Rutine i idealizmi

Iako je neprijeporan klasik ruske dramatike, djela Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog u Hrvatskoj se u novije vrijeme (nije uvijek bilo tako) postavljaju razmjerno rijetko. Posljednja predstava koju bilježe repertoari poznati autoru ovoga teksta ostvarena je 2008. kada je Paolo Magelli u Kerempuhu režirao tekst Vuci i ovce. Prije njega, Božidar Violić još je davne 1994. na sceni HNK u Zagrebu premijerno postavio Svoji smo – dogovorit ćemo se. Ostavši poprilično u sjeni svog, antologijski nesumnjivo prepoznatljivijega suvremenika Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, Ostrovski je ipak autor osobita, značenjskim registrima i mogućnostima čitanja bogata, prosedea. Iako je žanrovski najčešće određivan kao komediograf, njegovi su tekstovi istovremeno i opori, ukorijenjeni u realizam. To im omogućuje funkcioniranje na nekoliko razina, približavajući ih istovremeno satiričkom odmaku kao i realističkoj napetosti.

Karlovački Zorin dom hrabro je (s obzirom na spomenutu relativnu neprepoznatost Ostrovskog na domaćim scenama, ali i skroman broj članova vlastitog ansambla) odlučio postaviti na scenu Talente i obožavatelje. Dramski je to tekst o Aleksandri Nikolajevni Negini, glumici koja nastupa po ruskoj provinciji, kolebajući se između glumačkog i obiteljskog života, materijalne neizvjesnosti i odricanja od umjetnosti. Tijekom tog kolebanja stalno se oko nje vrte (u karlovačkoj predstavi, zahvaljujući pozornici koja se okreće) različiti likovi koji su zapravo utjelovljenja tih životnih izbora. Pokvareni knez Dulebov, koji je želi namamiti novcem. Prostodušni učitelj Meluzov, bez materijalne sigurnosti, ali predan obiteljskoj budućnosti. Aleksandrina sestra Domna, nezadovoljna prekarnim statusom i stalnim potucanjima po provinciji. Svatko od njih ima svoje „ministrante“, likove koji oponašaju njihove stavove (činovnik Bakin, glumica Smeljskaja).

Neginu, središnji lik drame, Lovorka Trdin
igra gotovo kao pasivnu personu / Snimio Goran Resovac

Iz interpretativne pozicije, tekst Ostrovskog može funkcionirati na objema karakterističnim razinama. S jedne strane, moguće je upisivati u dramsku radnju i karaktere satirički odmak, promatrati ih kao karikaturalna utjelovljenja ograničenosti i mentalne provincije. S druge, Neginina se sudbina može očitati i u ozbiljnom, realističnom registru kao karakterna studija nesigurnosti glumačkog poziva, osobito u vremenima nastanka teksta (napisan je 1881, iako se situacija nije bitno promijenila ni do danas). Tekst je, usto, i vješto zanatski izrađen, čvrst i logičan, uvjerljivih, iako tipskih karaktera. I što se od svega toga ostvari u karlovačkoj predstavi?  

Poprilično zamoran scenoslijed u kojem su najpamtljiviji prizori oni čija je zanimljivost na razini dosjetke, poput pojavljivanja golferskog vozila ili segwaya opremljena konjskom glavom, ili pak oni u kojima scenom, u Domninim rukama, prolazi živa kokoš. S druge strane, prizori u kojima se zaista raspravlja o Negininim životnim odabirima tek su odrađeni, djeluju više prisutni kako bi se dramsko zbivanje moglo nastaviti, nego što je njihova mizanscena ostvarena s bilo kojim od mogućih naglasaka. Brzo se stoga tijekom gledanja postavlja ključno, a ovdje neodgovoreno pitanje – zašto? Zašto se postavlja drama Ostrovskog, čije su karakterizacije pregnantne mogućnostima, ako se od tih karakterizacija ne ostvaruje ništa do održavanja odnosa između likova? Može li djelo koje je toliko potrebito poante biti postavljeno kao puko uprizorenje? I, u konačnici, najozbiljnije – je li suvremeno kazalište (odnosno ova njegova verzija i inkarnacija) izgubilo snagu jasnije artikulacije vlastita smisla? To, za dramatiku Ostrovskog ključno pitanje, jer bez smisla nema njegova obesmišljavanja u satiri, kao ni zabrinutosti u realizmu, ostaje u karlovačkoj predstavi potpuno nedotaknuto.

Neginu, taj karakterno tako složen lik, Lovorka Trdin igra gotovo kao pasivnu personu čiji je utjecaj na zbivanja više onaj nužnog agensa no slojevita loma osobnosti. Marina Žužić kao Domna, pak, izrazito je snažna u artikulacijama. Bernard Tomić u ulozi kneza Dulebova sigurno je ponešto rutinirano zavodljiv, dok je Andro Damiš znakovito nesiguran kao Meluzov. Lijepo je oblikovana i uloga Anđele Žužul kao Migajeve, vlasnice kazališta, te Konstantina Haaga koji je Velikatov, jedan od „ministranata“ čije su namjere nešto nejasnije od ostalih. Iskreni ljubitelj teatra Narokov Dušana Gojića ostao je postrance, dok se Petra Cicvarić kao Smeljskaja, nasuprot tome, obilno poslužila karikaturom. Na sličnom su tragu Nino Pavleković (Tragičar) i Dominik Čičak (Vasja) čije groteskno pijanstvo postojano napreduje s radnjom.

Karlovački Talenti i obožavatelji kao da su, paradoksalno, potvrdili ono što Negina odlučuje na (u odnosu na Ostrovskog, ponešto promijenjenom) kraju drame. Za uspjeh je često potrebno iskoračiti iz rutine u idealizam. To se u ovoj predstavi uvelike nije dogodilo.