Od virtualne „zbilje“ do realistične „laži“

Iako još nismo došli do toga da se svakodnevno družimo s antropomorfnim ili zoomorfnim strojevima, pitanje je ipak na mjestu: biste li podragali mehaničkog psa? Kakav bi vam pritom bio osjećaj? Isti kao onaj kad se čovjek druži s četveronošcem od krvi, mesa i dlake ili je to nešto drugo? Koga dragate u tom trenutku: svoju projekciju psa, možda sjećanje na nekog bliskog ljubimca, ili pak svoju projekciju osjećaja za psa? Koliko je ta gesta onda smislena i iskrena i koliko uopće zadovoljava potrebu za draganjem psa? Koliko i kakvih sve pristajanja treba za takav čin?  

Iako nalikuje izvedbenom eseju nastalom iz dubokog poštovanja prema romanu i filmu ne samo kao predlošcima, cilj predstave ali i cijelog projekta je upozoriti na mogućnosti tehnologije / Snimila Jelena Janković

Kao svojevrsni nastavak naslova Slijepi vode slijepe nastalog u suradnji kompanije Montažstroj i zagrebačkog dramskog kazališta Gavella, godinu kasnije u Istarskom narodnom kazalištu u Puli premijerno je izvedena predstava Solaris dva. Montažstroj, što podrazumijeva redatelja i autora Boruta Šeparovića, dramaturga Filipa Rutića i stručnjaka za sva tehnička pitanja Konrada Mulvaja, u koprodukciji s INK-om ponovno je zagrabio u prošlost kako bi pokazao, ne samo njezinu, aktualnost. Riječ je o specifičnoj interpretaciji kultnoga filma Andreja Tarkovskog, nastalog prema također iznimnom romanu Stanisława Lema, s naglaskom na trenutno dostupnu tehnologiju računalnog stvaranja slika. Tehnologije poput onoga što se i preširoko naziva umjetnom inteligencijom, čiji je učinak i modeliranje zbilje i kreiranje „zbilje“, u središtu su pozornosti predstave, ali su ipak tek njezini alati i načini kako prepoznati i preživjeti ono što ljudima kao vrsti tek dolazi. Naravno, stvoreno od nas samih.  

Slijepi vode slijepe završava hiperboliziranom najavom potpunog poraza ljudske vrste u susretu i posljedičnom srazu s u gotovo svakom smislu superiornom tehnologijom, dok Solaris dva svoje zaključke ne prezentira tako lako i jednostavno. No, kad je riječ o Borutu Šeparoviću i njegovim fascinacijama, ništa ni ne može biti jednostavno, pa pulska predstava nije „nastavak“ filma, ona je istodobno njegova preslika, nadgradnja, ali i falsifikat. Citatom, riječ je o tri vrste laži, ili o trostrukoj laži: filmskoj, digitalnoj i kazališnoj. Uz kostime Desanke Janković i scenografiju Filipa Triplata, minuciozna (re)kreacija odvija se ispred velikog platna na kojem je projiciran središnji dio filma, a između njih je dodan ekran na kojem je taj isti film, ali digitalno „uređen“. Pritom je i ton izvorni, iako s vremenom prepušta dominaciju prijevodu u živoj izvedbi. I upravo u tim hrapavim rubovima, u sitnicama poput nesavršenog poklapanja slike i tona, geste i zvuka, pa onda i sveukupne atmosfere, ali i psihološkog stanja i specifične „radne“ temperature izvođača, stvara se ne samo razlog nego i svrha ovakvog postupka.  

Umjesto neutrinskih dvojnika koje planet stvara kod posjetitelja na temelju njihove moždane aktivnosti, u izvedbenom dvojniku naglasak nije na prezentnosti samih izvođača i pitanjima njihove „zbiljnosti“, „stvarnosti“ ili „autentičnosti“, nego na njihovu transferu u ono što bi trebao biti original, dakle u sam film. Uz pomoć dostupne digitalne tehnologije, izvanredno posvećeni montažstrojevski veterani Matija Čigir, Nikola Nedić i Sven Medvešek, ali i mlada Rea Bušić čije se besprijekorno snalaženje u tako zahtjevnom zadatku ne može dovoljno naglasiti, preseljeni su u film kao svojevrsni paraziti, pa se tijekom izvedbe lica filmskih  protagonista spajaju s licima izvođača, ponekad savršeno ili neprimjetno, a ponekad – što je još zanimljivije – gotovo monstruozno.  

Iako nalikuje izvedbenom eseju nastalom iz dubokog poštovanja prema romanu i filmu ne samo kao predlošcima, cilj predstave i cijelog projekta jest upozoriti na mogućnosti tehnologije koja se razvija do neprepoznatljivosti ili, još gore i ­opasnije, neraspoznatljivosti. Umjetna inteligencija, strojno učenje, veliki jezični modeli, pa i deep fake, sve su to pojmovi s kojima smo se već naučili živjeti, koje čak i koristimo, i ne samo kao pojmove, o kojima međutim još uvijek ne znamo dovoljno.  

Nije to prva nezaustavljiva tehnološka revolucija u povijesti čovječanstva, treba se nadati da nije ni posljednja, ali morali bismo biti svjesniji njezinih mogućnosti, ne zato da bismo se tehnologijom lakše i bolje služili i s njom se više družili, nego zato da bismo najprije znali što smo i tko smo, ili u što se pretvaramo, u toj interakciji. Ukratko, možda androidi obuzdani etičkim zakonima robotike i sanjaju (samo) električne ovce, no pravo pitanje je: što sanjaju ljudi kada su nam snovi sve dostupniji?