Književno-likovni poziv na čitanje Irene Lukšić

U dugoreškom pothodniku kao Street Art galeriji Kunstbunker grad Duga Resa krajem prošle godine književno-likovnim događanjem odao je počast književnici Ireni Lukšić koja je u Dugoj Resi živjela i stvarala. U projektu su, uz autoricu ovog teksta, spisateljicu Dariju Žilić, sudjelovali profesori na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu Ivan Fijolić i Siniša Reberski te Nikola Vukmanić. Kako je objasnio predsjednik Kunstbunkera Nikola Vukmanić, performans je realiziran u sklopu projekta Književnost i likovnost koji se provodi kao dio 9. Open Arta, što se opisuje kao društvena skulptura. Pokrovitelj je projekta grad Duga Resa.   

U projektu su sudjelovali spisateljica Darija Žilić i profesori na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu Ivan Fijolić i Siniša Reberski te Nikola Vukmanić

Bilo je posebno sudjelovati u tom procesu koji se odvijao nekoliko sati u hladnom zimskom danu u kojem su se svi sudionici posve predali kreativnom činu stvaranja. Reberski pisanju po tlu i zidu, Fijolić i Vukmanić crtežima po zidovima. Slučajni prolaznici kroz pothodnik zastajali su i pitali o čemu je riječ, a stvaratelji su se trudili upoznati ih s djelom i opusom njihove velike sugrađanke. Na zidu je napisana i svojevrsna persuazija: Čitajte Irenu Lukšić. Kao sudionica, imala sam zadatak izabrati iz njezina prebogata opusa nekoliko misli koje su zvučale upečatljivo, a izdvojila sam posebno ovu: „Želimo zaustaviti postojeću stvarnost.“ Izdvojila sam također iz njezine knjige priča Duga Resa – Ixtlan rečenicu: „Rekli su mi da govorim u snu i zato nisam spavala. Bojala sam se da mi ne izleti strašna tajna i na tako glup način uništi  život.“ Tu je oniričku misao na podu pothodnika ispisao likovni umjetnik Siniša Reberski krasopisom i to u dva smjera, pa je izgledala kao odraz u ogledalu. U spomenutoj zbirci Duga Resa – Ixtlan nalazimo niz priča, literarnih putovanja, esejističkih refleksija o književnosti, ali i priče koje govore o bogatoj, multikulturnoj prošlosti i povijesti Duge Rese, iz koje potječu i poznati umjetnici poput slikara i grafičara Miroslava Šuteja i pjesnika Nikice Petraka.

Irena Lukšić veliko je ime hrvatske književnosti i znanosti koje ne smije biti zaboravljeno. Rođena je 1953. u Dugoj Resi, a ondje je i preminula 2019. Diplomirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređivala je biblioteke Književna smotra i Na tragu klasika, bila je suradnica brojnih redakcija, i na više međunarodnih projekata, više je puta studijski boravila u Rusiji. U književnosti se javila krajem sedamdesetih i to pripovijetkama. Godine 1981. izašao joj je prvi roman Konačište vlakopratnog osoblja koji je kritika odmah svrstala u tzv. prozu u trapericama, tome su bliski i roman Traženje žlice i postmodernistička zbirka priča Noći u bijelom satenu. Roman Povratak slomljene strijele tematizira Domovinski rat, a ujedno je i književni okret prema stvarnosti. Treba izdvojiti i roman Nebeski bicikli iz 2008. čija je radnja smještena u šezdesete godine prošloga stoljeća, dokumentarno vezanom uz pop-kulturu, koja je i inače bila važna u Ireninim esejima, kao i fenomeni modernog vremena, putovanja, hrana, celebrityji.  

U Dnevnicima, snevnicima, rječnicima iz 2009, poetskim zapisima o trajanju, Irena povezuje autobiografično i snovitost. U zborniku Sedamdesete kao urednica donosi niz priloga autora o tom važnom periodu hrvatske povijesti i književnosti.  

Književnica, urednica, prevoditeljica, znanstvenica koja se bavila ruskom emigrantskom književnošću izabrala je upravo dislociranost od centra i čitav svoj životni i radni vijek provela je u Dugoj Resi, uz prekrasnu Mrežnicu, a njezin je grad ne zaboravlja. Svake godine u okviru multimedijalnog festivala Kunstbunker, koji je pokrenuo Nikola Vukmanić, podsjeća se na Irenin bogat književni rad za koji je nagrađivana u zemlji i inozemstvu.