Iskrenost autentična izraza loše slikarije

Slika Ecce Homo španjolske amaterske slikarice Cecilije Gimenez Zueco koja je nedavno preminula u devedeset četvrtoj godini života postala je svojevrsni globalni fenomen. Zahvaljujući poglavito internetu, tj. društvenim mrežama, spomenuta je slika do te mjere postala popularna da mnogobrojni turisti hodočaste u slikaričin rodni grad Borja koji se nalazi u blizini Zaragoze. Razmjere popularnosti slike su tolike da se čak ističe kako je zahvaljujući autorici i njezinu djelu grad doživio ekonomski procvat. „Čudo“ se dogodilo bez čuda.  

Slika Ecce Homo španjolske amaterske slikarice Cecilije Gimenez Zueco u gradu Borja u blizini Zaragoze koja je nedavno preminula u devedeset četvrtoj godini života postala je svojevrsni globalni fenomen

Humorna blasfemija svetog motiva?

Cecilijina slika Ecce Homo internacionalnu je „slavu“ stekla ponajprije raznim načinima izrugivanja, skandaloznim komentarima koji je doživljavaju kao humornu blasfemiju ovog svetog motiva. Umjetnica je bila u poodmakloj životnoj dobi, imala je osamdeset i jednu godinu kada se odlučila restaurirati postojeću fresku Ecce Homo koju je 1930. godine naslikao slikar Elias Garcia Martinez za tamošnje svetište Gospe od Milosti. Freska je zbog vlage bila u lošem tehničkom stanju. Boja se ljuštila i otpadala. Umjesto osvježene restaurirane slike 2012. godine nastalo je novo djelo iste tematike.

Ovaj je fenomen preslikane, a ne restaurirane freske zanimljiv sam po sebi jer se jedan sveti motiv ne tretira niti doživljava kao čudo kršćanske religije ili sveta slika čudotvornih moći, nego kao predmet posprdnih komentara i diskvalifikatorskih sudova. Po sebi se nameće pitanje: kako to da se jedna slika sakralne tematike na zidu jednog lokalnog svetišta preobrazila u paradoks u kojem je zbog svjetovnog izrugivanja dobila epitet čuda, dok se sakralno zanemarilo kao beznačajno? Teško je naći precizan odgovor na ovo pitanje koje se može više ticati sociološko-psihološkog aspekta ovog fenomena. Međutim treba obratiti pozornost na nešto što je u suštini važnije od raširenog izrugivanja slikaričine intervencije.  

Elias Garcia Martinez bio je profesor na umjetničkoj školi u Zaragozi. Treba reći da njegova darovnica crkvi ipak nema neku posebnu umjetničku vrijednost. Freska odaje vještu ruku kultiviranog slikara, poklonika tradicije koji na rafiniran način prikazuje Krista u času kada je bio osuđen od Pilata, koji ga je išibanog, okrunjenog trnovom krunom, uz riječi Ecce Homo (Evo čovjeka) predao svjetini koja je tražila njegovo razapinjanje na križ. Ovo je bio omiljeni motiv poglavito umjetnicima baroka kao što je bio talijanski slikar Guido Reni (1575‒1642), čija slika na istu temu pokazuje izvor nadahnuća španjolskom umjetniku iz Zaragoze. Renijeva slika Ecce Homo jedno je od onih djela kristološke tematike koje je doživjelo izuzetnu popularnost u bezbroj reprodukcija, postera, razglednica, medaljona...

Ismijavanja novostvorene slike

Društvenim se mrežama poput virusa šire kvalifikacije slike Cecilije Gimenez Zueco kao što su Unakaženi Isus, Krist kao križanac majmuna i ježa, Isus krumpir i neinventivni pokušaj rimovanja Ecce Homo – Ecce Mono (Evo čovjeka – Evo majmuna). To su samo vulgarne, mediokritetske sintagme ismijavanja novostvorene slike. S obzirom na rečeno, mišljenja sam da bi se ovaj fenomen morao sagledati na drugačiji način. Neosporno je da se radi o diletantskoj, nespretnoj slikariji koja u odnosu na onu Martinezovu profinjenu verziju izgleda nedostojna sakralnog prostora kome je namijenjena. Kada umjetnik, profesionalac ili amater, ima potrebu i želju izraziti svoje religiozno osjećanje i kada bira motiv kojim želi to osjećanje i tu želju izraziti, predaje mu se svim svojim kreativnim bićem. Drugim riječima kazano, umjetnik osjeća i promišlja odabrani motiv.  

