Izvedba s odnosom

Imala je pravo Josipa Bilić – naša nova Floramye – kada je rekla da je omiljena Tijardovićeva opereta već stotinu godina mlada. Praizvedena 1926. u Splitu, ta raspjevana oda ljubavi i Mediteranu i danas pokazuje svježinu kojom može osvojiti svijet.

A publika? Publika je naočice uživala, makar djelo nije bilo postavljeno na kazališne daske, nego u koncertnu dvoranu – kao koncertna izvedba s igranim elementima, kostimima i videoprojekcijama (povijesnima i novosnimljenima), u sklopu programa Kanconijer Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a.

Lisinski je bio pun, a karte rasprodane, emocije su bile povišene, a pljesak dug – potaknut angažmanom i energijom izvođača koji su dupkom ispunili pozornicu. Ovom je izvedbom nastavljena ideja koncertnog predstavljanja zaglavnih djela našeg repertoara – najprije opernog, a sad i operetnog. Prethodili su joj Ljubav i zloba, Nikola Šubić Zrinjski, Porin i Oganj, a sve te projekte pratila su studijska snimanja te zapažena diskografska izdanja. Tako će biti i u slučaju Male Floramye.

Ekipa Male Floramye nakon izvedbe u Lisinskom: izvedba je donesena s puno angažmana – odgovorno,
sa zanosom i ponosom, te s očitim odnosom prema Tijardoviću i njegovu djelu / Snimio Jasenko Rasol

Golemi izvođački aparat naselio je Lisinski – raskošan orkestar i velik zbor koji su se smjestili na, pokazalo se, premalenu pozornicu, zbog čega je ona produžena dodatnim praktikablima. Time je pjevačima omogućeno kretanje po tako izgrađenoj rampi te barem djelomično prizivanje scenske igre koja ovu operetu čini posebno privlačnom.

Mala Floramye okupila je većinom mlade pjevače sa svih strana: Splićane, bodule, Istrijane, purgere, Zagorce, pa i jednu Međimurku; dijelom već profesionalce, drugim dijelom još uvijek studente s Muzičke akademije u Zagrebu, a usto i više članova Zbora HRT-a. Svi oni bili su ujedinjeni u namjeri da se Tijardovićeva uspješnica iznese pred publiku u maksimumu trenutačnih mogućnosti, nakon zapravo nevjerojatnih već više od dvadeset godina koliko je izbivala iz hrvatske metropole.

Mediteran je tako nakon dugo vremena ponovno stigao do zagrebačke obale, pod dirigentskim vodstvom Ivana Huta, u izvedbi obilježenoj zaraznim nabojem što se opipljivo osjećao među glazbenicima i nezaustavljivo širio publikom. Tijardovićeva partitura zasjala je novim sjajem, a simfonijski orkestar zajedno sa zborom pod Hutovim ravnanjem darovao je publici u dvorani, ali i širem auditoriju u izravnom televizijskom i radijskom prijenosu, simfonijsku širinu i bogatu tonsku paletu, plemenit zvuk i izvedbeni rafinman kakav se rijetko sreće na kazališnoj sceni.

No upravo kazališna scena Tijardovićevoj opereti daje posebnu draž, pa bi se moglo reći kako Floramye bez scene ne može. Opereta je, uostalom, žanr u kojemu glazbeni brojevi žive u aktivnom suživotu s igranim dijelovima, zbog čega je scena nezaobilazan faktor. Toga je bio svjestan i redatelj Hrvoje Korbar, znajući da su uvjeti koncertne dvorane ograničavajući, ali i da je u likove iz Tijardovićeve operete gotovo nemoguće ući samo glasom – bez uloge, maske i kostima. Zajedno s Ivom Matijom Bitanga koja je iz kazališnih fundusa odabrala kostime te Dorom Sarikaya, zaduženom za scenski i plesni pokret, naznačio je dramski okvir. Znatna kraćenja, osobito drugog čina, udaljila su radnju od povijesnog konteksta važnoga skladatelju te su još snažnije istaknula poruku ljubavi koja dominira izvedbom.

Tijardovićeva je opereta pritom izrazito zahtjevna – kako zbog lokalnog kolorita tako i zbog starosplitskog govora. Upravo je govoru bilo posvećena posebna pažnja, zahvaljujući angažmanu pjevača te Tončija Banova u ulozi jezičnog savjetnika.

Zbog govora, ali i svih ostalih sastavnica, Mala Floramye – makar lakoglazbena – nipošto nije laka. Koliko god lijepa toliko je zahtjevna za izvedbu. Pjevač-glumac, a nerijetko i obrnuto, mora u rukavu imati čitav arsenal aduta: pjevačkih i glumačkih. Jer nije dovoljno samo pjevati, nego se mora – kako je zgodno rekao jedan od sudionika – i pjevati, i plesati, i skakati, i glumiti.

Kad se sve uzme u obzir, mahom mladi pjevači – Josipa Bilić kao Floramye, Roko Radovan kao Mirko, Benjamin Šuran kao Šjor Bepo Pegula, Emilia Rukavina kao Miss Beauty-Flower i ostali – u danim su okolnostima i raspoloživom vremenu obavili dobar posao, osobito onaj pjevački.  

S obzirom da je u izvedbu uskočio u zadnji tren, Šuranu kao Šjoru Bepu, unatoč očitom deficitu u glumačkom dijelu, treba čestitati na hrabrosti i umijeću da svoju zahtjevnu ulogu svlada u samo desetak dana.

Vjerojatno je, uostalom, bilo nerealno očekivati umijeće starih lisaca kazališne scene, a kamoli priželjkivati dvornikovski geg koji je u liku Bepa Pegule nekoć magično vladao i publikom i scenom. No izvedba je bila donesena s puno angažmana – odgovorno, sa zanosom i ponosom, te s očitim odnosom prema Tijardoviću i njegovu djelu.