Pavao Skalić – zagrebački humanist europske slave

U razdoblju humanizma i renesanse mnogo hrvatskih mladića studiralo je i stvaralo izvan tadašnjih granica hrvatskih zemalja. Za južni dio Hrvatske najbliža je bila Italija sa svojim sveučilištima, za mladiće iz sjeverne, kontinentalne Hrvatske, točnije iz Zagrebačke biskupije, sveučilišna središta bila su na prostoru Habsburške Monarhije: Beč, Budim, Krakov, Prag. No neki su odlazili i u Padovu, Ferraru, Veronu, Bolognu i Rim. Dovoljno je pogledati u Matrikule Bečkoga sveučilišta iz 15. i 16. stoljeća i uvjerit ćemo se da veći broj studenata potječe iz Zagrebačke biskupije, odnosno drugih gradova i biskupija (Varaždin, Koprivnica, Ivanić, Požega, Čazma, Križevci, Zagreb, Krapina itd.). Tako je i Zagrepčanin Pavao Skalić svoju duhovno-kreativnu osobnost oblikovao na zdencu bečkoga humanizma u krugu vodećih profesora na fakultetu septem artes liberales.

Ivan Kukuljević je u Viencu 1875. pisao o Pavlu Skaliću (1534–1575) nazvavši ga „građanin zagrebački, učenjak na glasu, svećenik katolički i protestantski, prvi ministar pruski“. Svi ti atributi mu i pripadaju, no njima ipak treba još dodati i da je studirao na Bečkom sveučilištu  na kojem je kasnije bio profesor na Teološkom fakultetu. Bio je dvorski kapelan i ispovjednik cara Ferdinanda I.  

Prošle se godine navršila 450. obljetnica njegove smrti, stoga nam valja Zagrepčanina Pavla Skalića bolje upoznati, pa ćemo se osvrnuti na njegovu Enciklopediju. Prije svega treba reći da su u Njemačkoj o Skaliću napisane dvije disertacije (1914/1915. i 1972. spominju ga njemački biografski leksikoni i bibliografije, a mi u Hrvatskoj još uvijek nemamo monografije kakvu i zaslužuje). No i autor ovih redaka 1990. o Skaliću je istraživao u njemačkim arhivima, te je na temelju novih podataka pisao o njemu u knjizi Hrvatski filološki aspekti (1990) i u časopisu Gordogan, br. 29–30 (2014).

Skalićeva Enciklopedija, objavljena u Baselu 1559.

