Kažimir Hraste – čarobnjak materijala

Retrospektivna izložba Rekonstrukcija Kažimira Hraste, postavljena u splitskoj Galeriji umjetnina, ponudila je vrlo sadržajan pregled umjetnikova stvaralaštva u proteklih pedeset godina. Kustosica izložbe Jasminka Babić predstavila je njegove portrete i nekoliko spomeničkih rješenja, drvene skulpture figuralnog i apstraktnog jezika, napete forme od željeza i sajli, skulpture od stakla i željeza ili stakla i aluminija, jedan video izvedbe drvene skulpture glave u unutrašnjosti Galerije Kula, njegove „stolice“ i nekoliko slika na papiru. Konceptom izložbe obuhvaćene su dvije njegove javne skulpture od brojnih spomenika, ali su izostavljene skulpture sakralne tematike. Prošle godine smo imali priliku svjedočiti njegovu kristološkom ciklusu drvenih skulptura na izložbi koja je bila postavljena u Staroj gradskoj vijećnici pa možemo reći da je taj dio Hrastina opusa splitskoj publici poznat.

Iz postava izložbe u Galeriji umjetnina Split

Kruno Prijatelj, 1982. / Snimio Robert Matić

Šetnja Hrastinim imaginarijem počinje odabranim portretima koji su nastajali u rasponu od dvadesetak godina, a izvedeni su od drveta, gipsa ili metala, kombinirajući oblikovne postupke i definirajući autorova kiparska načela, djelujući tako kao pars pro toto njegova ukupnog opusa. U njihovu hodu po bridu stilizacije, katkad s nagnućem k figuraciji ili se pak nadvijajući nad ponorom apstrakcije, prepoznajemo sva njegova djela, cikluse ili faze koji će uslijediti u narednim desetljećima. U njegovim portretima Ive Babića, Tončija Petrasova Marovića, Cvita Fiskovića, a posebice Krune Prijatelja, izvedenima u drvetu, očituje se načelo reduktivne forme – minimalno oduzimanje pri tesanju, a još važnije, nedodavanje nepotrebnog u modeliranju i konstruiranju – što je temeljno obilježje cjelokupnog Hrastina likovnog procesa. Minimalnom intervencijom na drvenoj masi, autor oblikuje skulpturu koja u jednoj do dvije pojedinosti nosi svu portretnu živost i rekli bismo prepoznatljivost portretirane osobe.  

„Ne modeliram, nego gradim“

Kod modeliranih portreta, Krune Prijatelja u bronci, Gorkog Žuvele u gipsu, forma je zaglađena, a stupanj redukcije viši pa opet, osim činjenice da je riječ o izvrsnoj skulpturi, uočavamo i facijalne ekspresije portretiranih. Pomoću nekoliko autorovih citata koji su postavljeni na zidovima Galerije razumijemo njegov način razmišljanja o oblikovanju i načelima: „Nikada me modeliranje nije zanimalo. Čak ni na Akademiji, kada smo radili na geristu, meni to nije bio izazov i Michieli je to prepoznao. Shvatio je da ja nisam za modeliranje, nego više za gradit. Proces mi nikad nije bio školski, da staviš glinu pa imaš širinu, dubinu, volumen. Ne, proces mi je morao biti slobodan. Diplomski sam otišao raditi u Tribunj i tamo sam napravio Zdenkića. Od ostataka letava sam složio glavu i povezao ju gipsom. I tako sam nastavio raditi portrete. Prepoznam što mi je najinteresantnije, recimo nos, i to prvo napravim. I onda nadodajem.“

Njegov prijedlog za spomenik Tinu Ujeviću (1988) i portret Tina Ujevića (1989) egzemplarni su u kontekstu Hrastina, upravo opisanog, „graditeljskog“ postupka. On skulpturu oblikuje varenim željeznim šipkama i žicama, rezultat čega je providna, rastvorena forma, čvrsta i utemeljena, a istodobno lagana, meka i vibrantna, čime je definirao i svoj odnos prema Ujevićevoj poeziji i osobnosti. Hraste nadalje kaže: „Ljudska figura je moja sintaksa, neko polazište. Ljudsko tijelo mi je najbliže, njega razumijem. Iz njega mogu sve napraviti, zato se i provlači ta misao kroz sve. Ljudsko tijelo je metar, mjera. Ono je polazište.“  

Spomenik don Frani Buliću

Vrhunac oblikovanja tijela konstruktivističkim postupkom svakako je njegov spomenik don Frani Buliću kojega je 1984. godine sirovim daskama oblikovao kao sjedeću formu. Kasnije dodavanje epiderme i lijevanje u broncu bilo je logičan korak za skulpturu koja stoji u vanjskom prostoru, ali ipak su na njoj ostali vidljivi uglati, kubistički elementi primarne forme. Oštar, pronicljiv i nepopustljiv pogled don Frane Bulića, velikog istraživača i čuvara naših starina, poručuje da se odmorio samo na trenutak, a da već u sljedećem ustaje i nastavlja svoj cjeloživotni projekt. Nekoliko aktova, koji su također oblikovani od dasaka kao samostojeće ili kao reljefne forme na zidu, zadržalo je izvornu materijalnost konstrukcije koja (p)ostaje i nositelj estetskih sastavnica djela.  

