Karnevalska čarolija u ritmu sambe i tradicije

Još jedno izdanje najrazvikanijeg svjetskog karnevala ove će godine 13. veljače službeno otvoriti zvuci himne Rio de Janeira Cidade maravilhosa autora Andréa Filha, te predaja ključeva grada kralju Momi. U Riju su prve karnevalske povorke, koje vjerojatno vuku korijene iz poganskih proslava u starom Rimu, krenule u 18. stoljeću. I to upravo kako bi se odalo počast bogovima. A Momo je u grčkoj mitologiji bio bog oštre kritike, krivnje, podsmijeha, prezira, žalbe i cenzure. Legenda kaže da je potjeran s Olimpa kako bi se u konačnici smjestio u Rio de Janeiro, grad karnevala. Autor čak 19 knjiga o brazilskoj kulturi, socijalnoj povijesti, filozofiji i vjeri Luiz Antônio Simas, inače posvećen proučavanju afrobrazilske kulture Rio de Janeira, dodat će da je lik Moma postojao i u rimskim svečanostima u čast boga Saturna.

Spoj portugalske i afričke tradicije

„Saturnalije su bile poznate po gozbama, pijankama i karnevalskom raspoloženju, a kralja Momu smatrali su veseljakom i ljubiteljem zabave. Važno je reći da karneval u Brazilu ima portugalske korijene, ponajprije zato jer je riječ o proslavi koja je povezana s europskom tradicijom. Kod nas je dobio različite druge karakteristike, osobito zbog utjecaja bivših afričkih robova i njihove jedinstvene muzikalnosti, vidljivo izražene u sambi, i kao glazbenom žanru i kao plesu. Kada su u pitanju karnevalske parade na kojima sudjeluju škole sambe, one su se pojavile sredinom 1920-ih. Njihovo prvo natjecanje održano je 1932. godine upravo u Rio de Janeiru, na području koje više ne postoji jer je uništeno zbog urbanističke reforme. Na Trgu 11, kako se zvalo to povijesno kozmopolitsko mjesto u središnjem dijelu grada, miješalo se crnačko stanovništvo iz Bahije sa židovskim imigrantima“, objašnjava Simas.

Karnevalska povorka na sambodromu u Rio de Janeiru / Snimio Wang Tiancong / PIXSELL

Profesor sociologije na Sveučilištu Brasilia Edson Silva de Farias, čije su područje znanstvenog rada sve vrste festivala diljem Brazila, rodom je iz Nilópolisa, najmanjeg grada u državi Rio de Janiero i važnog uporišta škole sambe Beija-Flor. Pojasnit će da je prvu školu sambe nazvanu Neka pričaju (Deixa Falar) 1928. osnovala istaknuta skupina skladatelja i instrumentalista predvođena Ismaelom Silvom u sjevernoj četvrti Rio de Janeira Estácio de Sá. Sljedeće godine imali su svoj debitantski nastup na karnevalu. Ostalo je povijest…  

Katoličke procesije temelj su karnevala

„Dotad su prevladavale takozvane kvartovske skupine, koje su dolazile iz različitih područja Rio de Janeira. Mnoge od njih počele su prihvaćati naziv ‘rekreativne grupe škole sambe’ što je bila potvrda da se model nadahnut s Deixa Falar proširio i postao općeprihvaćen. S obzirom na velik broj novih grupa, novine Mundo Esportivo organizirale su prvo službeno natjecanje između škola sambe 1932. Danas možemo reći da je tijekom razdoblja od gotovo stotinu godina škola sambe postala glavna institucija karnevala u Rio de Janeiru, ali i proslava u drugim brazilskim gradovima. Riječ je o jednom od najprepoznatljivijih nacionalnih simbola na međunarodnoj sceni“, naglašava Silva de Farias.

