smjelošću i istančanom autorskom poetikom uz zadivljujući trijumf Jennifer Lawrence. Lynne Ramsay, kao i inače, ne želi distancu nego utapanje gledatelja u ludilu zajedno s Grace.  

Gledanje ovog filma zahtjevno je i iscrpljujuće te ostavlja gledatelja s osjećajem da se jedva izvukao živ, što u konačnici i jest bit redateljičinih stilskih odabira i snažan biljeg njezine autentičnosti.