O dijaboličnoj esenciji čistoga zla

Suđenje u Nürnbergu nesporno je vrlo intrigantna tema i osam desetljeća nakon što je održano. Niz od 13 sudskih procesa koji su od studenoga 1945. do listopada 1946. vođeni protiv skupine nacističkih časnika i istaknutih pripadnika nacističkog režima, od Hermanna Göringa, Martina Bormanna i Rudolfa Hessa do Joachima von Ribbentropa, Alberta Speera i Juliusa Streichera, izdavača zloglasnog tjednika Der Stürmer, ambicioznijim filmskim autorima trajno nudi vrlo provokativan materijal za manje ili više potentnu psihološku sudsku dramu. Za dramu snažnih karaktera i njihove sukobe, s jedne strane nacističkih zločinaca ili važnih kotačića u nacističkom režimu, a s druge sudaca, odvjetnika i ostalih koji su po dužnosti sudjelovali u procesima.  

R. Crowe u Göringovu liku još jednom dokazuje da je glumac od formata, no R. Malek ne parira mu uvjerljivo

Redatelj Stanley Kramer 1961. realizirao je odlično Suđenje u Nürnbergu, koje je Maximilianu Schellu donijelo nagradu Oscar za glavnu ulogu, a Abbyju Mannu za adaptirani scenarij. Taj je film imao sjajnu glumačku postavu: Spencera Tracyja, Burta Lancastera, Marlene Dietrich i ostale. Aktualni Nürnberg nije toliko glumački „jak“, makar su neki glumci odigrali izuzetno uspjele uloge. Dio odgovornosti za ne u potpunosti ostvarene potencijale leži u redatelju Jamesu Vanderbiltu, inače razmjerno zanimljivom scenaristu i producentu kojem je ovo tek drugi redateljski projekt, nakon što je 2015. debitirao angažiranom dramom Istina, s Cate Blanchett i Robertom Redfordom u glavnim ulogama. Vanderbilt je možda zanimljiviji kao scenarist koji je prema knjizi Roberta Graysmitha napisao predložak za Fincherov Zodijak, ili kao producent novih nastavaka serijala Vrisak, za čiji skori sedmi nastavak supotpisuje scenarij.

U tom kontekstu Nürnberg je za njega bio prevelik zalogaj, jer se vidi neiskustvo u režiji. Scene su praktički isključivo statične, a u dijalozima se najčešće izmjenjuju planovi i kontraplanovi. Priča se gotovo u cijelosti odvija u interijerima, zbog čega cjelina nalikuje raskošnije produciranom TV-filmu. Boje su tamne, zagasite i sivo-smeđe. Sve je uredno i film se lako gleda, ali to je zapravo sve. Nema ničeg svježeg, originalnog i izazovnog iako ga nose zanimljivi likovi i atraktivna glumačka imena.  

Formalni protagonist je psihijatar Douglas Kelley (Rami Malek), no dramski najvažniji lik je Hitlerova desna ruka i dogovoreni nasljednik Hermann Göring, kojega tumači Russell Crowe. Nakon što smo od njega počeli dizati ruke zbog predugog niza slabih i dobrano eksploatacijskih djela koja je snimao tijekom posljednjih 10-ak godina, te je recimo egzorcista glumio u nekoliko jeftinih horora, Crowe u Göringovu liku još jednom dokazuje da je glumac od formata. Vrlo efektno dočarava dijaboličnost lika, njegovu manipulativnu prirodu koja pokušava igrati na sućut onih s druge strane. Ispočetka se pretvara da ne zna engleski, samo da bi dobio na vremenu i upoznao one s druge strane. Ima problema sa srcem i u jednom trenutku doživi ozbiljnu krizu. Psihijatar Kelley i ostali tada se počnu brinuti za njegovo zdravlje. Dijelom jer ga glumi Crowe, a dijelom zbog njegove manipulativne prirode, jer se predstavlja kao susretljiv i ugodan sugovornik slaba zdravlja.

Problem je i u tome što je Croweu suprotstavljen Rami Malek (Bohemian Rhapsody, Za smrt nema vremena) koji je ipak glumac slabijega kalibra. Ne parira mu uvjerljivo. Nema tu snagu, karizmu. Nije sugestivan, odnosno nije onakav kakav bi trebao biti da parira Croweu, kao „običan čovjek“ s neposrednim ratnim iskustvom koji upoznaje esenciju zla koje je stajalo iza tog rata. U jednom se trenutku čak učini da ga Göring uspijeva pridobiti na svoju stranu, toliko da mu jedan od kolega kaže „znaš, pomislio sam da si…“, no ipak se pred kraj uspije otrgnuti od njegova utjecaja. Do te razine da u samoj završnici svojim savjetom pridonese tome da ga se uspije razobličiti i otkriti u punoj monstruoznosti.  

Dok Göring i Kelley u određenoj mjeri igraju igru mačke i miša, treći važan lik Kelleyjev je pomoćnik, mladi narednik Triest. On je Židov tragična obiteljskog zaleđa, jer mu je čitava obitelj stradala u holokaustu. Dobrano funkcionira kao emocionalno sidro filma, a dijelom i kao glas razuma koji sve promatra sa strane. Četvrti je lik po dramskoj važnosti Britanac David Maxwell-Fyfe (Richard E. Grant), neka vrsta savjetnika na suđenju. On se pokaže važnim na kraju, kada izgleda da bi se Göring mogao izvući. Njegova suradnja s Kelleyjem tada je jako bitna i na idejnoj, odnosno značenjskoj razini. Da bi se pobijedilo zlo (u ono vrijeme u obliku nacizma, a danas u nekom drugačijem obliku), nužna je suradnja SAD-a (Kelley) i Velike Britanije (Maxwell-Fyfe). Dakako, SAD-a koji je racionalan i koji zna gdje mu je mjesto.