U Rio de Janeiru karneval traje pet dana, svih pet je obavezno neradno. Datum njegova početka mijenja se svake godine, ovisno o Uskrsu. Kao posljednja proslava prije korizme, karneval se održava 40 dana prije najvećeg katoličkog blagdana, ne računajući nedjelje. Pepelnica, na koju se proglašava pobjednik natjecanja najboljih škola sambe, pada nakon zadnjeg dana karnevala, pa on počinje u petak i završava s tzv. „debelim utorkom“. Sve je uostalom počelo obilježavanjem korizme. I sama riječ karneval vuče korijene iz latinskog izraza carne vale što znači zbogom meso…  

Dragan Nikolić na stazi sambodroma

Luiz Antônio Simas  

Edson Silva de Farias

„Katoličke procesije prenesene u Brazil tijekom portugalske kolonijalne vlasti nesumnjivo su temelj današnjeg karnevala. Međutim, ta sociokulturna osnova ne može se razdvojiti od širokog i raznolikog skupa simbola i praksi koje su razvile različite etničke skupine iz Afrike, prisilno dovedene u Južnu Ameriku zbog trgovine ljudima. Nakon dolaska u Brazil prilagodile su se tako da su kao porobljena populacija iznova stvarale svoje životno okruženje i način izražavanja. Najveći utjecaj na karneval u Rio de Janeiru od takvih manifestacija imale su parade kraljevskih kostima i afrobrazilski narodni plesovi i proslave poznatiji kao cucumbis. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kada je formalno proglašeno ukidanje ropstva u Brazilu, velik broj afričkih potomaka napustio je regiju Recôncavo u saveznoj državi Bahia i preselio se u tadašnju nacionalnu prijestolnicu Rio de Janeiro. Tijekom tog razdoblja, osim proširenja luke, Rio je doživio svoju prvu etapu industrijalizacije, a tvornice koje su se otvarale zapošljavale su kao radnu snagu upravo migrante sa sjeveroistoka zemlje.  

U novom urbanom kontekstu ti dijelovi stanovništva nastavili su sa svojim načinom života, uključujući i proslave koje su izmjestili u okvire karnevala, te na ulice i druga javna mjesta. Cucumbis su na taj način napustili svoje vjerske ritualne karakteristike i prigrlili obrazac opuštene zabave. Pretvorili su se u improvizirano i ad hoc okupljanje kostimiranih članova iz različitih društvenih skupina. Izlazili su na ulice, pjevali i plesali i potom se raspršivali nedugo nakon završetka procesije (cordões). Kraljevski kostimi, koji su se izvorno pokazivali na izvedbama ispred crkava i obiteljskih domova tijekom božićne sezone, postupno su postajali dio karnevala u Rio de Janeiru. Preimenovani su u ranchos, a za svaki novi karneval smišljale su se nove tematske priče. One su uključivale i scenske elemente iz zapadnih kazališta i održavanje parade uz zvukove specifičnog glazbenog žanra (marševi ranchosa). Možemo reći da su škole sambe imale svoje začetke u atraktivnim ranchosima“, daje povijesni kontekst onoga što danas gledamo na karnevalu Edson Silva de Farias.

„Prema mom sudu, cjelokupna kultura Rio de Janeira, a osobito njezini najživlji aspekti, temelji se na nasljeđu afričkog kulturnog identiteta. Dokazano je kako je u 19. stoljeću najveći afrički grad na svijetu bio upravo Rio, a ne neki grad u Africi. To je duboko oblikovalo kulturu Rio de Janeira. Kada je u pitanju vjera, iznimno je značajno prisustvo umbande, candombléa i omolocôa, vjera koje potječu iz Afrike. Zanimljiva je činjenica da u afričkim kulturama nema podjele na duhovno i svjetovno. Oni se neprestano nadopunjuju. Samba je duboko povezana s kulturom svetišta (terreiro), to je njezin zaštitni znak. Ne može se govoriti o ovdašnjoj glazbi, gastronomiji ili karnevalu, a da se pritom ne uzme u obzir crnačko stanovništvo. Ono je naposljetku najzaslužnije za sve što odlikuje kulturu Carioca, ljudi rođenih u Rio de Janeiru“, decidiran je Luiz Antônio Simas.

