Duhovna hitnost

Prošlogodišnji laureat Templetonove nagrade pravoslavni je ekumenski patrijarh Bartolomej. Ova nagrada odaje počast pojedincima čija iznimna postignuća unapređuju filantropsku viziju sir Johna Templetona – iskorištavanje moći znanosti za istraživanje najdubljih pitanja svemira te mjesta i svrhe čovječanstva u njemu. Dobitnici dolaze iz raznih zemalja i tradicija, cilj nagrade je istaknuti doprinos duhovnoj dimenziji ljudskog života, a njezina je novčana vrijednost veća od Nobelove nagrade kako bi se naglasila važnost duhovnosti u poimanju svijeta oko nas. Patrijarha Bartolomeja nazivaju i zelenim patrijarhom zbog njegove angažiranosti

oko očuvanja prirode. Duhovni je vođa tristo milijuna istočnih pravoslavnih kršćana čiji su napori povezivanja znanstvenih i duhovnih razumijevanja odnosa čovječanstva i prirode okupili ljude različitih vjera i struka.

Papa Lav XIV. i patrijarh Bartolomej kojeg nazivaju i zelenim
patrijarhom zbog njegove angažiranosti oko očuvanja prirode / Snimio Propisio / ABACA / PIXSELL

Koristeći ugled svoga položaja – najvišega duhovnog autoriteta unutar Istočne pravoslavne crkve – okupljao je brojne znanstvenike, političke vođe i klerike iz katoličkog, židovskog i muslimanskog svijeta. Njegov „ekumenski imperativ“ brige za stvorenja prepoznaje da znanost igra ključnu ulogu u pomaganju vjerskim vođama u prihvaćanju odgovornosti za naš odnos prema Zemlji. Godine 1997. ušao je u povijest izjavivši da djela koja štete okolišu – poput zagađenja, krčenja šuma i klimatskih promjena – nisu samo praktični pogrešni koraci nego i moralni propusti. Ovo pastoralno učenje uvelo je novu kategoriju grijeha – „ekološki grijeh“ – koja je od tada utjecala i na vjerski i na sekularni odnos prema ekološkoj etici. Sam Bartolomej kaže da smo tijekom stoljeća svjedočili tragičnom otuđenju – religiji koja se povlači u svoja svetišta i znanosti koja se povlači u svoje laboratorije, svaka sumnjičava prema tvrdnjama druge strane o istini. Dugo su se vjera i znanost oprezno okretale jedna oko druge, ponekad se približavajući međusobnom pomirenju, a češće udaljavajući se u uzajamnom nerazumijevanju. Pa ipak, ta odvojenost nije nužna.  

Fizičar koji mjeri ubrzanje topljenja ledenjaka na Arktiku i teolog koji razmišlja o stvaranju (Rimljanima 8,22–23) prema riječima patrijarha Bartolomeja dva su čovjeka koja čitaju istu knjigu – knjigu prirode i knjigu Svetog pisma – na različitim jezicima.  

Vjernici i teolozi mogu biti u pravu i u krivu kao i svi ljudi. Patrijarh Bartolomej smatra da su u krivu kada govore samo o božanskom suverenitetu dok mora poplavljuju otoke ili dok ignoriraju emisije ugljika.  

U krivu su i kada nude samo „misli i molitve“ umjesto sistemskih promjena jer tako prakticiraju vjeru toliko odvojenu od stvarnosti da je uopće prestala biti vjerom. Griješe i kada uništavanje okoliša tretiraju kao tuđi problem umjesto da ga prepoznaju kao duhovnu krizu našega doba.

No vjernici i teolozi također posjeduju jedinstven dar pružanja svijetu onoga što on očajnički treba: pogled na duže staze, dublju priču i širu sliku. Ispravno kažu da briga za stvorenja nije samo briga o klimatskim promjenama, nego želja za promjenom nas samih.

Naši su preci razumjeli nešto što smo mi zaboravili: naime, da smisleni rast zahtijeva strpljenje, da dubina zahtijeva trajanje. Drveće ne žuri s rastom; zvijezde ne žure sa svojim izgaranjem; planine se ne brinu zbog svoga uzdizanja. Nažalost, stvorili smo civilizaciju ovisnu o ubrzanju, u kojoj je brzina širenja važnija od mudrosti uvažavanja, a trenutno zadovoljstvo pobjeđuje održivi procvat. Zaboravili smo radost gledanja kako sjeme postaje mladica, a mladica postaje drvo koje će utješiti i zaštititi generacije koje nikada nećemo sresti.

Ova vremenska vrtoglavica posebno pogađa naše mlade ljude, koji nasljeđuju svijet u kojem se budućnost čini nesigurnom i neizvjesnom. Nedavna istraživanja otkrivaju krizu mentalnog zdravlja izravno povezanu s ekološkom tjeskobom među mladima. U slučaju da naša djeca izgube nadu za sutra, moramo to prepoznati i kao moralni neuspjeh i kao duhovnu hitnost. Njihov strah nije iracionalan – on je simboličan. Oni vide ono što smo mi odlučili ne vidjeti: da svijet koji im ostavljamo može biti neodrživ, pa čak i nenastanjiv. Protiv otupljujućih sila ravnodušnosti i očaja, pravoslavna tradicija nudi disciplinu nepsisa, odnosno praksu održavanja budnosti i obraćanje pažnje na ono što se zapravo događa oko nas. Ova drevna vještina danas je potrebnija nego ikad.

Pravoslavna crkva također govori o askezi koja nije tmurno samoodricanje nego radosna samodisciplina otkrivanja koliko nam je dovoljno. U svijetu opijenu potrošnjom, ova drevna mudrost nudi duboki lijek za iscjeljenje. Askeza prekida začarani krug nerazumne i neobuzdane pohlepe, beskrajni ciklus u kojem veća potrošnja zahtijeva veću proizvodnju, što zahtijeva više resursa, što stvara više otpada, što opet zahtijeva veću potrošnju kako bi se riješili problemi koje je potrošnja stvorila.

Ovdje se ne radi o povratku predmodernom siromaštvu nego o ponovnom otkrivanju onoga što su grčki filozofi nazivali metron – pravilna mjera, divan osjećaj proporcije koji omogućuje i ljudski procvat i ekološku ravnotežu. Radi se o odabiru kvalitete umjesto kvantitete, trajnosti umjesto jednokratne upotrebe, dostatnosti umjesto viška i rasipanja. Takva disciplina u konačnici ne postaje teret već oslobođenje – sloboda od iscrpljujuće utrke beskrajnih želja.

Na ovome primjeru vidimo potrebu suradnje znanosti i teologije zbog općeg dobra svih nas i naraštaja koji dolaze.