Ljudski život potvrđen kamenjem

Godina je dana kako nas je 13. veljače 2025. u 92. godini života napustio Petar Gudelj. Rodio se na Mijov dan 1933, od oca Mate i majke Mande-Manje, rođene Puljić, kućom Krivići, u Dragovića, u Podosoju, u najzabačenijem zaseoku župe Runovići, kamo se priženio njegov pradid Pilip iz Zmijavaca. Pučku školu završio u Podosoju, gimnaziju u Imotskom, učiteljsku u Mostaru, a komparativnu književnost u Beogradu. Tamo je zasnovao obitelj i nastanio se.

Pekarov brat, a učeno čeljade

Nama, tada mlađima, 1970-ih zvonilo je u ušima kako je Petar, Pekarov brat, učeno čeljade koje živi u Beogradu. Njegovo ime i djelo dugo su vremena bili nepoznati hrvatskoj javnosti. Razgovor s njim u Imotskoj krajini 1976. napravio naš gimnazijski profesor Ivan Juroš, prilično škrto govorio o svom djelu, a osobito njegove objavljene pjesme, bili su nam znakovi o neobičnom životnom poslanju. Potom, 1986. godine, na poziv Zavičajnog kluba Imoćana u Zagrebu, a na prijedlog Vlade Puljiza Blažušića, Petar je prvi put govorio u Zagrebu i naizust zagrmio svoju Umro je Matan Nogalo, svi smo se prenuli, vidjeli smo kroz prozor Velim obasjan munjama. Zaglušujuća šutnja u hrvatskoj javnosti nastavila se i po Petrovom preseljenju u Zagreb.

Petar Gudelj, pjesnički Meštrović / Snimio Josip Regović / PIXSELL

Zarana je počeo pisati pjesme, već u školi u Podosoju, kod ovaca i koza, a nastavio u pojati pokrivenom slamom u Polju gdje je stao kad je išao u gimnaziju. U cik zore prokradao se iz Đačkog doma, silazio u Modro jezero do Vilinskih počivala, vilama čitao svoje mladenačke pjesme. Vile odletjele i nastanile se u mitskom mozaiku Slobodanke Matić na Vinari. Iza sporne crkve u mozaiku stao Ivan Lešina Mijukin koji je podigao najveću vinariju u zemlji. Imoćani živjeli od grožđa, a Runovićani još i dulje od drugih od duvana, od duvana „zaciglenila se Imota“. Darivali duvan i grožđe za nogometni klub Mračaj, djeca im s Pojila dolazila upotna i krvavih kolina, darovima se upisali u uspjehe hrvatskog nogometa. Vinara, kao i sve u Imoti, otišla na inkanat, još je čuvaju Petrove bjelokose vile! Boba nije dočekala svoju drugu izložbu u Imotskom, „najljepše iskresano  lice jadranskog krša“, nisu je zvali, nije pokazala svoga Tina ni Lokvičićka jezera!  

Iz Mostara slao pjesme u zagrebačke časopise, odgovori nisu stizali, a prva poslana u Beograd biva objavljena. Poslije jednogodišnjeg učiteljevanja u Zagvozdu, 1955. otišao za svojim pjesmama. Slao knjige za objavu u Zagreb, tek kad bi ih odbili, ili se podmuklo oglušili, objavljivao ih kod beogradskih izdavača. I poslije će Petar govoriti o odbojnosti Zagreba, činjenica o kojoj zavjetno šutimo, nije ga priznavao građanski i akademski Zagreb. Po povratku u Hrvatsku 1991. sumnjičila ga i izuminavala  policija.