Od zagrebačkog učenika do dvorskog kapelana i profesora u Beču

Skalić zapisuje da je rođen na blagdan Sveta tri kralja u Zagrebu. Otac mu je bio Mihael Jelenčić „de Stubica“ i bio je „literatus“ (notar) zagrebačkoga biskupa. U ranoj mladosti predan je ljubljanskom biskupu Urbanu Tekstoru u Ljubljanu kamo se je sklonila, bježeći iz Like pred Turcima, njegova majka. Biskup ga je poslao caru Ferdinandu I. u Beč koji ga je predao isusovcima da ga na carski trošak poučavaju. U Beču je slušao i predavanja kod profesora Luke iz Drenopolja (Kranjska). U sveučilišnim Matrikulama upisan je 1545. kao Paulus Scaliz, 1547. kao Paulus Sckelich Zagrabiensis, 1552. Paulus Schalitsch Zagrabiensis. Kod polaganja ispita za bakalaureat u povjerenstvu mu je bio Juraj Drašković (kasnije zagrebački biskup) koji je predavao astronomiju na Bečkom sveučilištu. Skalić je položio magisterij, a potom odlazi u Bolognu gdje je 1553. javno obranio 1553 različite teze i tako postigao doktorat iz teologije. Neko vrijeme boravi u Rimu gdje je upoznao Ignacija Loyolu. Na preporuku pape Julija III. Skalić je dobio funkciju koadjutora biskupa Tekstora, u Beču postaje dvorski kapelan i Ferdinandov ispovjednik. Na Teološkom je fakultetu držao predavanja iz teologije pri čemu se ispostavilo, od strane isusovaca, da on naginje protestantskoj doktrini te je ubrzo otpušten i odlazi u Njemačku, najprije u Heidelberg, a potom u Tübingen i Urach gdje ga je Primož Trubar želio imati u krugu hrvatskih prevoditelja. Tako je završilo bečko katoličko i počelo protestantsko razdoblje njegove djelatnosti. Među hrvatskim prevoditeljima u Urachu surađivao je s Petrom Pavlom Vergerijem te Ivanom Ungnadom koji ga je preporučio pruskom vojvodi Albrechtu I. kao u „svim sposobnostima pravoga učenjaka i zadivljujućeg genija“. Dobio je i profesorsku katedru u Königsbergu. Navodno je prvi upotrijebio riječ enciklopedija, objavivši knjigu upravo pod tim naslovom u Baselu 1559. – Encyclopaediae seu Orbis disciplinarum, ta, sacrum quam prophanorum (…). Godine 2009. obilježena je 450. obljetnica tiskanja Skalićeve Enciklopedije znanstvenim skupom u Zagrebu; referati su objavljeni u časopisu Gazophylacium (XV., br. 1-2, Zagreb, 2010). Skalić je živio i djelovao u protestantskom i protureformacijskom razdoblju burnog života koji se ogleda i u njegovim djelima sve do 1571. kad je postao konvertit i kanonik u Münsteru kod biskupa Hoye, te je opet u svojim djelima pisao pozitivno o rimskom papi i katoličkoj vjeri. Umro je u svibnju 1575. i pokopan u Danzigu u tamošnjem samostanu karmelićana.  

Skalić je zanimljiva osobnost u proučavanju filozofije iz razdoblja renesanse. Njegov filozofski opus, iako kompilatorski i eklektički, nastao je u vrijeme kada je zahtjev za originalnošću ustupao pred zahtjevom za istinitošću. U Skalićevim filozofskim djelima razabire se utjecaj talijanskoga renesansnog filozofa Pica della Mirandole. Njegova odlika je u tome što on učeno izlaže teze i antiteze. Uostalom, on  je sam za sebe napisao da nikada nije žudio za taštom slavom ili za aureolom učenosti; međutim naučio je upoznavati sve pravce i škole. Kao plod toga nastale su njegove teze i filozofski spisi iz mladosti koje je dao tiskati u Enciklopediji (1559). Ističe da je želio prevladavanje nesloge koja je razdirala Europu njegova doba. Već po tom nastojanju Skalić zaslužuje zapaženo mjestu među filozofima renesanse čija djela valja proučavati i u okviru hrvatske filozofske baštine.  

Usprkos negativnim kvalifikacijama Skalićeve osobnosti, on u kontekstu europskoga hrvatskoga humanizma i latiniteta pobuđuje širi znanstveni interes na području istraživanja filozofske baštine u Hrvata. Skalićeva filozofska djela pokazuju i otvaraju mogućnost istraživanja utjecaja talijanskoga renesansnog platonizma. Stoga je njegov opus filozofski i teološki relevantniji od onoga po čemu ga neki proučavatelji omalovažavaju polazeći samo od njegova izmišljena rodoslovlja. Treba pohvaliti zauzetost Ljerke Schiffler, Mihaele Girardi-Karšulin, Erne Banić-Pajnić i drugih koje su u svojim radovima posvetile pozornost proučavanju Skalićevih filozofskih djela.

