Ribolika žena

RIBOLIKA ŽENA

Nijema pred morem

ćutim se ribolikom ženom.

Misli zaranjaju u valove  

i vraćaju se noću, u snu,

uobličene u riječi

kićene morskom pjenom.

  

Slažem mozaik od bijelih oblutaka:

otok, brod, Sunce, galeb…

zbir sretnih trenutaka.

Tebe ne spominjem,

algama obraslo ime brodolomca

u oluji iz vedra neba.

  

Kroz noćno more,

od vremena zakriljena sjenom

i hridi sa skršenim jedrom,

plivam daleko, u kruzima.

Dišem na škrge, osobito noću,

ćutim se ribolikom ženom.

 

 

 

 

 

 

 

 

OTRGNUTA OGLEDALU

Jednom ću se otrgnuti ogledalu,

godinama izrastalu samoniklu zlu

i glasu što ga prati iz daljine.

 

I dijete se otrgne kolijevci

i ptica gnijezdu;

uz obećanje o povratku

ako krila izdrže let i srce,

ne zaboravi majčinu pjesmu.

 

S blistavim tragom za sobom

i zvijezda se otrgne nebu;

sunovrati se, ne birajući put,

u prostor izvan vremena,

tamni nedohvat poimanja.

 

Otrgnuta ogledalu, u moru

odrazit ću se kao Petrov križ,*  

dijete, zvijezda i ptica.

 

Bolje od ogledala

more će me prepoznati.

More zna tko sam.

 

*Igra riječi, Petrov križ (Paris quadrifolia L.) zeljasta je, otrovna trajnica s bobicama čija konzumacija već u vrlo malim količinama može biti kobna.

 

 

 

 

 

 

 

 

RIZNICA DUHA*

U Zaljevu hrvatskih svetaca  

u smiraju tisućljeća

kamen govori našim jezikom.

Hvalospjev Majci, hrvatskim jezikom,  

govori okamenjeni duh,  

znameni bezimenih klesara:

križevi i golubice, zavjetni darovi  

u otajstvu šutnje.

 

U procijepima vječnosti

zastale kazaljke i usnula zvona.

Dan za danom, kroz rozete,  

procesije svjetlosti

u spomen mučenika,

proroka naraštaja u nemilosti neba.

U Mjesečevim brdima tišina,

počivališta u zazivu susreta.

 

Anđeo boli, u nijemoj molitvi,

nad opustjelim hramovima bdije.

U daljini samotišta

Božji dodir u svijetu sjena.

Od vremena velike trešnje

opstalo pročelje crkve, zid plača,

nago siroče uminulih stoljeća  –

zipka mu drača.

 

 

*Inspirirano izložbom fotografija hrvatskih sakralnih objekata u Boki kotorskoj, Riznica duha jugo­istočnog Jadrana Dražena Zetića.

 

 

 

 

 

 

 

OTROVANO MORE

Što li će pročitati vjetar

u naborima svijetla ti čela

kad dodirneš mrtvu školjku

pod naplavinama juga,

međ’ bokovima mlačna mi tijela?

 

Otrovano more cvjeta.

Grka sol u gustu medu naive  

guši misao da u našim rukama  

uzde su oluja, sudbina svijeta.

Jučer je tako blizu, a dalekim se čini.

 

Za baldahine nad mekim

posteljama ljubavi

bijelu svilu na struji mora

hoće li ikada više

periska presti u modrini?

 

 

 

 

 

 

SESTRA VJETRA

Svojim imenom potpisujem

svaku misao, riječ i djelo

koliko god te u njima ima.

Ubiješ li mi samopoštovanje,

bit će kao da si ubio pticu.

 

Nećemo se gnijezditi više

u snijegu, pod začuđenim nebom,

dahom te neću ugrijati.

I slijepa ljubav jednom progleda

i proljeće bez sunca

odrekne se cvata kad bijesno more  

proguta otok sreće.

 

Ubiješ li mi samopoštovanje,

oči te moje neće prepoznati.

Ljubav ću poreći.

Sestra vjetra, od gordosti sam,

sna i pjesme.

 

 

 

 

 

SAN I SNOVIĐENJE

Uhvaćena u sitnooku mrežu sna,

još neviđene školjke, zlatne škrinjice,

pobirem redom s pješčana dna.

 

Bez ičega na sebi, tijela bez težine,

niz srebrne strune mjesečine  

s lakoćom zaranjam u dubine.

 

Zvijezde mi sjedaju na ramena.

More me poznaje, više nitko ne pita

Tko li je ova ribolika žena?

 

Od vlati sviline, punih kapi rose,

košare za riblja jaja pletem  

dok hobotnica kracima češlja mi kose.

