Posveta stvaralačkoj krepkosti

Nouvelle vague, odnosno novi val u svijetu filma odnosi se na „modernistički stilski pokret u francuskoj kinematografiji s kraja 1950-ih do sredine 1960-ih, što se javio u polemici s prevladavajućom tradicijom filmskih adaptacija i literariziranoga francuskoga filma, a uz uzvisivanje nekih redatelja klasičnoga holivudskog filma i iznimnih francuskih prethodnika“, citiramo nedoslovno iz Proleksis enciklopedije LZMK-a.

Glavne uloge tumače Guillaume Marbeck (Jean-Luc Godard), Zoey Deutch (Jean Seberg)
i Aubry Dullin (Jean-Paul Belmondo)

Jedan od novovalnih prvaka, Jean-Luc Godard (1930‒2022) svijet je osvojio svojim cjelovečernjim igranim prvijencem Do posljednjeg daha (À bout de souffle). Sniman u ljeto 1959, premijerno prikazan u ožujku 1960, film je postigao velik komercijalni uspjeh te dobio  karakter manifestnog djela. Godine 1990. Godard snima cjelovečernji igrano-eksperimentalni film naslovljen Novi val (Nouvelle vague), s Alainom Delonom u (moguće) dvostrukoj ulozi. Iako će autor gdjegdje kazati da je riječ o alegoriji filmske povijesti u kojoj novi val spašava filmsku industriju od propasti, malo će koji gledatelj, stručni ili nestručni, u godardovski zakučastoj priči o bogatoj industrijalki i novom muškarcu u njezinu životu prepoznati, pa i naslutiti rečenu temu.  

U drugim prilikama, Godard je pak govorio kako je taj naslov filmu dao samo zato da bi njime privukao producente navevši ih da pomisle kako će sam bard novog vala snimiti film o novom valu, što se činilo moguće komercijalno potentnom zamisli.  

Pa zar nisu čitali scenarij? Pitanje je samorazumljivo… osim što je riječ o Godardu. Jer on najčešće nije ni imao uobičajene valjane scenarije, nego je konture budućeg filma premetao u glavi, a kao materijalne predloške koristio bilješke, djeliće ideja, skice, fotografije, snimke i slično, koje bi iz dana u dan, i tijekom priprema i tijekom snimanja, mijenjao, dorađivao, dopunjavao, čime bi znao izluđivati na to nespremne članove ekipe, katkad i samoga sebe.  

Tu metodu ili bolje kazano antimetodu uveo je već snimajući svoj prvi film Do posljednjeg daha, u kojem je rečenu neizvjesnost, manjak informacija o tomu koga i što točno treba glumiti, o čemu je u prizoru riječ i slično, osobito teško podnosila glavna glumica, Amerikanka Jean Seberg. Zatečeni su i zbunjeni bili i ostali članovi malene ekipe, no s redateljevim su se neuhvatljivim odnosom nosili nešto lakše od nje. Tako barem prikazuje Nouvelle vague, crno-bijeli film ostvaren u francusko-američkoj produkciji, u režiji Amerikanca Richarda Linklatera (1960), koji opisuje nastanak filma Do posljednjeg daha i zacijelo je mnogo bliže onomu čemu su se producenti nadali od Godarda kada im je trideset pet godina ranije ponudio film istoga naziva.  

Linklaterov film posveta je i filmu Do posljednjeg daha i Godardu i francuskom novom valu i filmaškoj inovativnosti i stvaralačkoj zaigranosti, slobodi, nesputanosti, radosti sudjelovanja u zajedničkom kreativnom procesu. Utoliko Nouvelle vague, zamišljen i ostvaren poput dokumentarnog filma o snimanju Do posljednjeg daha, pulsira vedrom živošću, prštavom  energijom poleta, krepkosti, bodrosti, mladenačke drsko nevine i neustrašive otvorenosti prema širokoj paleti budućnosti. Iako na Godardovu setu nije sve išlo glatko, ni bez nesporazuma pa čak i barem jednog fizičkog obračuna – između redatelja (Guillaume Marbeck) i producenta Georgesa de Beauregarda (Bruno Dreyfürst) – Linklater ugođaj neprestano održava zarazno prpošnim. Jer riječ je o njegovu zanesenu ljubavnom pismu eri i duhu koji su omogućili provjetravanje kinematografije svježim idejama, pristupima i pogledima što su i desetljećima poslije nadahnjivali mlade filmotvorce, uključujući, dakako, i Linklatera, rođena nekoliko mjeseci nakon premijere Do posljednjeg daha.  

Nouvelle vague sniman je u Parizu, gdje god se moglo na stvarnim poprištima, pri čemu lokacije izgledaju doista autentično, prirodno, nenamješteno, što u filmovima smještenima u prošlost nije često, iako primjetnost scenografskog uređenja u njima nije nedostatak samo po sebi. Govori se francuski, dok su titlovi na engleskom ovećim slovima ispisani na samoj slici, a to je svojevrsna preslika postupka u izvorniku, u kojem je nekoliko prizora u kojima se govori engleski tako titlovano na francuski.  

Prethodno su snimljena dva cjelovečernja igrana filma izravno usmjerena na lik i djelo Jean-Luca Godarda: Do posljednjeg daha (Breathless, 1983) Jima McBridea bje amerikanizirana prerada Godardova prvijenca, a francuski Ja, Godard (Le Redoutable, 2017) Michela Hazanaviciusa opisivao je razdoblje u kojem je Godard skretao prema radikalno političkom filmu. Premda su oba djela dobrih nastojanja, ne mogu se procijeniti naročito uspjelima. U toj maloj skupini, Linklaterov Nouvelle vague vrlinama odskače za nekoliko kopalja.