Ivana kao pitanje, a ne kao simbol

Verdijeva lirska drama u tri čina Ivana Orleanska prvi je put izvedena u Rijeci, u koprodukciji s Teatrom Regio di Parma. Djelo na libreto Temistoclea Solere, temeljeno na Schillerovoj Djevici Orleanskoj (u prijevodu Bernarda Koludrovića), pripada ranom Verdijevu razdoblju u kojem se još uvijek jasno osjeća brojevna struktura opere, ali i snažna potreba da se kroz glazbu artikulira konflikt između pojedinca i kolektiva. Upravo taj unutarnji sukob postaje temelj scenskog čitanja redateljice Emme Dante.

Umjesto povijesnog spektakla, Emma Dante nudi kazalište rascjepa. Ivana nije stabilna figura mita, nego pukotina kroz koju se prelamaju suprotstavljene sile: unutarnji glas i vanjski autoritet, vjera i sumnja, žudnja za transcendencijom i nemogućnost pripadanja. Takvo čitanje osobito dobro korespondira s Verdijevom glazbom, koja često oscilira između intimnih lirskih pasaža i masivnih zborskih blokova. Glazbena struktura tako ne služi samo razvoju radnje, nego stalno proizvodi napetost između osobnog i javnog.

Riječka Ivana Orleanska Verdijevo djelo čita iznutra, kroz pukotine njegove glazbene i dramaturške strukture / Snimio Dražen Šokčević

Mistika, koja je u Verdijevoj partituri često izražena kroz promjene boje i nagle emocionalne zaokrete, u ovoj se inscenaciji ne pojavljuje kao nadnaravna potvrda, nego kao unutarnje stanje. Ta neodređenost, već prisutna u samoj glazbi, ovdje je dramaturški naglašena: Verdijeva sklonost naglim kontrastima i fragmentiranosti emocionalnih stanja postaje sredstvo prikaza psihičke nestabilnosti, a ne herojske sigurnosti.

Vizualni sloj predstave dodatno učvršćuje takvo čitanje. Scenografija Carminea Maringole i kostimi Vanesse Sannino stvaraju svijet u kojem je rat trajno upisan u tijelo. Motiv cvijeća koje izrasta iz rana ne nudi romantičnu simboliku obnove, nego proizvodi nelagodu: ono što raste, raste iz ozljede. Taj prizor funkcionira poput Verdijevih zborskih kulminacija; snažan, dojmljiv, ali istodobno opterećen težinom kolektivnog iskustva.

Zbor ima središnju ulogu u povezivanju glazbenog i dramaturškog plana. U Ivani Orleanskoj on nikada nije neutralan: Verdijeve zborske scene nose ritam povijesti, mase i ideologije. U riječkoj inscenaciji zbor se potvrđuje kao aktivni sudionik drame, glas zajednice koji ne samo da prati događaje, već ih oblikuje i usmjerava. Njegova snaga ne proizlazi samo iz volumena zvuka, nego iz stalne prisutnosti; zbor je kolektiv koji promatra, prosuđuje i u konačnici, zahtijeva žrtvu.

Koreografski sloj, koji potpisuje Manuela Lo Sicco, nadovezuje se na tu ideju tjelesnosti kao nositelja konflikta. Prizori koji evociraju pakao ne djeluju kao vanjski spektakl, nego kao fizička artikulacija onoga što je već prisutno u glazbi: nemira, nagona i prijetnje raspadom.

U vokalnoj realizaciji posebno se ističu Anamarija Knego i Robert Kolar. Anamarija Knego gradi naslovni lik s jasnim osjećajem glazbene dramaturgije, vodeći frazu kao produžetak unutarnjeg stanja, a ne kao izolirani vokalni sloj. Njezina Ivana djeluje krhko, ali nikada slabo; naprotiv, snaga proizlazi upravo iz napetosti između kontrole i rasapa. Kolarov Jakov donosi tamni kontrapunkt toj liniji: njegov baritonski autoritet čvrsto je usidren u Verdijevoj tradiciji očinske figure, ali bez pretjerane patetike, čime lik dobiva dodatnu težinu.

Karlo VII. u interpretaciji Bože Jurića Pešića ostaje stilski korektan i glazbeno siguran, no u odnosu na snažnije profilirane uloge večeri djeluje suzdržanije. Verdijeva tenorska linija, koja često oscilira između lirskog i deklarativnog, ovdje rijetko prelazi u zonu izrazitijeg karakterološkog oblikovanja. Delil (Sergej Kiselev) i Talbot (Luka Ortak) pouzdano se uklapaju u ansambl, funkcionirajući kao glazbeno-dramaturški oslonci kolektivnih scena.

Orkestar pod ravnanjem Sebastiana Rollija odlikuje se disciplinom i jasnoćom, ali interpretativni pristup ostaje naglašeno kontroliran. Verdijeva partitura zvuči pregledno i uravnoteženo, no u ključnim trenucima mogla bi snažnije naglasiti unutarnje lomove koje scenska vizija otvara. Upravo ondje gdje glazba može postati nositelj rizika, ona ostaje suzdržana, što stvara zanimljiv, ali ne i posve zadovoljavajući kontrapunkt režijskoj napetosti.

Riječka Ivana Orleanska tako se potvrđuje kao predstava koja Verdijevo djelo čita iznutra, kroz pukotine njegove glazbene i dramaturške strukture. Umjesto monumentalnog mita, u središte postavlja iskustvo izdvojenosti; umjesto sigurnih odgovora, nudi prostor sumnje. Ivana ovdje nije simbol, nego pitanje, a upravo u toj otvorenosti leži najveća vrijednost ove produkcije.