Koračanje u propast u ritmu Bacha

Roman mađarskog nobelovca Lászlóa Krasznahorkaija Herscht 07769 objavila je u prijevodu Xenije Detoni Naklada OceanMore. Ovaj majstor apokalipse, kako ga s pravom nazivaju strani književni kritičari, uspio je kroz jednu dugu i tragikomičnu rečenicu, na gotovo petsto stranica,  donijeti svijet i vrijeme koje živimo sada: kolektivno nasilje, fanatizam, ostrašćenost, društvenu izolaciju i raspad.  U svom prepoznatljivom stilu rečenice koja ne završava, Krasznohorkai ispisuje sliku trenutačne Europe, ali na mikroplanu, pa tako, zahvaljujući gotovo bachovskom ritmu ovog romana atmosfere, pratimo ne samo raspade pojedinaca, nego cijelog jednog kolektiva koji postupno tone u ludilo, teror i nasilje ponašajući se kao da se baš ništa ne događa.  

Izd. OceanMore, Zagreb, 2024.
Prevela Xenia Detoni

Glavni (anti)junak ovog romana je Florian, dobroćudan mladić, siroče, pomalo ograničenih intelektualnih kapaciteta, ali izuzetne fizičke snage, koji živi u gradiću Kana od čiš­ćenja grafita i javnih prostora. Florian radi za Bossa, lokalnog šerifa koji ima vlastitu tvrtku za uklanjanje grafita, nasilnog, oholog i pronacistički raspoloženog tipa koji vodi amaterski orkestar čiji pripadnici i ne rade ništa drugo nego se njemu pokušavaju dokazati da ispravni i pravovjerni nasljednici Hitlerjugenda kojima su on i Njemačka na prvom mjestu. Svirati ne znaju ništa, a najmanje Bacha. Kod drugih stanovnika ovog tipično provincijski monotonog mjesta, u kojem svatko svakoga poznaje i u kojem se sve o svima zna, Boss uglavnom izaziva ili ravnodušnost ili potpunu sablazan kao kod jedne gospođe koju je svojedobno pokušavao silovati. Njegova prva žrtva je Florian kojega svako jutro kad uđe u automobil, tjera da pjeva njemačku himnu jer tom pjesmom dan mora početi, a potom i upućuje na Bacha, kao najveću vrijednost koju je njemački narod dao. Nijednom ne propušta priliku verbalno ga i psihički zlostavljati, a gotovo svakoga jutra u automobilu ga udari po glavi.  

Florian je mladić u potpunom strahu, pa iz tog straha i djeluje: fascinaciju Bachom ne dijeli jer ga Boss maltretira njime, međutim fascinira ga fizika, pa na privatne sate ide uvečer, kad obavi posao, kod lokalnog amaterskog meteorologa i profesora fizike, gospodina Kohlera. Nažalost, ono što mu dobronamjerni profesor objašnjava, Florian potpuno pogrešno shvaća i s dubokim strahom i zabrinutošću piše pisma kancelarki Angeli Merkel kao znanstvenici koja će razumjeti ne samo da je on s pravom zabrinut jer bi sve oko njih moglo nestati, nego da katastrofu koja dolazi trebaju spriječiti najviši dužnosnici, uključujući i Vijeće sigurnosti. Pisma joj uporno šalje, ali na njih odgovora nema, pa se u jednom trenutku odlučuje i osobno joj iznijeti problem odlaskom u Berlin.  

Svijet se, dakle, neumoljivo raspada, ali ne zbog svemirskih čudesa koje samo fizika zna objasniti, nego zbog „zakona ljudi“, odnosno „zakona jačega“, no Florian toga nije svjestan. Grafiti koje s bahatim, autoritarnim šefom uklanja ustvari ispisuju Bossovi mladići kojima je nasilje jedini smisao i svrha postojanja, potpuno dezorijentirana i zavedena mladež koja se samo želi riješiti Židova, naroda kojeg u njihovu gradu, kao i na cijelom europskom tlu, već jako dugo nema, ali imaginarni i zajednički neprijatelj i nasilje prema njemu, ne samo čak kada ga nema, nego upravo zato što ga i nema, poprimaju razmjere potpune društvene shizofrenije koja vas, zahvaljujući autorovoj rečenici koja se ne dovršava, i tom postupnom raspadu, dovodi do osjećaja da se pitate kada će doći i po vas i što ste skrivili jer nešto sigurno jeste, a i ako niste, nije važno jer su svi oni koji nisu dio te grupe potencijalni neprijatelji.  

Ništa od ovih ozbiljnih znakova uništenja Florian ne vidi i ne uviđa; njegov je strah usmjeren u posve drugu sferu života, a zbog straha što ga proizvodi njegov šef, ovaj tjeskobni mladić izražava mu fanatičnu odanost i poslušnost, potpuno nesvjestan o kakvu se čovjeku, zapravo, radi. Florian u životu nema ništa drugo osim odlazaka na satove fizike, povremenih razgovora s knjižničarkom Hopf koja se za njega majčinski brine, dobronamjernih pokušaja poštanskih službenika koji ga upozoravaju da njegova pisma neće nikad stići do kancelarke Merkel, i potrebe da ne uvrijedi, razočara ili povrijedi jednog nasilnog čovjeka koji mu je šef.  

Međutim, mirnu i dosadnu, gotovo grobljansku atmosferu i uobičajen red i ritam života u Kani mijenjaju pandemija, misteriozni nestanak profesora fizike, napad vukova na knjižničarku i njezina muža te eksplozija benzinske crpke koju vode doseljenici. Kanom tako postupno zavladaju kolektivna tjeskoba i neonacistička Bossova patrola: događaju se samoubojstva, građani tonu u depresiju, pošta i trgovine se zatvaraju, svi su u strahu jedni od drugih. Atmosfera straha, ali i novog života, novih pravila što su ih postavili Boss i njegova paramilitantna skupina, produbljuju se kada Florian shvati da su upravo oni odgovorni za smrt njegovih prijatelja doseljenika te on kreće u osvetnički pohod.   

Radikalizaciju ovoga dobroćudnog mladića ograničenih kapaciteta pratimo i svjedočimo kao u kakvom psihološkom trileru i sa stanovitom dozom nevjerice. Florian je jedan od onih književnih likova čija vas sudbina ispunjava dubokom tugom, lik potpune nesnađenosti u svijetu koji ga okružuje, a Kana je grad u kojem ne biste poželjeli živjeti. Svijet vrvi ljudima ograničenih kapaciteta koji „pravdu“ uzimaju u svoje ruke. Kana sutra može postati vaš kvart, a ovaj nas roman opominje i podsjeća koliko štete može donijeti samo jedan fanatik kojemu se nitko ozbiljno ne suprotstavlja nego svi spuštaju rolete misleći da će sve proći, ignorirajući stvarnost u kojoj žive.  

Roman je ovo o potpunoj fatamorgani. Florian je dvostruka žrtva: nasilnog Bossa, ali i zajednice koja gleda njegovu postupnu propast i zbog čije ravnodušnosti ubojicom postaje on, mladić kojega bi oni hrabriji od mene lako nazvali debilom.