 

U tuđoj kući, vidim, rak na novoj adresi.

Kruh od ribljeg brašna, sa zrnom soli,

za mlada skvotera vlasulja mijesi.

 

Krupan fratar udvara se sićušnoj girici

u društvu psa, kokota i mačke.

Besramlje. Oči trljam u nevjerici.

 

Dok se ne rasanim, mlijekom snoviđenja

dojim mladunce morskoga konjica.

Siti, mahnu mi repom za Hvala, doviđenja.

 

 

 

Poetski uron u esenciju ženskog bića

Piše Darija Žilić

Anđelka Korčulanić rođena je 1956. u Splitu, a književnošću se počinje baviti 2004. Piše poeziju, kratke priče i pjesme za djecu. Svoju prvu zbirku objavljuje 2012. i otad kontinuirano objavljuje (zbirke Stih u boji mora, Stope u pijesku vremena, Na vihoru ljubavi, Bit će ti žao, Prožeta tobom itd.). Za svoj je književni rad pohvaljivana i nagrađivana, uvrštena je u brojne zbornike u zemlji i inozemstvu. Pjesme su joj prevođene na slovenski, makedonski, engleski, bugarski i rumunjski jezik. Nedavno joj je objavljen i roman Požarovi i ptice selice. Članica je Društva hrvatskih književnika.  

U svojoj poeziji Anđelka Korčulanić često govori o intenzivnom osjećaju ljubavi u kojem nastaje snažna prožetost drugim bićem. Posebno je to prisutno u zbirci Prožeta tobom, u kojoj voljeno biće postaje temeljna os oko koje se vrti žudnja, strast, pa se pritom i sam pjesnički izraz metaforizira i hiperbolizira. U ushitu nastaju barokni grozdovi lijepih metafora, a na kraju je iznevjerenost zbog očekivanja, okamenjenost, ljubav kao okamina. Metaforički nizovi počivaju često na antitezama, slike se vežu uz prirodu, svemir, more, uz bukolički i sakralni ugođaj. Na neki način pjesnikinja kroz ornatuse i bujnu mitološku mediteransku posturu, stvara zanosne posvete ljubavi, opjevava i slavi ljepotu i bol ljubavi. Ona je suvremena trubadurka, „svećenica ljubavi“. Poezija je za nju važna, izričito će istaknuti da je „stavila sve na kartu poezije“, a pisanje je za nju čuvanje osjećaja, čuvanje od amnezije, traganje za bezvremenošću.  

Poezija Anđelke Korčulanić nosi mediteranizam vedrine, ali i tragike. Česti su motivi iz antičke mitologije, mediteranski toponimi i biblijski motivi koje ona transformira i stvara autentični doživljaj. Treba istaknuti kako je autorica vrsna versifikatorica, jer su njezini stihovi ritmički pravilni i u njima nalazimo zanimljive poante i osmišljene rime. U novom ciklusu posebno istražuje bit ženskog bića, kao stvarnog i mitskog. U svojoj poeziji ona povezuje unutrašnje i vanjsko, duša se odražava u prirodi, „misli zaranjaju u valove“.  

U novom ciklusu Ribolika žena temelj nije toliko u samom ljubavnom odnosu koliko u traganju za esencijom ženskog bića, kroz uron i dubinu, metaforičko plivanje u kruzima, a more postaje prostor spoznaje: „More zna tko sam.“ Autorica se inače u svojoj poeziji često referira na hrvatske pjesnike i pjesnikinje, ali i na likovnost, pa je njezina poezija i intermedijalna i intertekstualna.  

U ovom ciklusu uočavamo i brojne igre riječima, potom upotrebu antropoloških simbola: križ, ogledalo, ekološke teme onečišćenja koje postaju metafora za sudbinu svijeta. No ponajviše je riječ o ciklusu o oslobođenju, progledanosti, teško stečenom samopoštovanju i autorefleksiji žene, koja se uzdiže i odvaja od zemlje u snovitost, u dubine unutrašnjeg svijeta, ali i svijeta davno nestalog, sačuvanog u okamenjenom duhu tisućljeća u kojima se sakrila povijest i jezik hrvatskog naroda, o čemu zorno govori odlična pjesma Riznica duha inspirirana izložbom fotografija hrvatskih sakralnih objekata u Boki kotorskoj.  

Poezija Anđelke Korčulanić senzualna je i misaona, persuazivna i pobunjenička. Ona je traganje za prostorom onkraj vremena, a istovremeno bivanje u vremenu kroz svjesnost tjelesnog i duhovnog, u spoju sraza i povezanosti.