Ideja bolja od realizacije

Nova godina u splitskom HNK započela je dramskom premijerom i hrvatskom praizvedbom Požara, najpoznatije drame kanadsko-libanonskog pisca Wajdija Mouawada, u režiji Ivana Plazibata. Oslanjanjem na preciznu mehaniku zapleta, u Požarima se pitanja povijesti, sjećanja i (ne)mogućnosti iscjeljenja razotkrivaju kroz priču o bratu i sestri blizancima suočenima s majčinom oporukom i dugogodišnjom šutnjom. U splitskoj se produkciji, međutim, ovaj snažno koncipirani dramski materijal razvodnjava u monotono i predugačko ostvarenje koje više funkcionira na razini idejne konstrukcije nego kazališne izvedbe.

Glumački ansambl korektno, ali većinom nepamtljivo nosi zahtjevnu predstavu / Izvor HNK u Splitu

Požari su premijerno izvedeni 2003. godine u Francuskoj i u Québecu, u autorovoj režiji, nakon čega je uslijedio bogat međunarodni život drame, a priču je dodatno popularizirao nagrađivani film Naša majka (Incendies) Denisa Villeneuvea iz 2010. godine. Mouawadova drama suvremena je inačica mita o Edipu, u čijem je središtu trauma koja se prenosi generacijski, a tematski raslojava na tri točke u koje autor upisuje i sjećanja iz vlastitog djetinjstva; iskustvo rata, prilagodba životu u egzilu i izazovi povratka.  

U temelju ove epske priče koja se proteže četrdeset godina i na dva kontinenta, stoje povijesne činjenice hororā koji su obilježili Libanon 20. stoljeća. Iako knjižica splitske produkcije donosi opsežan društveno-povijesni kontekst, Mouawad dramu svjesno lišava povijesnih partikularnosti, uzdižući je na razinu univerzalnog iskustva u kojem svaki rat postaje mjesto susreta s prešućivanim traumama. Požare stoga ne valja čitati kao dokumentarnu ili povijesnu dramu, nego kao „prikaz složene povijesti uronjen u fikciju“, a Mouawadovo kazalište kao prostor susreta političkog i pjesničkog.  

Požari najjače „udaraju“ u trenucima kada nas podsjete da smo u kazalištu i u dramskom tekstu, kada fokus premjeste s povijesne matrice na iskustvo pojedinca unutar cirkularne logike nasilja i šutnje. Taj je pomak kondenziran u rečenici „Djetinjstvo je nož zabijen u grlo“, ključu koji Mouawad postavlja već na početku drame i kojim gradi most od vlastitog iskustva do univerzalnog osjećaja napuštenosti koje svako ranjeno odraslo dijete nosi u sebi.  

Glumački ansambl korektno, ali većinom nepamtljivo nosi zahtjevnu, epski koncipiranu predstavu. Valja istaknuti Katarinu Romac, unatoč činjenici da je lik Nawal koji tumači u ovoj inscenaciji mjestimice dramaturški nejasno pozicioniran. U izvornoj produkciji Nawal tumače tri glumice, čime se jasnije razlažu vremenske i iskustvene razine lika, dok se u splitskoj verziji taj teret koncentrira na jednu glumicu, zbog čega Katarini Romac ipak ne treba zamjeriti trenutke izgubljenosti na sceni. Petra Kovačić Botić i Stipe Jelaska dobro su zaplovili u uloge Jeanne i Simona, posebno u početnim prizorima koji uspostavljaju dinamiku sadašnjosti. No, kako se fokus radnje sve snažnije premješta na Nawalinu prošlost, tako njihovi likovi postupno ostaju u sjeni, čime se gubi emotivna ravnoteža između traganja u sadašnjosti i rekonstrukcije prošlosti. U epizodnim ulogama ističe se Elvis Bošnjak kao liječnik i domar, dok studentica Ira Osibov u ulozi Sawde donosi jednu od najsuptilnijih, ali najupečatljivijih izvedbi Požara.

Izvedbeno i režijski, Požari su najuzbudljiviji u tek mjestimično uspješnom prepletanju vremenskih slojeva priče. Događa se to na samom početku predstave, kada se Nawal javlja kao glas koji s javnim bilježnikom čita vlastitu oporuku, a potom i u efektnoj paraleli Jeanneina predavanja iz matematike sa Simonovim boksačkim monologom. U ovim prizorima sjećanje funkcionira kao aktivan scenski element, a preciznim izvedbenim ritmom uspostavljaju se odnosi između sadašnjosti i prošlosti, tijela i riječi, znanja i nasilja.  

Nažalost, nakon snažno postavljenog početka, Požari rijetko uspijevaju ponovno dosegnuti istu razinu uslojavanja. Sjećanje postupno gubi status samostalnoga entiteta i pretvara se u niz predugačkih prizora iz Nawalina života, dok se težište pomiče s traganja u sadašnjosti na nemaštovitu rekonstrukciju prošlosti. Epsko trajanje, nedostatak dramaturške kondenzacije i „zamrznut“ ritam osobito su osjetni u sredini predstave, a rezultiraju završnicom koja ne uspijeva proizvesti očekivani udarac. Požari, drama koja u svojoj osnovi spaja poetično i političko, osobno i opće, u produkciji HNK u Splitu potvrđuje se prije svega kao ambiciozan projekt koji snagu crpi više u ideji nego u njezinoj scenskoj realizaciji.