Kraljevi i kraljice naših dana

Nakon što je talijanski dnevni list La Repubblica objavio fotografije restauriranog anđela iz stare rimske bazilike San Lorenzo in Lucina, Talijani su se žestoko posvađali: sliči li Giorgiji Meloni ili ne? Javnost je kritizirala 83-godišnjeg slikara Brunu Valentinettija jer da političari ne bi smjeli biti prikazivani u crkvama, a on se branio da je samo obnovio fresku koju je naslikao 2000, dok Meloni još nije bila na vidiku, i da otada nije mijenjao anđelov profil; premijerka je izjavila da sigurno ne izgleda kao anđeo, a Crkva je anđela za svaki slučaj uklonila.

Odnos politike i svetog – ili, u ovom slučaju, okultnog – na neobičan je način iskrsnuo nedavno prilikom proučavanja portreta Anne Boleyn u dvorcu Hever u Kentu, gdje je provela svoje djetinjstvo. Njezin je to najpoznatiji prikaz: riđe kose pokrivene crnom francuskom kapuljačom, blijede puti i tamnih očiju, na bisernoj ogrlici obješeno je veliko slovo B, a u desnoj ruci drži crvenu ružu. Dendrokronološko ispitivanje pokazalo je da je drvena podloga slike nastala oko 1583. godine, dok je još vladala njezina kći Elizabeta I. Infracrvena analiza, pak, otkrila je da je prvobitna verzija obuhvaćala samo glavu i ramena te zlosretne kraljice, a da je kompozicija potom izmijenjena kako bi se pokazale i ruke. Moguće je da je to učinjeno kako bi se demantirale glasine da je Anne Boleyn bila vještica i da je na desnoj ruci imala šesti prst, koje je osobito širio katolički pisac Nicholas Sanders kako bi osporio legitimitet njezine kćeri Elizabete I. Imalo bi smisla da kraljica naruči portret svoje majke na kojem će jasno biti prikazano samo pet prstiju, tim više što je Henrik VIII, nakon što je Anne Boleyn 1536. pogubljena zbog optužbi za preljub i izdaju, a zapravo jer nije kralju rodila sina, uništio sve tragove njezina boravka na dvoru, pa tako i sve portrete.  

Engleska kraljica u 16. stoljeću i američki kralj u 21. stoljeću / Izvor Wikimedia Commons

Ono što bi danas bilo neprikladno za talijansku premijerku, to jest prikazivanje vladara kao svetaca, nekoć je bilo normalno, odatle Sveti Stjepan i Ladislav Ugarski, Sveti Luj IX, Sveti Knut IV. ili Sveta Agneza Češka, princeza i redovnica. Francuska revolucija nije ukinula sakralizaciju vlasti, samo je promijenila model. Genijalna ideja ­Jacques-Louisa Davida da 1793. prikaže mrtvog Marata u kadi pokazala je novi sistem: političar leži gol poput Krista kojega skidaju s križa, a iznad njega ne lete anđeli i ne otvaraju se nebesa, nego se diže prazni tamni prostor – on je mučenik, ali ne za vjeru, nego za Državu i Revoluciju. I još nešto važno: budući da su mu liječnici propisali kupke zbog kožne bolesti, možda spolne, on je ubijen zapravo na radnom mjestu, za pisaćim stolom, čak još u ruci drži pismo svoje ubojice, Charlotte Corday. Novi vladar nije ratnik nego službenik, znao je David, pa je tako 1812. prikazao i Napoleona u njegovu kabinetu u palači Tuileries. Jedna je svijeća dogorjela, druga se još drži, po čemu znamo da sat na slici ne prikazuje 4 sata i 13 minuta popodne nego ujutro; u tom trenutku shvaćamo da je car diskretno raščupan i zgužvan – on bdije nad svojim narodom i radi dok se podanici odmaraju.

Donald Trump također noću bdije, ali vrijeme krati onim što se zove shitposting ili trashposting – to je kada online forume i društvene mreže koristite za agresivno i ironično trolanje sadržajima nikakve kvalitete, kako biste poremetili rasprave ili izazvali što veću reakciju uz nikakav napor – a obilno koristi i slopagandu, sadržaj generiran umjetnom inteligencijom koji se širi radi manipuliranja uvjerenjima u političke svrhe. Prošle je godine zasuo službene profile Bijele kuće slikama stvorenima pomoću umjetne inteligencije na kojima je bio on sam, ali u bizarnim pozama: na jednoj se portretirao kao kralj s krunom, pred panoramom New Yorka, pa zatim kao Jedi vitez iz Ratova zvijezda, kao Superman, kao gladijator u Koloseju, a vrhunac je neprimjerenosti bio njegov portret kao pape; zadnja je u tom nizu besmislica slika Trumpa kako se s pingvinom, iako oni tamo ne žive, šeće Grenlandom.  

Apsurd, kič, gubitak dostojanstva – sve je to sasvim drugačije od načina na koji su se do sada predstavljali vladari, a u tom se brisanju granica između sprdnje, ironije, propagande i službene državne komunikacije našao i najnoviji film o Trumpovoj supruzi. Riječ je o američkom dokumentarnom filmu koji prati Melaniju Trump tijekom dvadeset dana uoči inauguracije njezina supruga kao predsjednika SAD-a. Redatelj Brett Ratner vodi nas iza kulisa evenata, priprema i ceremonija, kako bismo upoznali ulogu i iskustva prve dame, film su producirali i distribuirali Amazon MGM Studios, s beskrajnim budžetom i promotivnom kampanjom, a od premijere 30. siječnja dobiva uglavnom negativne kritike. Na portalu Rotten Tomatoes skupio je jedva 7 %, a komentari su složni da je to površna propaganda, više stilizirani promotivni materijal nego dokumentarac. Pa ipak, ljudi ga idu gledati, i već je zaradio 8 milijuna dolara u SAD-u, iako nema sadržaja – ili baš zbog toga. Kraljevi i kraljice naših dana predstavljaju se na nove i šokantne načine, ali arhetipovi sveca, junaka, anđela i vještice nikada neće izaći iz mode.