Izložba važnija od istine: kako je KIC obilježio 60 godina šutnjom

Izložba Od informacije do kulture: 60 godina KIC-a zatvorena je 31. siječnja. Svojih prvih 60 godina ustanova je obilježila prigodnim programom u Galeriji Forum i prostorijama KIC-a u Preradovićevoj 5 u Zagrebu. Kako piše u programskom letku, fokus je bio na razdoblju od 1965. do 1985. Ovako značajna obljetnica bila je ujedno i vrijedan povod za objavu online arhiva koji donosi odabranu digitaliziranu građu iz većeg razdoblja djelovanja KIC-a, odnosno Centra za kulturu i informacije kako se gotovo 20 godina zvala ova nekad bitna gradska ustanova.

Postav izložbe Od informacije do kulture: 60 godina KIC-a  

Uglednici na jednoj od ranih tribina KIC-a

Za ovaj osvrt imao sam dva podjednako važna razloga. Prvi su živa sjećanja na vrijeme početka, nastanka i velikih uspjeha ustanove sve do kraja 1971. godine. Posebno sjećanja na fascinantan krug umjetnika, vrhunskih intelektualaca i gostiju koji su dolazeći u Zagreb bili gosti Centra. Takvu koncentraciju velikih ličnosti hrvatske kulture i prijem uglednika iz Europe koji su u Zagrebu nailazili na oduševljen prijem danas je teško moguće i zamisliti. Drugi je razlog privatan, ali itekako važan zbog uloge moje majke Vere Sarić koja je bila utemeljiteljica i spiritus movens Centra od početaka na prvoj adresi (Kaptol 27) sve do terora i nasilnog kraja hrvatskog proljeća nakon sjednice u Karađorđevu 1. i 2. prosinca 1971.

KIC bez hrvatskog proljeća: povijesni kontekst kao višak

Već nakon prvih najava bio sam zaprepašten onime što su kreativni producent i ravnatelj KIC-a Hrvoje Hribar te za ovu priliku posebno odabran tim vanjskih (!) suradnika učinili. Nigdje i ni na koji način ni jednom jedinom riječju nisu spomenuli hrvatsko proljeće, iako je općepoznato da ustanove bez tog časnog vremena suvremene hrvatske povijesti ne bi ni bilo! Ta sramotna činjenica zgrozila me i potvrdila svu nekompetentnost čovjeka kojega hrvatska  ljevica vidi kao mogućeg budućeg ministra kulture (!) nakon izbora 2028. godine!

Umjesto proljeća autorica izložbe Jelena Pašić (diplomirala je povijest umjetnosti i kulturnu antropologiju na FFZG-u) ovako opisuje vrijeme nastanka Centra za kulturu i informacije: „Posve u duhu sistemskog projekta jugoslavenskog socijalizma koji je na raznim područjima nastojao stvoriti paradigmu novoga društva, Centar je manje ili više suptilno sudjelovao u stvaranju i profiliranju kolektivnih interesa i ukusa koji bi trebali odgovarati novome društvenom poretku.“ Čitajući taj dio teksta stajao sam na početku stepenica Galerije Forum i pitao se što bi na ovakvu besmislenu frazu koja sa stvarnošću u periodu od 1969. do 1971. nema baš ništa rekao legendarni profesor Fakulteta političkih znanosti Nerkez Smailagić. Ili što bi o vremenu kad se netko ovako drsko igra s entuzijazmom hrvatskog proljeća rekao Ljudevit Jonke, predsjednik Matice hrvatske koji je bio čest, dapače redovit, gost skupova koji su se održavali u Centru?

Na temelju kojega je znanja Jeleni Pašić povjerena uloga kojoj ni u kojem smislu nije dorasla? Što bi joj rekli Miko Tripalo ili rektor Sveučilišta Ivan Supek? Može li zajedno sa svojim kreativnim producentom stati pred studente koji su završili na robiji u Staroj Gradiški? Može li ta odabrana ekipa uopće objasniti što su Zagrebu u vrijeme hrvatskog proljeća značili Vlado Gotovac, jedan od stvarnih autora Galerije Forum, ili profesori Hergešić i Frangeš, Jela i Dragutin Tadijanović, arhitekti Neven Šegvić i Duško Rakić, slikari kao Kulmer ili Nives Kavurić Kurtović? Otkud pravo ravnatelju KIC-a da temeljem političke podrške aktualne zagrebačke vlasti ponizi utemeljiteljicu ustanove potpuno ignorirajući teške posljedice koje je nakon kraja hrvatskog proljeća proživjela duže od 10 godina, ostavši u svojoj 47. godini zajedno sa suprugom Jurom Sarićem bez posla i, posve na tragu fraza Jelene Pašić, bez putovnice.