Za sebe je govorio da je samonik, samorast, samouk, nedouk, kršljak, samotnjak, pjesnički Meštrović, krški čoban što traži svoje izgubljene ovce. Stid ga je bilo što piše pjesme, govorio je, one se same pišu, ja ih zapisujem. Opjevao  sebe, svoju užu, i širu obitelj, Podosoje, Runoviće, Bijakovu, Imotu, zabijokovsko dalmatinstvo, jadranski krš, svoju veliku domovinu. U njegovim pjesmama sivaju munje s Vrulje, tuku gromovi, broje se zvijezde, legu se poskoci, podaziđuju se suhozidi, vide se ilirske gomile, lete jarebice, lepršaju golubice, jezera se polje, provrila Vranjača, lete vile i vilenjaci, plaše vukodlaci, zijevaju bezdane jame, raspukla se crljenica, navaljuju povodnji i suše, modri se Matica, cakle se plitvine, bere se, lista i pači duhan, toči se vino, med i maslinovo ulje, zvone crkvena zvona, pratri drže mise, liže se oko prilike Gospe od Karmela, pale se klačine, iskri se more, cvate jasen i rogač, pivaju grmarice, ori se ganga, viju vukovi, grize zebnja, sluti se smrt. Sve bi stalo u tri stručka: kadulje, pelima i sikalina. Njegove su riječi opore, pjesme tvrde, silovite i nježne, teme mnogima teško dokučive. U suhozid hrvatskog jezika uzidao nove
riječi.

U pojati, u Polju, iz pjesme Plašili ga Orašani, rugali mu se da je Dragović, da hoće biti profesor, sudac, kamenjem po noći zasuli pojatu, on im uzvratio pa se nisu više usudili. Obilježila ga za vazda pitanja, pjesma Biti Dragović, mali, a čiji si ti?

Čitanje znakova vremena

Davne 1961, opčinjen u djetinjstvu raspelom u crkvi svetoga Nikole u Podosoju, a u vremenu velike životne patnje, na ćirilici objavljuje zbirku pjesama Isus je sam. O Petrovu Isusu napisano devet ogleda, nijedan u Hrvatskoj! Književni će kritičari reći da je to bila prva knjiga iza željezne zavjese s Isusom kao glavnim likom. 

Knjigom Europa na tenku 1987. čitao znakove vremena, vidio tenkove koji će krenuti na Hrvatsku, u neprekinutom srbovanju naslutio krvavi rat. Ovim djelom napustio temu jadranskog krša. Prilikom predstavljanja u Sarajevu, svjedoči Ivan Lovrenović, dvorana je bila dupkom puna, a ozračje bilo opsadno i pomalo zavjereničko.

Nad Krajinom odzvanjaju mitski stihovi pjesničke monografije Put u Imotu, kroz sedmera vrata, u jedanaestu hrvatsku župu, ime dublje od jezera i jama, put koji nismo izabrali, koji je izabrao nas, gorak ko
pelim.

Zgranut bombardiranjem Dubrovnika, koji je njegova velika tema, uživo u programu Radio Splita pročitao Sonet za višecevne bacače kao poruku beogradskim i srbijanskim prijateljima i kolegama. Nisu ga čuli ni u Beogradu niti u Zagrebu, sve otišlo u vruljsku i biokovsku buru.

Hrvatski pjesnik u srpskoj književnosti

Udruga Runovićana u Zagrebu organizirala u siječnju 2008. predstavljanje knjige Zmija mladoženja. Pored Mate Marasa govorio i Miljenko Jergović (o čijem smo se sudjelovanju skoro priričili, presjekao Mijo Jukić Đivin) čije će riječi o Gudelju kao najvećem živućem hrvatskom pjesniku prenijeti mediji. Jergović prvi javno književno govori o Petru u Hrvatskoj, na kraju čita njegovu Ti, mladi Vlašić kiridžija. Očito, provincijski Hrvati više drže jedni do drugih. Ozarilo se Petru lice, potpisuje knjige, častimo se darovanim imotskim pršutom, uštipcima i vinom. Sutradan, Petar zove, zahvaljuje, korača Ilicom, pa će, znaš kako se ono kod nas kaže, „nismo samo za danas“. Kako tada, tako osta i do danas.

