Nadahnuti sudari svjetova

Oni koji češće posjećuju velike koncertne događaje – prije svega mislimo na festivale, ne samo naš INmusic nego i još mnogoljudnije i prostranije – znaju u kakvim se problemima obožavatelji katkada mogu naći. Nastupaju li vaša dva omiljena izvođača približno u isto vrijeme na međusobno udaljenim pozornicama, jednostavno morate odlučiti koji ćete koncert odabrati, a koji propustiti zbog nesretnog preklapanja satnice. Primjerice, Kings of Leon su 2007. bili na vrhuncu snage, ali te su godine u lipnju na velikom rasprodanom festivalu Bonnaroo u Tennesseeju (kapacitet: više od osamdeset tisuća posjetitelja) nastupili istovremeno kad i sjajna kantautorica Gillian Welch; istoga petka The Black Keys su se „preklopili“ s fantastičnim hip-hop i soul sastavom The Roots, dok su dva dana poslije Wilco nastupili kad i kanadska glazbenica Feist na drugoj, te North Mississippi Stars na trećoj pozornici. (Što se vašeg kritičara tiče, pobjedu su odnijeli Kings of Leon, The Roots i Wilco.)

Puna dvorana Vatroslava Lisinskog na koncertu Gregoryja Portera i Zagrebačke filharmonije / Snimio Vedran Metelko

Koncert sleđa

Donekle sličan, gotovo frustrirajući osjećaj pobudila je činjenica da se u petak, 23. siječnja u zagrebačkoj Tvornici održavala redovna godišnja dodjela nagrade Rock&Off, dok je u Lisinskom nastupila svjetska vokalna zvijezda Gregory Porter. Ustvari, dilema je brzo riješena, uglavnom zato što je Porter svoj četvrti hrvatski nastup odlučio održati u društvu Zagrebačke filharmonije – a to je kombinacija koju je šteta propustiti. Događaj je bio tjednima rasprodan – riječ je o najvećem održanom koncertu u povijesti Zagreb Jazz Festivala – pa je agilni organizator Dražen Kokanović kapacitet dvorane proširio s nekoliko redova publike i kritike smještenih na samoj pozornici, iza orkestra i Porterova sastava. I tako smo se našli na nesvakidašnjoj poziciji. Promatrati nastup „sleđa“ zanimljivo je iskustvo koje omogućuje dublji uvid u dinamiku glazbenika na sceni, kao što je komunikacija između dirigenta Ivana Josipa Skendera i članova Filharmonije, a onda i same „prednje crte“ s Gregoryjem kao neupitnom zvijezdom. S tog mjesta mogu se jasno uočiti oduševljeni izrazi lica violinistica koje uživaju u propulzivnim ritmovima gospel-soula i jazza ili pak u ekspresivnosti i toplini Porterova baritona.

Dobitnici nagrada Rock&Off u zagrebačkoj Tvornici / Snimio Valerio Baranović

Gregory Porter

Bez ustupaka i kompromisa

Pitanje u čemu se krije neodoljivost njegovih izvedbi mnogo je kompleksnije negoli se čini, ali uvijek treba poći od toga da se radi o žanrovski fleksibilnom glazbeniku kojemu je jazz samo jedna dimenzija umjetničkog senzibiliteta. Čvrstim iskorakom na teren soula, gospela i Velike američke pjesmarice bez ikakvih ustupaka i kompromisa približio se i publici Vana Morrisona (s kojim je surađivao), Marvina Gayea, Stinga ili svoga heroja Nata Kinga Colea kojemu je pak posvetio cijeli album. Uostalom, već u drugoj izvedbi večeri, pjesmi Nature Boy, izravno se naklonio upravo Coleu.  

U autorskom klasiku Hey Laura (s izvrsnog, Grammyjem ovjenčanog albuma Liquid Spirit) čuli smo ga s bendom, bez orkestra, ali šarm cijelog nastupa izvire iz nadahnute konverzacije sastava i Filharmonije. Ono što bi u rukama manje iskusnih glazbenika možda završilo nezgrapnim sudarom svjetova, te se večeri unatoč početnim nesigurnostima i neizbalansiranom zvuku, pretvorilo u skladnu glazbenu konverzaciju, s oduševljenom publikom kao aktivnom „trećom stranom“. Orkestar je u priču unio dramu, disciplinu i dodatnu finoću, dok je američki sastav zadržao prijeko potreban improvizacijski nerv. Istovremeno, Porterova savršena vokalna tehnika uvijek je u službi nepatvorene emocije, podjednako u agilnijim brojevima (Musical Genocide, Liquid Spirit) ili u raskošno aranžiranim baladama kakvih je bilo u izobilju. Modern Day Apprentice nesumnjivo je jedna od intimnijih (napisana je, kako je pojasnio publici, nakon što ga je otac nekadašnje djevojke nazvao i upitao „koje su mu namjere“).  

Ipak, osjećajnost Porterove izvedbe do punog je izražaja došla u finalu, u interpretaciji besmrtne Smile Charlieja Chaplina: to je uistinu trenutak za pamćenje. Koliko god dobra bila, izvedba Stingove It’s Probably Me pored Smile nije imala mnogo šanse. Sve u svemu, teško da se može i zamisliti spektakularnije otvaranje 17. Zagreb Jazz Festivala.

Živa i zdrava  

Nažalost, nakon produljenog druženja s Porterom, koji je odsvirao tri bisa, nije ostalo vremena za Tvornicu, premda su njezinom pozornicom te večeri protutnjali LHD, Let 3, ManGroove i drugi, uključujući dobitnike nagrade Rock&Off za „veliki prasak godine“ – sastav Smrdljivi Martini. Martini su nova lica, ali i mnogo iskusniji još su uvijek na sceni, poput veterana Mladena Maxa Juričića, dobitnika nagrade za životno djelo koji ne želi živjeti od stare novovalne slave. Nekadašnji gitarist Filma u svoj opus i dalje ubrizgava svježu energiju, sada kao Plesač sporog stepa.  

Žiri misli da od sinjskog benda M.O.R.T. nema ničeg boljeg na području rocka i žive svirke, dok je nezaustavljivi plesni stroj ABOP (After is Better than the Party) osvojio nagradu publike i nagradu u kategoriji Off&Off izvođača godine. Zasluženo, jer je njihov lako zapaljivi koktel elektroničkih stilova podjednako uvjerljiv hommage antiknom tehnu (sa začinom njemačke elektronike 70-ih), ali i iznimno muzikalan pogled u (ne)izvjesnu budućnost.

Goran Bare vratio se na scenu singlom Moja jedina – taman na vrijeme da svima pred nosom pokupi nagradu za pjesmu godine. Pop-glazba u Hrvatskoj živa je i zdrava, najviše zahvaljujući sastavu ManGroove te ustrajnim Mayalesima koji su kući otišli s kipićem za album godine. Uostalom, prošloga smo ljeta Petru Beluhanu, Vladi Mirčeti i ekipi na stranicama Vijenca prognozirali odličan plasman, zaključivši da materijal na albumu Boutique Pop, Vol. 1 pripada samom vrhu prošlogodišnje produkcije. Osobito se to odnosi na Hostesu, mali dream pop dragulj koji bi se u nekom boljem, paralelnom svijetu odmah pretvorio u mainstream hit – ali ne i ovdje. Mayales i dalje ostaju miljenici upućenih, iako je upućenih, srećom, sve više.