Ideološki okvir umjesto povijesnog iskustva

Naravno da kreativni producent izložbe ne smatra da je blasfemično ignorirati vezu Karađorđeva, mjesta u Vojvodini (lovišta J. Broza Tita) i izložbe o „najvećem sinu naših naroda i narodnosti“ u Galeriji Forum (od 13. lipnja do 31. srpnja 2025) te stvarnog utemeljitelja te Galerije. To što je Gotovac odležao šest godina teške robije u Staroj Gradiški i Lepoglavi, sve do 1989. lišen prava na rad i bilo kakvog objavljivanja svojih djela kao direktna žrtva progona navedenog J. Broza, kreativnog producenta programa ne opterećuje. On zna da mu novi mandat kojim će nastaviti programski kreativno voditi KIC daje hrvatski Podemos, stranka Možemo, i njihov partner u današnjoj gradskoj vlasti.

U vrijeme nastanka Centra i entuzijazma posve daleko od fraza autorice izložbe, Zagrebom i cijelom Republikom jednakost je shvaćena kao pobuna, nada je postala prijetnja, ideje su proglašene opasnima. Mladi su govorili ono što su stariji dugo šutjeli. Zahtjevi su bili mirni, reakcija nije! Sve to bilo je omogućeno energijom i zrelošću studentskoga pokreta, autoritetom Sveučilišta u Zagrebu na čelu s rektorom Ivanom Supekom, djelovanjem dijela partijskog vodstva SKH na čelu sa Savkom Dabčević i Mikom Tripalom i u presudno značajnoj mjeri Maticom hrvatskom na čijem je čelu bio Ljudevit Jonke (1907–1979) hrvatski jezikoslovac, sveučilišni profesor i jedan od najvažnijih kroatista 20. stoljeća. Bio je poznat po proučavanju hrvatskoga standardnog jezika te osobito istaknut u borbi za samostalnost i ravnopravnost hrvatskog jezika unutar tadašnje Jugoslavije i važan sudionik donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967) kojom se tražilo priznanje hrvatskog jezika kao posebnog, a ne dijela „srpskohrvatskog“!  

Ipak u videotražilici digitalne arhive KIC-a o njemu nema ni slova! A kreativni producent izložbe u povodu 60. obljetnice ustanove Hrvoje Hribar studirao je povijest umjetnosti i komparativnu književnost upravo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu!  

Osobna i kolektivna cijena zaborava  

Za posjeta izložbi ljubazna me domaćica zamolila da joj pomognem oko nekoliko atribucija budući da zna kako dobro poznajem povijest nastanka ustanove. U tom smislu ona i njezine kolegice koje su taj naporni posao radile zavređuju pohvale. Kad sam u jednoj takvoj prilici spomenuo osobu koja je nakon Karađorđeva teško stradala, znakovito me upitala: „A kad je bilo Karađorđevo?“ Objasnio sam joj što je Karađorđevo bilo i što kao simbol represije i progona preko 50.000 ljudi (procjena Latinke Perović i Milivoja Bešlina) znači u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Morao sam joj jednako tako objasniti što se nakon tog događaja dogodilo mojoj majci. Izbačena je iz ustanove koju je stvarala, ostala skupa s mužem, istaknutim proljećarem, bez posla u svojoj 47. godini, bez putovnice i s prijedlogom da se rastane od supruga kako bi si „olakšala“ situaciju. Pred kućom u kojoj smo stanovali nekoliko godina svaku je večer bio parkiran milicijski fićo kao vrsta psihološkoga pritiska. Vlast je međutim i s Verom i Jurom Sarićem imala nezgodan problem. Oboje su imali „predobre“ biografije iz vremena 1936. (Španjolska) i 1938. Austrija i Češka), a činjenica je da se majka nije dala uhapsiti 1941. kad je njemački Wehrmacht došao u Zagreb!  

Rođena u Zagrebu u obrtničkoj obitelji 1924, s manje od 17 godina saznala je da joj je u holokaustu stradalo četvero, a do kraja rata devetero bliskih rođaka! Nikad, ali baš nikad, nakon 1945. nije to isticala u korist karijere i do kraja života 1996. prezirala je hajke na „ustaše“ koje su, kao i danas, besramni način likvidacije svakoga tko je mislio drugačije od vlasti. Užasavala se novokomponiranih antifašista koji naravno nikad nikakve veze s otporom Hitlerovu Wehrmachtu, SS-u ili Gestapu nisu imali. U tom smislu ignorantski odnos antifašista Hribara koji umjesto da nakon 30 godina od njezine smrti sastavi pet suvislih rečenica o stradanju Vere Sarić nakon Karađorđeva, o tom istom Karađorđevu ne šuti samo na otvaranju izložbe nego i u svoja dva politikantska intervjua nakon toga, nije ništa drugo osim uvrede. Tipične za tzv. antife koji danas u velikom broju hrvatskih medija galame o antifašizmu, a šute o notornoj „denacifikaciji“ kako Putin naziva svoj imperijalni rat protiv Ukrajine.