„U tadašnjem glavnom gradu države, tri desetljeća nakon ukidanja ropstva i još uvijek u prvim desetljećima republikanskog režima, škole sambe postale su najvažnija afrobrazilska manifestacija u Rio de Janeiru. Kao dio najdalekosežnijeg sociokulturnog festivala u Brazilu one su ujedno i temelj oblikovanja radničkog identiteta u našoj zemlji. Robovlasničko uređenje imalo je katastrofalne posljedice za većinu stanovništva Brazila zbog učinaka agresivne socioekonomske nejednakosti, ali i zbog utjecaja na psihu potlačenih ljudi. Škole sambe kao rekreativna udruženja i nekad i sad okupljaju ljude iz najskromnijih i marginaliziranih slojeva nacije čiji je položaj u društvu i tada i danas uvelike definiran na rasnoj i klasnoj osnovi. One su povijesno gledano pridonijele jačanju njihova samopoštovanja. Kada članovi tih škola postanu vidljivi kao umjetnici, oni dokazuju uspjeh socijalne mobilnosti, a ona je mjerilo napretka u našim kompetitivnim društvima. Na kolektivnoj razini one obnavljaju vjeru u talent i individualne zasluge kao jamstvo društvenog napretka. U paradama na sambodromu okupljaju se razne zajednice Rio de Janeira i predstavljaju dio svojeg identiteta. Dio njihovih nastupa su i poznati umjetnici i sportaši, kao i predstavnici visoke politike i velikih poslovnih korporacija“, navodi argumente o značenju škola sambe Edson Silva de Farias, uz napomenu da su one dio složene podjele tržišta rada zbog zapošljavanja milijuna radnika iza karnevalske scene te da održavanje parada brazilskim državama donosi značajne porezne prihode.  

Škola sambe Acadêmicos da Abolição 2023. godine izvela je na sambodromu priču Udaram bubanj i zato postojim. Luiz Antônio Simas: bit i otpor ulice, a iste godine Simasu je Parlament države Rio de Janeiro dodijelio svoje najveće odličje Tiradentes. Simas je 2025. bio jedan od autora priče koju je na karnevalu otplesala škola Unidos da Tijuca, uz fokus na jedno od božanstava u afrobrazilskoj sinkretističkoj religiji candombléu. To i ne čudi s obzirom na činjenicu da je Luiz Antônio Simas visoki svećenik i čuvar tradicije (babalaô) vjerskog ogranka Ifá u religiji Yoruba, temelju candombléa. Simas je i koautor knjige Rječnik društvene povijesti sambe, za koju je nagrađen najvažnijim brazilskim priznanjem na području nakladništva.

„Osnovna ideja tog projekta jest da se samba ne može svesti samo na glazbeni ritam, glazbeni žanr ili koreografiju. Samba je sustav organiziranja svijeta oko nas jer obuhvaća načine na koje se ljudi oblače, glume, plešu, jedu, piju, tuguju za svojim mrtvima i slave svoje žive. Riječ je o kulturnom fenomenu koji nadmašuje glazbeni izraz. A on već jest spektakularan sam po sebi“, sa sjajem u očima pripovijeda Simas, član žirija za najbitniju nagradu na karnevalu u Rio de Janeiru još od 2013.  

Iako se nezaboravne karnevalske parade organiziraju i u Sao Paulu, Salvadoru de Bahiji i Recifeu, malo toga je usporedivo s Rio de Janeirom, koji ima više od stotinu škola sambe. Uglavnom se nalaze u favelama. Teško je govoriti o prosječnom iznosu novca koji te škole ulažu u pripremu nastupa na paradi. Sve ovisi o tome financira li ih netko sa strane i koliko raskoši zahtijeva izvedba izabrane priče. Dio novca svakoj od njih daju gradske vlasti, a neke škole primaju subvencije iz više gradova.

Priprema tematskih sambi i alegorijskih platformi od listopada

„Neke od škola poput Portele iza sebe imaju više od stotinu godina postojanja. Nadaleko poznate Mangueira i Unidos da Tijuca također se približavaju svome stotom rođendanu. Važno je naglasiti da svaka škola svakodnevno gradi društveno tkivo Rio de Janeira. Dakle, rekao bih da one ne žive samo za paradu, nego paradiraju zato što žive. Postoji tzv. kreativna ekonomija povezana s paradama, koja je nevjerojatno važna za grad i zajednice u kojima se te škole nalaze. Karneval se uobičajeno događa u veljači, a samo iznimno krajem siječnja ili početkom ožujka. Čim završi aktualni, ljudi počinju razmišljati o sljedećem karnevalu. Prostorije škola sambe rade veći dio godine. Ovisno o pojedinoj školi, ulične probe obično počinju oko listopada. Na natjecanju za izbor tematske sambe (sambas-enredo) koju će škola izvesti na sambodromu bira se ona s pamtljivim pjevačkim refrenom i jakom sekcijom udaraljki. Nakon toga slijedi dugotrajan proces pripreme koreografije, kao i vizuala parade. A tu je ključna vojska krojača, stolara, kovača, drvodjelja, slikara, kipara…“, Luiz Antônio Simas potvrđuje navode o pogonu koji gotovo nikad ne staje s radom.