Poslije napisao, zahvaljujući Jergoviću, da je time više učinio nego njegovih 30 knjiga u 50 godina. Goranov vijenac dodijeljen mu je 2010, a tom zgodom u Lukovdolu zaneseno izgovorio Kadulje, ulje, koju je, prema njegovom kazivanju, naizust znao i Danilo Kiš, govorio mu je na Beogradskom sajmu knjiga.

Pisanje poezije i proze za Petra je bilo kresanje macom i špicom vacade imotskog kamena žestaca iskopanog u zelenikama, kod Radičevca, napogled Puljića kuća. Zidao jezik u jeziku! Bio hrvatski pjesnik u srpskoj književnosti, u Beogradu pisao i objavljivao hrvatsku domoljubnu poeziju, hrvatski hrast na srbijanskoj zemlji. Objavio cijeli zamećaj knjiga, objavljivao ih kasnije njegov mecena Ante Žužul, knjige se mogu naći u svim javnim knjižnicama po Hrvatskoj.

Trosveščani izbor iz pjesničkoga djela Petra Gudelja prošle je godine objavljen u izdanju Školske knjige

Petrova poezija i proza izvirale iz Kačićeve Pismarice, zapisao nekoliko narodnih jezičnih dijamanata, blizak pjesnicima „cetinskog uvira“ Kaštelanu, Pupačiću, Ivaniševiću, srodan Ujeviću, napajao se Nazorom.

Tek kasnije saznalo se da je bio prosvjetitelj u Srbiji, da im je napisao čitanke od petog do osmog razreda. U to doba u Runovićima se hrpimice ide u školu, s nama gaze i Podosojani, u zovnicama se nose pokidane čitanke. Nitko ne zna, ni nastavnici ni učenici, za Petrove čitanke, ne govore o tome niti u gimnaziji u Imotskom. Krajem 80-ih na doručku u beogradskom hotelu konobar me, levantijski laskajući, pita otkud sam, nastavlja kako je Imoćanin njima napisao školske knjige, nije mi bilo na kraj pameti da mu povjerujem. Bože dragi, je li Ante Puljić Lukin, visoki vojni časnik u Beogradu, govorio svojim kćerima da im je čitanke sastavio njegov Petar Gudelj? 

Puno runovićkih cura i momaka izučilo za učitelje, tako se dolazilo do kruha bez motike. Je li ikome od njih u ruke došla Petrova čitanka? Za školovanje djece prodavala se zemlja, nekoć nepismeni Runovićani po učenosti nadmašili druge, svi izišli iz pra Šaliveštrovog Libra. Joze Puljiz Blažušić očinski žalio za onima koji zbog neimaštine nisu mogli dalje u škole i oploditi svoje darove. Dobacio se Joze dalje od nas, skoro preko pola Crljenga jezera, godinama bio glavni inženjer najvećeg poduzeća u državi. Iznejaka nadahnut porukom „Sagradi sklad sela“, uklesanom iznad crkovnih vrata u žestacu, davne 1962. uzima dva tjedna godišnjeg, obilazi svaku kuću, načinio projekt za uvođenje struje, donio svjetlo, ojačao zajednicu i mjestoljublje! 

Petar izrastao u erudita, po učenosti u hrvatskom jeziku teško mu se moglo naći premca. Jergović poručuje, „plaše ga se i ne razumiju“, oni koji se čašćavaju Akademijinim stocima i nagradama. Prvi ga osporio Milan Katin, u školi u Podosoju, potvorio ga da je prepisao pjesme iz knjige njegove babe koju drži u skrinji.

U njegovo vrijeme školovanje su nastavljala samo djeca iz manjeg broja bogatih Runovićkih obitelji. Rođen u nemistu, od siromašnih roditelja, premda mu nije bila tako suđeno, probio se među prve. Bog mu je dao talente koje je umnožio i iskoristio. Za njegove talente u Mostaru čuo zagožđak Ivan Gaće, svake nedjelje kod njega išao na ručak, bio njegov mentor, omogućio mu stipendiju za daljnje školovanje. Gaćina kćer Nađa, poznata beogradska novinarka, u doba rata zove srbijanske ministre u kasnu noć da Petra puste preko granice, ne daju „hrvatskom đubretu“ i prerušenom maspokovcu u Srbiju.

