Krik za izgubljenim zavičajem

Odgovarajući svojedobno na upit o tome je li njegov roman Rekvijem (objavljen potkraj 2024. godine) samostalno djelo ili je dio nekog većeg projekta, Josip Mlakić rekao je da je posrijedi samostalno ostvarenje. Ali je dodao da se može dovesti u vezu s njegovim sljedećim romanom Povratak Josipa Filipovića, koji se također bavi Bosnom (poveznica: iskonska bol zbog gubitka zavičaja), čiji je izlazak bio najavio za 2025. godinu, pa ih smatra „nekom vrstom bosansko-hrvatske duologije“. No Mlakićev Povratak Josipa Filipovića ostvaruje, kako ćemo vidjeti, i stanovite intertekstualne veze s reprezentativnim Krležinim romanom Povratak Filipa Latinovicza (naslov romana, njegov moto, stilizacija pojedinih rečenica, potraga protagonista za identitetom, brojčani paralelizmi u pojedinim vremenskim odnosima njihovih radnji itd.), a čitatelj se u tekstu romana susreće i s intrigantnim autoreferencijalnim iskazima.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2025.

Tema je novoga Mlakićeva romana povratak pukovnika HVO-a Josipa Filipovića u Zagreb nakon sedamnaest godina provedenih u zatvoru na koji ga je, zbog zapovjedne odgovornosti, haški sud pravomoćno bio osudio na 25 godina. Pripovjedač uglavnom govori o pukovnikovu „unutarnjem krajoliku“ – opsesivnom osjećaju neke neodređene nelagode koji se rađa na poticaje iz okoline u kojoj se kreće nakon izdržane kazne. Svoj život vidi oštro rascijepljenim na dva dijela, u vlastitoj kući osjeća se kao stranac, u optužnici ne vidi nikakvo olakšanje (nije isto optužba za vlastite i optužba za tuđe zločine), želi se „utopiti u masi, biti jedan među tisuću“, sebe smatra jedinim krivcem za dugotrajni obiteljski brodolom. Vjeruje da će do kraja života „nevidljivim gluhim zvoncem“ obješenim oko vrata ili „Kajinovim znakom“ na čelu upozoravati ljude na svoju prisutnost („osuđen do kraja života“). Upravo je ta samonametnuta krivnja nekadašnjeg srednjoškolskog profesora njemačkog jezika i književnosti i neostvarena pisca bila njegov glavni problem kad god bi pomislio na novi početak; rijetko joj se kad uspijevao othrvati.  

Premda pripovjedač romana nigdje ne govori izravno o pukovnikovoj krivnji, što se više ide prema kraju, čitatelj nailazi na signale koji uvjerljivo upućuju na njegovu osobnu ispravnost: npr. pukovnikov oštar dijalog s daljim rođakom i suborcem Stankom, pa povremeno osvješćivanje vlastite žrtve i zasluga: „U prošlosti se tješio mišlju da su on i vojnici kojima je zapovijedao napravili nemoguće, što je bilo točno: bili su dvije godine u okruženju višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, gladni i iscrpljeni, ali su se usprkos tome održali.“ (…) Tješila ga je „već pomisao na to da su njegovi žrtva i stradanje spasili brojne živote.“

Na zagrebačkom predstavljanju novoga romana Mlakić je ispričao kako je sam sebe zamislio u ulozi pukovnika i pokušao opisati kako bi se osjećao u toj situaciji. Prema tom je načelu – stavljanjem sebe u kožu drugoga tijekom pisanja – nastao cijeli roman, rekao je pisac. Za čitatelje koji možda ne znaju, Mlakić je u ratu doista prošao teške terene i borbe u svom zavičaju, što se vidi i u uvjerljivosti njegove ratne proze, ali nije bio na tako visokoj razini zapovijedanja, pa mu je pisanje ovog romana bio zahtjevan izazov.  

Ima u Povratku Josipa Filipovića jedno sjajno poglavlje u kojem se opisuje pukovnikov posjet knjižari odmah nakon dolaska u Zagreb. Prodavač, koji je pukovnika očito prepoznao pa zna da je izgubio svaki kontakt s tekućom produkcijom, govori mu o novijim knjigama i piscima, pa mu među ostalima preporučuje i Mlakićev roman Živi i mrtvi, a odmah potom pratimo u pukovnikovim mislima briljantan kratki esej o fascinaciji bosanskih pisaca Hrvata Ivom Andrićem.  

Povratak Josipa Filipovića roman je koji se svojom osnovnom porukom o „bolnoj nostalgiji za izgubljenim zavičajem“, tom „dobro poznatom, praiskonskom ljudskom boli, koja truje i liječi istovremeno“, snažno naslanja na Rekvijem pa bi se doista moglo reći da tvore književno impresivnu bosansko-hrvatsku duologiju. Ta je poruka sublimirana u jednoj naoko banalnoj, ali duboko simboličnoj slici s granice dviju država: „Iz smjera Bosne i Hercegovine na prelazak preko granice čekala je duga kolona vozila, dok je iz suprotnog smjera, iz Hrvatske, cesta bila gotovo prazna. (…) Uglavnom su to bile hrvatske oznake, ljudi porijeklom iz BiH koji su dan prije posjetili groblja, a sad se vraćaju. (…) Zapitao se dokle će to potrajati. Do biološkog nestanka tog nekada žilavog svijeta, koji kontinuirano curi i nestaje? Možda će kolone vozila koje pristižu iz Hrvatske za Sve Svete, ili pred Božić i Uskrs, naglo presušiti sa smrću njegove generacije? (…) Bilo je u toj svevremenskoj drami nestanka i nekog surovog fatuma lišenog bilo kakve nade, i pukovnik pomisli na sve te mrtve, i na njihove izglobljene kosti, na izgubljenu prošlost pokopanu skupa s njima, na taj svijet čija će se memorija u dogledno vrijeme preseliti na stranice knjiga ili zaboravljenih fotoalbuma, iz koje će smjenom generacija nestati bilo kakva emocionalna veza između dva novonastala svijeta, starog i novog.“  

Premda obujmom nevelik, Mlakićev Povratak Josipa Filipovića odškrinuo je prozor prema novom tematskom području, slojevit je i „gust“, snažan – uvjerljiv.