Freska Ecce Homo koju je 1930. naslikao slikar
Elias Garcia Martinez za svetište Gospe od Milosti

Amater može imati stvaralački poriv kao i profesionalac. Kada je u pitanju sakralna tematika, onda je slučaj posebniji, na određeni način delikatniji. I slikar Martinez i amaterka Gimenez bili su vjernici. Stoga je lako zaključiti da je Cecilia bila vođena plemenitom namjerom kojom je željela restauriranjem spasiti fresku svoga uvaženog prethodnika od njezina daljnjeg propadanja. S obzirom na slikaričinu očitu neukost i nesposobnost da restauratorski postupak izvede po pravilima i standardima struke, postupak spašavanja freske pretvorio se u postupak koji je rezultirao radikalnom promjenom Isusova lika. Proces rada odvijao se na način stvaranja novog, u osnovi drugačijeg lica i izraza osuđenog Krista. Tako je prijašnji profinjeni Martinezov slikarski izraz zamijenila gruba ružnoća novog Spasiteljeva lica.  

Autoričina amaterska sklonost stvorila je djelo „neuljepšane istine“ koja na svoj način postaje „istinitija“ od Martinezova idealiziranog Kristova bolnog lica. U ovom je slučaju važno napomenuti da je Cecilia Gimenez Zueco, kako se navodi u njezinoj biografiji, majka dvojice bolesnih sinova, od kojih je jedan umro mlad, bila žena istinske duboke pobožnosti. Njezino slikanje Kristova lika ne može biti izraz bogohuljenja, nego je iskreno djelo najvišeg dometa njezina amaterizma. Možda bi bilo pretenciozno ulaziti u psihološku analizu naslikanog lika, ali je zanimljivo konstatirati kako je za razliku od Martinezova Krista koji ima pogled usmjeren prema nebu, Cecilijin Isus izražajnih očiju pogled usmjerio u stranu, prema ovozemaljskom svijetu. Naslikana usta su nedefinirana, zamućena, kao da Krist plazi jezik nevidljivom mnoštvu koje traži njegovu smrt.  

Duhovna ljepota i blaženstvo iza Kristova izobličena lica  

Svakako bi bilo apsurdno uspoređivati u smislu umjetničke vrijednosti izvorni izgled slike i novonastalu slikariju. Prva je osrednja, druga je amaterski naivna. S druge strane, bez namjere da se u umjetničkom smislu pravda Cecilijin Ecce Homo, u povijesti umjetnost bilo je mnogo primjera prikazivanja Kristova lika čiji se raspon ogleda u krajnjim suprotnostima. Od groteskno-ekspresivnih romaničkih i ranogotičkih do idealiziranih renesansnih i naturalističkih baroknih, od moderno-ekspresivnih do nadrealističko-mističnih. Treba također imati na umu: kada su u pitanju sakralni motivi, ono što se predočava slikom ili kipom ima osim svoje vanjske forme i svoju unutarnju dimenziju. U tom je smislu viđenje Kristova lika Cecilije Gimenez Zueco bliže mišljenju svetog Augustina koji kaže da se iza patnje i fizičkog stradanja izobličena lica i tijela Stvoriteljeva nalaze duhovna ljepota i blaženstvo.

Ecce Homo Cecilije Gimenez Zueco danas raspet na društvenim mrežama živi apsurdnu popularnost. Iskrenost autentična izraza loše slikarije jedne španjolske amaterske slikarice vrednija je od suda onih koji su negirajući je stvorili njezinu slavu.