Od svog posla dobro zaradio i bio promućuran. Načinio veliku kuću u Polju, otvorio bratu Stipi pekaru, on na konju u krošnjama prodaje turtu, Runovićani se natukli turte! Još veću kuću podigao u Baškoj Vodi, stan na Dedinju, kuću u Šumadiji, kupio Stari đardin na Šipanu, jedno od hrvatskih građevinskih čuda iz 16. stoljeća. Namaknuo Petar više od drugih, a nije se stavio da dio toga treba podijeliti sa zajednicom.

Nasljedstvo kao poticaj i uteg

Nisu ga zvali u škole u Runovićima i u Imotskom da učenicima govori pjesme. Većinu svojih pjesama znao je napamet, izgovarao ih uzgor, pognutih očiju, nogom držao takt, dojmljivo, naježili bi se. Petar mučaran i nenametljiv, slabo javljen, mi skanjeni i nedorasli, naknadno pametni. Ostali zakinuti učenici i mi, zakinut naš jezik, zakinuta naša Imota, zakinuta naša domovina!

Petar jednom čitao u Domu prigodom skupa za Runovićki zbornik. S tog mjesta govore držao Iko Babić Zorin, prvi runovićki težak s doktoratom o pragmatizmu Johna Deweya, ideje su vrijedne koliko koristi donose. Iko, znan, uglavit i ponosit, zanejaka čitao pištulu, nije ga trebalo zvati da govori, sazivao svoje, sokolio ih, iza njega Zorine kuće kao kameni dvorci u usporedbi s Petrovom bijakovskom spiljom. Nasljedstvo je poticaj i uteg! Govorio im Iko i o recenziji Lasićeva Sukoba na književnoj ljevici, najozbiljnijoj analizi ove knjige koju su prenijele glavne novine u državi, sugovorio mu redovito ričmeni Mate Ljiljin i prenosio imotskim činovnicima. Prsio se zdravim razumom, grlio svoje Runovićane koji bi danima raspravljali o njegovim govorima, sve bi zalili vinom, krenuo bi s njima i gange, odseljene pozivao da daruju novce za asfaltiranje ceste, crpio znanje iz zajednice. Kasnije, opominju me, zašto nitko od toliko vas učenih nije nastavio Ikinu navadu okupljanja i razgovora?  Užimam se u ramena, valjda su to bila druga vremena, sada su svi pametni, nema se što kome govoriti!

Trideset dvije zbirke pjesama

Valja prikupiti sve 32 Petrove zbirke pjesama, staviti ih na posebnu policu u imotskoj gimnaziji, u vidokrugu učenika, ispričati tako priču o našoj jedroj, nenavrnutoj rašeljci iznikloj iz škripa na dnu Podosoja koja je rodila bogatim plodovima. Petrovo djelo nekome će zapeti za oko! Naći će se netko i dodjeljivati godišnju nagradu učenicima za sastav koji će biti najbliži Petrovoj tematici i stilu.

U potajici, svake godine za prvog punog mjeseca po proljetnoj ravnodnevnici, petkom obnoć, dolazio na Vilinsko kolo, ispod  ilirske Velike gomile na Mračaju, „gomile su spomenici ljudskog mišljenja“, u živi klak koji mu je dao Ante Kula, iz klačine zapaljene na Umljanima, utiskivao piljke od vacade koju je kresao, donosio ih u strunjavoj zovnici, svaki piljak jedna pjesma, jedan kip, sastavio cijeli mozaik, Petrove pjesme u živom klaku, pokrio ih škaljom, otkrit će ih došljaci koji će naseliti naše zaobalje, naš zavičaj, iz njega će čitati našu povijest i čuditi se Petrovom djelu. Ostvaruje li se to don Pavlovo proroštvo iz cenzurirane inačice Prosjaka i sinova o Krajini i cijeloj nam zemlji koja će opustjeti i nama koji čupamo svoje
korijene?