Konstruktivizam, recimo pojednostavljeno, u Hrastinu se opusu dalje razvija prema sasvim apstraktnoj formi. U „ovostranom“ ih drže još samo leksičke varijacije koje ili na nešto upućuju, ili se s formama nadopunjavaju u značenjskom polju (Rozeta, Ruka, Sirena, Veliki luk itd.). Riječ je o pretežno drvenim skulpturama od kojih je reprezentativan izbor postavljen u Galeriji, a skulpture od čelika sa sajlama, koje su nastajale u istom razdoblju, izložene su u atriju. One su, pak, pročišćene forme od svega dvije do tri čelične ploče, međusobno povezane čeličnim sajlama koje, s obzirom na to da ploče nisu varene, cijelu skulpturu drže na okupu. Upravo to rezultira visokom napetošću, percepcijom prevelikog opterećenja i krajnjeg napinjanja. One u sebi sadrže element temporalnosti, nespokoj odolijevanja vremenu, iščekivanja sljedećeg trenutka pucanja. Istodobno stoje i u naslućenom pokretu; nisu kinetične, nema konkretnog pomicanja, ali potencijal dinamike toliko je visok da upućuje na drugačiji ishod njihova postojanja.

Spomenik don Frani Buliću

Zarobljena, 1986. / Snimio Robert Matić

Devedesetih godina Hraste počinje intenzivno koristiti staklo u oblikovanju skulptura, kombinirajući ga sa željezom ili aluminijem, pokatkad i s drugim materijalima. Višestruka svojstva stakla bila su važna u njegovim izražajnim nastojanjima. U njima je razlikovao tri važna načela: transparentnost i moguću nevidljivost, odsjaj svjetla pri određenom kutu i, konačno, plohu koja ima svoju materijalnu prirodu, kao što je imaju drvo, čelik, bronca. Staklo je sposobno nositi druge materijale, ali i međusobno ih povezivati; istodobno ima svoj oblik koji je sastavni dio likovnog jezika, ali na trenutak može biti nevidljivo pa omogućiti da ostale forme djeluju kao da lebde u prostoru. Za razliku od drveta, gipsa ili čelika, staklo se poigrava sa svjetlošću, odbija je ili lomi, stvarajući posebnu vizualnu senzaciju. Primijetit ćemo kako u nazivima staklenih skulptura nestaje značenjska poveznica koju smo imali kod drvenih; one sasvim autonomno govore likovnim jezikom, pročišćenim formama, kompozicijskim međuodnosima i specifičnošću materijalā od kojih su oblikovane.

Izložba završava Hrastinim ciklusom stolica, o kojima autor kaže: „Skoro svaka skica stolica, dobra je skulptura. Napravljena je da služi čovjeku u svakodnevnom životu. Stolica je prije svega funkcionalna. Tek poslije toga dolazi njena estetska vrijednost. Budući da služi čovjeku, njezine dimenzije proizlaze iz ljudskih dimenzija. Ipak, to ne ograničava njezine tvorce u traženju različitih rješenja. Rijetko je koji upotrebljivi predmet doživio toliku slobodu oblika kao stolica. Stolice se međusobno natječu koja će biti zanimljivija, ljepša, čvršća, ugodnija, lakša, luđa. Stolica se pogledom ocjenjuje, ali tek kad čovjek sjedne, tijelo daje svoje pravo mišljenje. Stolica je oblikovani otisak tijela. Kao skulptura.“  

Hraste nije primijenjeni dizajner, on ne oblikuje funkcionalne stolice, nego skulpture koje, kao što možemo shvatiti iz njegovih riječi, svoje izvorište i divljenje imaju u formi stolice kao predmeta koji je harmoniziran s ljudskim tijelom – njegovim vlastitim idejnim i formalnim polazištem. Njegove skulpture doista dijelom evociraju formu stolice, ali je dekonstruiraju i mijenjaju do razine sasvim nove, kiparske, forme. Bilo da je riječ o stolicama s više nogu ili o predimenzioniranim stolicama, dakle, sasvim izvan mjere ljudskog tijela ili se, pak, skulptura doima kao stolica koja je ljudsko tijelo, njihove nas varijacije upućuju na slojevitost autorske imaginacije i kvalitetu kiparske izvedbe, ponegdje s izvjesnom dozom humora (element humora kao inteligibilnog postupka u likovnoj umjetnosti prisutan je u Hrastinu opusu, o čemu bi trebalo posebno govoriti).  

Opus Kažimira Hraste pretežno je javnosti poznat po svojim spomeničkim ostvarenjima koja su, kao što smo rekli, brojna i raznovrsna. Ova izložba u splitskoj Galeriji umjetnina donijela je koherentan i temeljit prikaz njegova djela s najreprezentativnijim primjercima koji promatraču nude najtočniji uvid u opus ovog velikog hrvatskog kipara. Ujedno je pokazala kako su mijene u izrazu (čega se mnogi umjetnici boje, želeći postići prepoznatljivost) blagotvorne u rukama umjetnika kojim ne upravlja strah, nego koji se opire konvencionalnosti i
repeticiji.  

Materijali su u Hrastinu opusu dobili svoju punu afirmaciju. U njima je ljepota koja nije sputana autorovim rukama, oni su upravo slobodni da pokažu svoju sirovu prirodu: drvo grubost teksture, hrapavost i prirodna puknuća koja nudi umjetniku i kojima i samo sudjeluje u konačnosti forme, bronca svoju podatnost i zaglađenu mekoću, gips svoju rašpavu površinu naslućene krhkosti, čelične ploče svoju težinu, boju hrđe i snagu suprotiva vremenu, a staklo svoj sjaj, transparentnost i apartnost.