Majstor je ugasio svijeću

Točno se sjećam koje sam godine susrela pjesnika Slavka Mihalića uživo. Bilo je to u ljeto 1972. u Ohridu. Ja sam se ondje našla na ljetnoj školi prije stupanja na dužnost lektora hrvatskoga jezika u Pragu, jer je bio običaj da se prije odlaska na takvu dužnost neko vrijeme provede na kojoj od ljetnih škola. Naravno, moje je sudjelovanje u radu te škole bilo nikakvo; to mi je ljeto bez ikakvih dužnosti bilo zapravo poklonjeno. Na takve ljetne seminare bili su pozivani i mnogi ugledni književnici, pa je tako u Ohrid bio pozvan i Slavko Mihalić. Događaji iz 1971. bili su još nesređeni, znalo se, dakako, za mnoge smjene u kulturi (u politici još i više), no Mihalić je već bio obilježen popudbinom i iz 1967. Naime, bio je jedan od sastavljača Deklaracije o nazivu i  položaju hrvatskog književnog jezika, pa je 1971. morao otići iz Telegrama, ostavši tako bez posla. Svake se godine 16. ožujka slavio tobože njegov rođendan, no zapravo se u književničkom društvu slavila Deklaracija.  

Slavko Mihalić (1928‒2007) / Snimila Andriana Škunca

Kako bi namaknuo novac za kruh svagdanji, Mihalić se bacio na prevođenje – osobito sa slovenskog i makedonskog – pa mi je sada sasvim jasno zašto je toga ljeta bio pozvan u Ohrid i kao pjesnik i kao prevoditelj, a iznad svega kao osoba kojoj je bila ugrožena građanska egzistencija. Nekako u isto vrijeme postao je i tajnik edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti, za hrvatsku književnost i kulturu od neprocjenjive važnosti.  

Iz ohridskih dana (s obiljem pjesme i plesa, imala sam osjećaj da nas veliki bubanj prati u stopu – o obrocima, na brodu preko Ohridskog jezera, kamo god se Ljetna škola kretala) Mihalića se sjećam kao ugodna čovjeka s kojim se moglo lijepo ćaskati, no da sam onomad znala više povijesti (iz više izvora), sigurno bi i naš razgovor bio slojevitiji. Ovako sam u njemu vidjela samo ugledna pjesnika (ali bez svih onih patnji koje ljudima zna nametnuti neki politički trenutak).  

Slavko Mihalić rođen je 16. ožujka u dragome mi Karlovcu, uz samu rijeku Kupu, u Gornjoj Gazi br. 3. Živio je s ocem Stjepanom (također književnikom) i majkom Zlatom, kazališnom glumicom, a preko puta njih rodio se i jezikoslovac Ljudevit Jonke. Smrt su obojica dočekala u Zagrebu (Slavko 5. veljače 2007. godine). Zašto posebno volim Karlovac? Zato što su u tom gradu rođene moja mama Mira (1914) i njezina sestra Danica (1911). Cijela se obitelj preselila u Zagreb godinu dana prije mamine mature.   

Slavko Mihalić pripadao je generaciji krugovaša okupljenih oko utjecajnoga časopisa Krugovi, koji je njegovao estetski pluralizam i slobodni stih. Voljela sam ploviti po njegovu pjesničkom kolopletu s njegovim „pitkim proljećem bez namjere, pa su i njegove visibabe izrasle, a nitko se nije trudio, zato bi mogle i visoko izrasti“, s njim sam „prolazila Zrinjevcem, a doticalo me more, čuo se kliktaj galeba, žamor golog mnoštva, a brod je upravo pristajao uz kavanu Splendid“ (dok je još postojala, sada od nje nema više ništa, kao ni tolikih drugih kultnih mjesta u Zagrebu). Pratila sam ga „spuštene glave poput nekog drugog jezera…“ i nanjušila „kako sada sam sebi zaudara“, dobro sam razumjela njegov duboko proživljeni poziv „Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena, radije noću broji zvijezde … sadi luk, cijepaj drva, pospremaj tavan“, znam i sama kako su izgledala ta opasna i gadna vremena „kad su me jedan po jedan svi napustili. Najteže je bilo zadnjima, toliko su patili zbog sebe“. Te i tolike druge stihove pisao je Mihalić, po vlastitu priznanju, noću, uz jednu malu lampu kad je vani sve utihnulo. Znam i gdje se nalazio taj stan s tom malom noćnom svjetiljkom: u Banjavčićevoj ulici broj 24. U njemu su prije njega živjeli književnici Jakša i Ivan Kušan, a pogled s njihova balkončića pružao se preko kuće u kojoj je, kao dijete, stanovao Zlatko Crnković, poznati urednik i prevoditelj. Zlatko je bio vrlo dobar prijatelj s Ivanom, čak je ovaj u mladosti odlazio sa Zlatkom u njegov Čepin preko ljetnih praznika.  

Banjavčićeva ulica (po pravaškom političaru i dobrotvoru Ivanu Banjavčiću, 1843‒1913) bila je nekoć vrlo „rupičasta“. Ono malo kuća stršalo je uvis kao zubi, preskačući brojeve koji su još nedostajali. Tako se i ta na broju 24 i danas doima poput krnjega zuba. Više tvornica na uviru Tuškanove u Zavrtnicu već odavno nema, sada su tu neke konfekcijske stambene zgrade, a Banjavčićevu su ispunili veliki trgovački lanci. Na Zavrtnici, gdje su nekoć živjeli Bugari, poznati povrtlari, samo je još jedna zgrada ostala kakva je cijelo vrijeme i bila – ljupka prizemnica na broju 1 (kao i naša u Ljudevita Posavskog 46). Te se kuće sjećam po uvijek pomno rezanim grmovima u raznim oblicima. Sve se doimalo kao veliki povrtnjak, gredice su se sterale na velikim površinama kao što sam zamišljala da se steru u plodnoj Slavoniji, u tom je prostoru bilo puno svjetla i zraka.  

Znam da se i Zlatko Crnković s prijateljem Ivanom Kušanom rado sjećao dječjih igara na otvorenom, smucali su se preko mnogo prometnije Heinzelove ulice do svoje škole u Kušlanovoj, no onda su Banjavčićevu počele gutati kojekakve interpolacije – bezlične kućerine bez ikakva šarma. Propala je i poznata gostionica Dalmatinac blizu Kušanove i Mihalićeve kuće već na Heinzelovoj ulici, posvuda su se nagurali veliki trgovački centri. Pa premda su i Mihalić i Kušani istaknuti hrvatski književnici, Zagreb im na kuću u kojoj su živjeli nije postavio ništa. Srećom, Karlovac Mihalićima jest: u listopadu 2025. otvorena je Mihalićeva rodna kuća u Gornjoj Gazi 3 koja je dugo bila ruševna, no danas je obnovljena. Šteta što se i Zagreb ne može ni u vezi s Mihalićem, a ni s Kušanima, podičiti nečim sličnim.