Na kraju, ne upita ga, je li ikada u djetinjstvu slušao Kačićevu Pismaricu te je li se viđao s našim Runovićanima koje je život odveo u Beograd? O Lešinama-Dračićima i Marijanu Buljanu-Golubu Šanjinu, pronosio se glas, zahvaljivali su im na čašćenjima.

Nije se ispunila Petrova želja da ga se ukopa kod crkve svetoga Nikole u Podosoju gdje nema groblja. Raspitujem se ranije, za to znaju župnik, načelnik, župan, nadbiskup, fratri. Glasovi iz puka tome se protive, a zašto se i mi ne bi tamo kopali? Mnogih se to ne tiče, tek rijetki nalaze se u njegovim pjesmama i prozi. Glasniji mu ne mogu oprostiti Beograd, Srbiju i ćirilicu, kao da je on siromah mogao što birati!

Petar nas opominje rotnom gomilom, „sred polja grdna gomila kamenja“, blizu ceste, slijeva kad se stiže u Runoviće, neka bude „ljudski život potvrđen kamenjem“. Petrovi posmrtni ostaci u kamenu nasred Podosoja.

ISUS I PJESNIK

Jedan drugom šake u zelene rane zavlače,

jedan drugom jezik čupa zubima.

Večeraju kameni ugljen, piju mokraću.

Po danu je Isus pseto: za sobom dovuče

                                                 uvečer

svoja crijeva.

Po svu noć mu pjesnik liže

slane rane,

po svu noć uglas jecaju.

Iz đubrišta, sa smetlišta ustaju

bezoki, beznogi gradski psi.

Nad podrumom plaču i zavijaju,

Isusove rane spiraju.

Šest dana tako, a kada dođe sedmi dan,

sam se Isus na križ raspne,

da se odmori.

KADULJE, ULJE

Kadulje, ulje, ulišće, lišće.

Kroz čela pčela. Tropi. Počela.

Ti si dječak, tebi je sedam godina.

U tvojim ovcama miriše mlijeko i krv.

Posljednja jutrenja zvijezda kopni na krišci

tvoga ječmena kruha.

Tvoj otac, rođenjem Ilir, Grk

po lozi i smokvi, vadi iz utrobe

ulišća težak medeni sat.

Ruke su tvoga oca do lakta oblivene

krvlju i zlatom.

Izlazi Sunce. Kuca medeni sat.

Oko glave tvoga oca roj varnica i pčela.

Miriše mlijeko u kostima tvojih ovaca.

Mirišu imena tvojih nerođenih

ljubavnica.

Ti si dječak u kolovozu.

Ilirski suhi zrak.

Od kositra skovana bedra

i krhki muški znak.

DID

Svomu didu Perkoši Puljiću s Umljana, koji je namjesto srca

nosio u prsima rumanac od kantara.

Kraj Širine gomele slazi k runovićkoj crkvi. Mesliđan mu za li-

jevim  uhom, na desnom ramenu soko.

Zemljana ružo, zamiriši. Zemljani sokole, poleti.

U Otoku ima kućaru, dva jablana i šest kanapa zemlje. Jablani

mu do neba, zemlja do Šipovače.

Na jablanu guču golubi. Pod jablanom rže konj. Vide se Velež

i Bijakova. Vidi se na nebu Bog.

Jablani mu s Otoka mašu, Matica mu se oko nogu plete. Sevet

njega pod Radičevcom po drugi put cvate divlja kruška.

Uzdišu za njim Babuše, Biluše, Bitanguše. Iz Brajkovca, iza

gomele, izviruje vila.

Dok on prid otarom kleči i sluša pra Jakinu latinsku misu, konj

mu oko crkve igra, soko nad crkvom kruži i klikće.

Rumanac mu u srcu zveči. Svi su izgledi da će mi biti did.