Karneval u Riju snažno je povezan s moćnim školama sambe / Snimio Wang Tiancong / PIXSELL

„Nakon što su rastavljene alegorijske platforme s prethodnog karnevala i utvrđen plan za sljedeći, kovači i zavarivači nanovo u skladištima sastavljaju metalne konstrukcije koje će podržavati drvenu oplatu s dekoracijom sastavljenom od rekvizita i skulptura. Izrada kostima počinje otprilike u listopadu, modni dizajneri i krojači tada izrađuju njihove prototipove. U to vrijeme i tim odgovoran za osvjetljenje platformi razmješta plastične cijevi kroz koje će prolaziti žice spojene na generator, a koje će napajati LED panele. S dolaskom Nove godine započinje najkritičnija faza u pripremama pojedine škole sambe. Tjedne probe privlače sve raznolikiju publiku, vijesti o njima završavaju na naslovnicama novina i u televizijskim vijestima, a društvene mreže preplavljene su komentarima o školama i očekivanjima od njih. Mnoštvo ljudi izlazi na ulicu kako bi vidjelo školu iz svoje favele koja na otvorenome usavršava nastup“, opisuje višemjesečne pripreme i mobilizaciju tisuća pristaša Edson Silva de Farias.

Večernji spektakl na sambodromu

Svake godine večernji spektakl na poznatom sambodromu, u kojemu se nadmeću najbolje škole u elitnom razredu, prate deseci tisuća gledatelja na tribinama i milijuni njih pred televizijskim ekranima. Sambodrom u Rio de Janeiru dizajnirao je slavni arhitekt Oscar Niemeyer, bilo je to prvo od dva njegova velika djela nakon svrgavanja brazilske diktature i povratka u domovinu iz egzila. Lokaciju i koncept građevine definirao je zajedno s tadašnjim viceguvernerom države Rio de Janeiro, poznatim brazilskim antropologom Darcyjem Ribeiroom (prije toga parada se održavala na jednoj od najvećih gradskih ulica, Aveniji predsjednika Vargasa). Govorili su da stadion predstavlja „multikulturni socijalizam“. Obnovljen je 2012, a danas prima i do 90 tisuća gledatelja.  

„Još od 1960-ih postojala je ideja o stalnoj lokaciji za parade škola sambe, kako bi se doskočilo nesigurnom okruženju za izvođače, posljedici sezonskog sastavljanja i rastavljanja montažne tribine s metalnom konstrukcijom i drvenim sjedalicama. Međutim, tek je 1984. godine donesena odluka o izgradnji današnjeg sambodroma. Uz korištenje tehnike prednapetog armiranog betona podignut je u samom središtu grada za 120 dana. Cijeli kompleks danas ima status povijesne i umjetničke baštine. Uključuje 700 metara dugu i 13 metara široku stazu i tribine za gledatelje, kao i dodatna područja za postavljanje VIP loža, stolaca uz stazu, TV studija i drugih sadržaja“, nabraja Silva de Farias.

I prije i istovremeno s natjecanjem na sambodromu ulice Rio de Janeira preplavljuju manje parade i višesatne masovne slobodne ulične zabave s instrumentima i zvučnicima (blocos). Često su dio njihove koreografije profesionalni plesači. Takozvanih blokova, koji su vezani uz pojedinu gradsku četvrt, u Rio de Janeiru je čak 500-tinjak. Imaju i posebnu mrežnu stranicu. Mnogi počinju s veseljem već u rano prijepodne.  

„Tradicija takozvanih blokova koji paradiraju ulicama prije karnevala značajno se produbila 1980-ih i 1990-ih zbog fenomena koji je danas rjeđi. Tada su, naime, mnogi ljudi putovali i za službenog trajanja karnevala napuštali Rio de Janeiro. To više nije slučaj. Tijekom tih desetljeća karneval je pritom bio snažno povezan s moćnim školama sambe, koje bi u velikoj mjeri prigrabile svu pažnju i izvan sambodroma. I to se promijenilo. Blokovi su se na kraju premjestili isključivo u tjedne koji prethode karnevalu, pa mnogo njih ne vidite na cesti tijekom službenih karnevalskih dana“, zaključuje Luiz Antônio Simas, naglašavajući da se ulični karneval Rio de Janeira, koji seže još u kolonijalno i carsko razdoblje, u potpunosti razlikuje od parade škola sambe.