Skalićeva Enciklopedija (1559) ili krug kako svetih tako i profanih znanja

Bilo mu je 25 godina kada je uvodno u toj knjizi zapisao: „Zato sam napisao, u vrijeme kad još nisam bio navršio dvadesetu godinu Enciklopediju ili krug znanja, kako svetih, tako i svjetovnih, koja je netom objavljena tiskom Ivana Oporina“ (u Baselu 1559). Koliko su Skalićeva Enciklopedija i sam autor inspirirali latinskoga pjesnika Francisca Carrariusa, vidi se po njegovim stihovima koje je namijenio „ad Lectorem Encyclopaediae Scalichij“(ovdje u hrvatskom prijevodu): „Ako želiš Skalića učenoga latit’ se knjiga, / valja ti prvo nauk slavan ispeći dobro / jer ti njegove misli tvrdu odbijaju glavu. / Neka ne smeta tebi mladić što napisa ovo. / Starcu što dade iskustvo, dugih godina tijek, / Njemu dade Bog i priroda s njime majka, / Doduše zvijezde nebeske, a svjedok je učena Bologna mu. / Kad mi bi dvadeset i jedna još godina k tomu, / Istinu svaku, dogmu izložit’ usudit se mog’o / javno, pred ljudima nauk svetome vičnim’, a njih ti / Divljenje obuze gledajuć’ dar mu, učenost takvu: / Pravo priznat se mora, izvrsno djelo to je, / Čast najveću zasluži taj, da doktor se zove / te ga uresiše zato naslovom sjajnim, mnogim, / Kako dostojan bio je tolike časti napisaše k tomu. / I ti to, čitaoče, lako spoznati možeš / Ako hoćeš. Ako si učen, nauk te ovaj / Tjera da kaže: učenje, znanje ga mnogo krasi. / Ako naučio nisi što je nauk plemenit, / Ako težina riječi nadilazi moći tvoje, / reći ćeš da je previše učen tko napisa ovo. / Neka zavide učeni, neka svi se dive / Skaliću, za dar prirode neka ga drže pravi, / A tko nauku ljubi, nek’ pjeva pohvale Bogu.“

U Općoj enciklopediji čitamo: „U XVI. st. prvi put se javlja sam naziv enciklopedija, i to u djelu Encyclopaedie seu orbis disciplinarum tam sacrarum quam profanarum epistemon (Basel, 1559.) P. Skalića iz Zagreba (1534. – 1575.) kojega po tome djelu smatraju prvim enciklopedistom u modernom smislu te riječi.“

No je li doista Skalić prvi tvorac riječi enciklopedija? Valentin Putanec, hrvatski romanist i etimolog, 2010. u časopisu Gazo­phylacij, br. 1–2, vrlo je lijepo objasnio da naziv potječe iz grčkoga jezika i ulazi u latinski jezik. Složenicu enkyklopaidia prvi je stvorio Kvintilijan (34‒95). U srednjovjekovnom latinitetu javlja se termin encyclopaedia 1508, u francuskom 1532. Dakle, termin encyclopaedia postojao je na Zapadu davno prije Skalićeva vremena. Značenje se dakako odnosilo na „zaokruženo obrazovanje, zaokružen odgoj“ u pedagoškom smislu. Već je spomenuto da je Skalić u pismu württemberškome vojvodi Kristofu 1558. pisao da je njegova knjiga enciklopedija plod studija iz mladosti i da su to teze i filozofski spisi nastali iz tog vremena. Značenje njegove enciklopedije nije u pedagoškom prvotnom smislu neko „zaokruženo poučavanje o nekom predmetu“ ili „zaokruženo poučavanje dječaka kao priprava za život u odrasloj dobi“, što bi mi danas rekli – poučavanje o svemu što se (danas) uči u pučkoj ili srednjoj školi. Naslov Skalićeve enciklopedije u hrvatskom prijevodu glasio bi: Upućenje u enciklopediju ili krug kako svetih tako i profanih znanja. No, u filozofskom smislu takvo poimanje možemo naći u radovima Mihaele Girardi-Karšulin. Svakako, Pavlu Skaliću trebalo bi posvetiti novu monografiju u kojoj bi bio prikazan u svjetlu izvornih dokumenata, pogotovo danas kad znamo da se o njemu pisalo u 20. i 21. stoljeću.