Piše Vladimir Lončarević

Kadgod se što naši mediji upregnu prekomjerno hvaliti, nastojim se sam uvjeriti o čemu je zapravo riječ, pa stoga odlučih pogledati na sva usta hvaljen i raznim avardima nagrađen Fiume o morte. Spravih dakle macchiato i zavalih se u naslonjač.  

Plakat nagrađenog filma Igora Bezinovića

Početak obećava. Vidi se da je film vođen scenaristički dosjetljivo i redateljski vješto, „slikovnički“, baš kao slikopis, mirne kamermanske ruke, što u eri prevlasti epileptičkih šok-scena valja cijeniti. Prizori Rijeke skladno teku, pripovjedač staloženo čita, pak uskoro pročita i ovo: „U 20. st. se naš grad nalazio u 8 ili 9 država, a trenutno se nalazi u državi koja se zove Republika Hrvatska“. „Opa!“, pomislih, „ali dobro, de, sve je u životu trenutno, očito je scenarist filozof“. Umiren gledam dalje, prizori teku, ovaj dalje čita dok ne pročita: „Moji suradnici iz Italije su me upozorili da zbog talijanske publike ne bi bilo dobro da u uvodu previše spominjem fašizam, pa ću tu stati.“ „Opa!“, sad već podviknem, iako me nema tko čuti. I dok se pribirem od tako dirljive snishodljivosti, u priču, „goreći od groznice i junačke volje“, ulazi tjelesno sitan, no duhom u apoteozi grande figura Gabriele D’Annunzio (dalje: ‘D’A): D’A pjesnik, D’A ljubavnik, D’A orator, D’A il comandante, D’A trijumfator! Slijedi red po red D’A u raznim pozama i staturama te njegovih do pasa golih legionara s bombama i nožem u zubima, koji se nakon egzercira i manevara uz „Giovinezzu“ i „pronti!“ razmile na plaži, plešu, poziraju, orgijaju, pjevaju... La guerra è bella! Eia, eia, alalá! Farsično jest, ali ipak daleko od, primjerice, groteske „orijentacije po mahovini“ u Vrdoljakovu Kiklopu, gdje su jednim potezom iskarikirani i starojugoslovenska vojska i država.  

D’A uživa u moći pa Hrvatima blagonaklono jamči da im ni vlas s glave neće pasti ako se dobro ponašaju, što će reći: pokore. Posjećuju ga Mussolini, Marinetti, Toscanini, Marconi, a on uživa u slavi i pažnji i, sve u svemu, s povremenim naratorskim aluzijama na noćne dame i kokain, u La Reggenza Italiana del Carnaro vlada neka „sveopća razdraganost“. A tu „sveopću razdraganost“ u Danuncijadi, kronisteriji ove ideohisterije – redovite baze svakog totalitarnog ludila – Viktor Car-Emin opisuje ovako: „Sveopća razdraganost nerijetko zahvaća takve dimenzije da se već oko ponoći ne zna tko je čiji muž i obratno jer Grad vječno draškan, golican i zamamljivan, ne provodi svoje dane moleći krunicu. Oba kazališta, kavane i restauracije pretvaraju se iz dana u dan u salone razvratnosti. Za njima se povode i vinare i podrumi. Sve se vrti i okreće, sve kipi i mahnita u zraku-kako je pjesnik kazao – ‘delle sacre libidini’. (...) ‘Skvilibrij’ je prešao i kroza zidine hrama božjega. I dalje hara… Poput mikroba golom oku nevidljiv, gotovo nezapažen uvlači se u domove bogate i siromašne, sije razdor, raskida veze, i one najsvetije. Sve manji je broj porodica što još ostaju netaknute, sve manje duša, što ih, poput crva, ne rastače neki podmukli, zatrovani nemir. (...) I ‘skvilibrij’ traje. I raste. (…) I sve dalje i dalje...“ I tako dalje, i tako više…

No, za razliku od „tragikomedije“ Car-Eminove (nota bene, izgnanika na Sušak),  koji je „danuncijadu“ razmontirao moralno, politički, i psihološki,  osamdeset godina poslije 3. Maja, a u „trenutnoj“ Hrvatskoj, dobili smo commedia dell’arte, garniranu Vivaldijem i Frescobaldijem, pa, umjesto da se, primjerice, motiv demoliranja netalijanskih trgovina prokaže onim što je bio – protofašističkom recepturom pogroma, koju su u dugoj povijesti od vremena Petra Kandijana njegovana imperijalizma ni krivi ni dužni prvi u Europi iskusili Croati e Slavi, taj prototip „Kristalne noći“ sveden je na jednominutnu imitaciju novogodišnjeg izbacivanja starudije na cestu.  

„Ali ne može da ratuje kakva god budala“, reći će u svojemu naravoučeniju gos’n major Boris Dvornik u spomenutu Kiklopu. I ne može. Mussolini je Capitan, a D’A ipak samo Zani, pa taj mali nadčovjek berekinskog lica, tašti imitator ludih careva, simfoničar rata i mutikaša, kojemu su mutne međunarodne prilike dale priliku biti uzurpatorom u Rijeci, nakon Rapalla mora odstupiti, ne propustivši međutim podsjetiti da odlazi kao što je i došao – „u ime dobra“ za Fiumane, ostavivši baštinu koju će skora fašistička vlast pretvoriti u pogrom svega netalijanskog.  

Nikakve tu dakle katarze nema jer tragedije nema, a završni sukob između ardita i talijanske vojske nudi tek tipski upitnik „tko nas, bre, zavadi?“. Pedesetak mrtvih glava vojnika i jedne žene samo su kolateralna šteta vječne slave D’A, koji odlazi na dug zaslužen odmor u svoj „hram“ Vittoriale degli Italiani nad Lago di Garda, gdje će, persiflirajući Dantea i štektanje mitraljeza, taj nesuđeni Princ od Jadrana umrijeti u osami svoje melankolije. Cijena obilaska muzeja? Sitnica. Samo 18 eura…

Ali to nije sve! „Na trenutačnoj istočnoj granici Italije, u Trstu, na 75 km od Rijeke, na 100. obljetnicu okupacije Rijeke, postavljen je još jedan kip u čast D’Annunziju“. Alora, kada sam se nakon što kazivačica i na hrvatskome kaže da u Rijeci D’A neće podignuti (još jedan) spomenik ipak ponadao da je njegova okupacija konačno dobila moralno-povijesni pravorijek, odasvud sa zemlje i iz podzemlja izmiliše podsjetnici njegove prisutnosti u gradu na Rječini. „Drugovi nisu bili dovoljno budni“, zaključih, dok me sa zaslona u skvilibrijskom šarenilu karnevala pozdravljaju veseli taktovi La Torognere nel dialleto fiumano…  

„Poučan film“, rekoh sam sebi, pa, da utvrdim gradivo, spravih musolini, zavalih se i odgledah još jednom. Preporuka: pozorno pogledati!