Na cesti ili stadionu, karneval u Rio de Janeiru okuplja i bogate i siromašne. Ondje su makar prividno jednaki i oni najpovlašteniji i oni s društvenoga ruba. Vrijeme je to kada se zaboravljaju tuga i nevolja iz prethodne godine. Sve pršti od radosti, igre i hedonističkog uživanja u svemu dobrome. Turizam, naravno, cvjeta. Strani turisti broje se u milijunima, prihodi dosežu i do milijardu američkih dolara…  

Dvanaest škola sambe pleše
svoju priču na sambodromu

U tri finalne večeri na sambodromu nastupa dvanaest najboljih škola sambe. Svaka od njih ima do 80 minuta za prolazak 700 metara duge paradne staze, točno propisana minutaža ovisi o vrsti nastupa i pravilima koja se iznova definiraju svake godine. Ako škola svoj nastup završi prije minimalno ili nakon maksimalno dozvoljenog vremena, oduzimaju joj se bodovi. Svaka predstavlja svoju priču koja se oslanja na zajedničku temu, a ona je svake godine drugačija, u rasponu od politike do umjetnosti i sporta. Temu određuje direktor karnevala, a njegova je posljednja i oko dizajna kostima, ukrasa, glazbene teme i slično.  

Tijekom parade svaka škola podijeljena je na sekcije, tzv. krila. Svako krilo sastoji se od 100 ili više članova koji nose jednake kostime. Plesna izvedba svakako utječe na ukupan broj bodova, ali plesači također moraju zračiti optimizmom te nasmiješeni pjevati himnu svoje škole tijekom cijelog nastupa. Za vrijeme nastupa svako krilo ima određenu ulogu. Između njih su alegorijske prikolice i plutajuće platforme na kojima su očaravajući plesači sambe. Za plesačice i njihove obitelji i samo sudjelovanje na paradi golema je stvar, a kamoli pobjeda na natjecanju. Neke prikolice i platforme guraju plesači, neke su motorizirane. Načičkane su nizom specijalnih efekata kako bi čim više impresionirale suce. Mnoge od zvijezda koje nastupaju na njima najčešće moraju same platiti za kostime čija cijena može biti basnoslovno skupa.

Povorku pojedine škole sambe predvode zanosna nosačica zastave (Porta Bandeira) i majstor ceremonije (Mestre Sala) koji oko nje graciozno pleše. Većina škola ima inače više nosačica zastave, ali ona prva najbitnija je u očima sudaca. U središtu povorke nalaze se orkestar udaraljki (bateria) ili bubnjari. Zaduženi su za održavanje energičnog ritma koji od početka do kraja izvedbe prati plesače (s vremenom su u ritam bubnjeva ubačeni i inovativni ritmovi poput brazilskog funka). Bubnjare predvodi prekrasna plesačica, Kraljica bubnjara, njihov svojevrsni motivator dok prolaze stazom sambodroma. Nerijetko je ta čast povjerena slavnim osobama. Za cjelokupnog trajanja nastupa čast plesanja ima grupa od 15 do 20 plesača (Passistas) koji se biraju svake godine na internom natjecanju svake škole.  

Skupina uvaženih starijih žena koje u tradicijskim bajanskim kostimima predstavljaju dušu pojedine škole sambe (Baianas) simbolizira afričke korijene. Njihovo prisustvo u paradi obaveza je za sve škole, bez obzira na izabranu priču, te je svojevrsna zahvala mladih članova za sve što su učinile u odgajanju novih generacija. Te žene simbolički inače predstavljaju Tias Baianas, koje su zrcalile snažan matrijarhat u povijesti sambe u Rio de Janeiru. Ocjenjivanju sudaca i odluci koja je škola u paradi bila najbolja posvećen je cijeli jedan dan karnevala. Sve se pomno ocjenjuje u deset kategorija, od izabrane priče i načina na koji je predstavljena publici i sucima do nastupa nositeljice zastave i bubnjara, instalacija, glazbe, kostima…  

Ukupno ima četrdeset sudaca, svaku pojedinu kategoriju ocjenjuje njih četvero. Za prvo, drugo i treće mjesto u elitnom razredu natjecanja dodjeljuju se novčane nagrade. Broj bodova koji pojedina škola osvoji tijekom finala određuje njezino mjesto pri izlasku na stazu sambodroma sljedeće godine.