Dragulji ranoga hrvatskog tiska

Hrvatski kulturni prostor od prošle se godine može pohvaliti monografijom čija su središnja tema hrvatske inkunabule. Riječ je o hrvatskim knjigama otisnutima do kraja 15. stoljeća. Kaže se da je tiskarstvo u tom vremenu bilo još u kolijevci (lat. cunae – kolijevka) pa odatle i naziv za te najstarije tiskane knjige. Od svih slavenskih naroda inkunabule, uz Hrvate, imaju samo Česi, Ukrajinci i Crnogorci.  

Hrvati „crnu umjetnost“ prihvaćaju vrlo brzo nakon Gutenbergova izuma tiskarskog stroja i njime tiskane Biblije 1455. godine. Tiskana knjiga javlja se u trenutku kad potreba za knjigom postaje sve veća, a prepisivanje postaje nedostatno da bi se u kratkom vremenu dobio veći broj primjeraka iste knjige. Prva takva hrvatska knjiga bio je Misal po zakonu rimskoga dvora otisnut glagoljicom 22. veljače 1483. godine. Ako zavirimo u prošlost, sjetit ćemo se da Europa za Ameriku tada još nije znala. To znači da je Kolumbu trebalo još gotovo jedno desetljeće da otkrije za Europljane novi kontinent dok su Hrvati tiskali svoje knjige. Od te 1483. nadalje Hrvati šire pisanu riječ prepisujući knjige rukom i putem tiskarskog stroja. Ova knjiga govori o vremenu hrvatskog tiskarstva do 1500. godine.

Izd. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, 2025.

Jedan od 11 sačuvanih primjeraka Misala po zakonu rimskoga dvora iz 1483. nalazi se u Knjižnici HAZU

Promjena tehnologije
umnažanja teksta

Knjiga ima 434 stranice i u njoj je skupljeno šest članaka petero autora: Ivanke Stričević, Marijane Tomić, Milana Pelca, Irene Galić Bešker i Tamare Runjak. Ivanka Stričević, glavna ravnateljica NSK u Zagrebu u čijoj je nakladi knjiga objavljena, u Predgovoru ukazuje na to da su veliku ulogu u identifikaciji inkunabula imali inkunabulisti od Ivana Kukuljevića Sakcinskog do Šime Jurića, a popis inkunabula rezultat je projekta Hrvatski prvotisci: popis i opis prvotisaka u hrvatskim svjetovnim i crkvenim ustanovama koji je vodila Nacionalna i sveučilišna knjižnica.

Glavna urednica monografije Marijana Tomić autorica je dvaju tekstova. U Uvodu predstavlja hrvatske inkunabule kao knjige tiskane na vlastitom jeziku ili hrvatskoj redakciji staroslavenskog jezika, na vlastitom pismu (glagoljica i latinica), na hrvatskom prostoru, kao knjige hrvatskih autora i suradnika te knjige koje imaju hrvatsku temu, pri čemu nije nužna ukupnost svih „hrvatskih“ podataka. Naime, u hrvatske inkunabule ubrajamo i knjigu koja je otisnuta u Veneciji, ali koju su otisnuli hrvatski tiskari i knjige koje su otisnute na latinskom jeziku, ako su ih napisali hrvatski autori, npr. pjesničke inkunabule Jurja Šižgorića.  

U tekstu O hrvatskoj inkunabulistici i hrvatskim inkunabulama (u Hrvatskoj) Marijana Tomić daje detaljne opise izgleda prvih inkunabula koje u počecima imaju osobine rukopisnih predložaka. Inicijali i ostali ukrasi u prve su se tiskane knjige unosili ručno. Pretpostavka je da se na taj način željelo postići da čitatelj ne osjeti promjenu tehnologije umnažanja teksta. U početnom razdoblju najčešće se tiskaju teološka literatura i srednjovjekovna književna djela. Veza između rukopisnih i tiskanih djela vidljiva je i u činjenici da ih ponekad nalazimo zajedno uvezane jednu uz drugu, kao što je to senjska inkunabula Spovid općena privezana uz rukopisni Ivančićev zbornik. Poveznica su i rukopisni dodaci u tiskanim knjigama, poput bilježaka na marginama s podacima o prijašnjim vlasnicima ili drugim informacijama. Ti zapisi nisu nužno pisani pismom kojim je knjiga otisnuta. Jednu bilješku unio je svojom rukom Marko Marulić u latinskoj inkunabuli Koriolana Cipika: Petri Mocenici imperatoris gesta (Venecija, 1477) koja se čuva u Zadru. Važne je dijelove teksta označio tzv. maniculom, simbolom koji prikazuje ruku s prstom koji upire k važnim dijelovima teksta. Tiskane knjige u tom najstarijem razdoblju nemaju uveza, odnosno imaju svežnjiće koji su činili knjižni blok ili su bile u tankom mekom uvezu izrađenom od čvrstog papira. Knjige su ponekad preuvezivane u dijelove odbačenih rukopisa pisanih na pergameni.  

(1) Aristoteles, Politica, Rim, Eucharius Silber, 1492, Split, Prva gimnazija, sign. IV c 2; 

(2) Sv. Jeronim, Commentaria in Bibliam, Venecija, Johannes et Gregorius de Gregoriis, P. I. 1497, P. II. 1498, Zagreb, MSU, sign. Gal_Benko br. 72;

(3) Michele Carcano, Spovid općena, Senj, Blaž Baromić, 1496, početna stranica, Zagreb, Samostan sv. Franje Ksaverskog;

(4) Dante Alighieri, La Commedia, Brescia, Boninus de Boninis, 1487, Zagreb, NSK, sign. ri-2°-11

Govoreći o inkunabulama otisnutima glagoljicom, Marijana Tomić navodi pet inkunabula: dva misala (1483, 1494), dva brevijara (1491, 1493) i priručnik za obavljanje ispovijedi Spovid općena (1496). Na temelju zapisa u Tkonskom zborniku znamo i za postojanje inkunabule iz 1492. godine – traktata o ispovijedi, međutim, ništa nam od te knjige nije sačuvano. Latinicom i hrvatskim jezikom otisnute su tri inkunabule: dva molitvenika oko 1490. godine s nepoznatim mjestom tiska te Lekcionar Bernardina Splićanina otisnut u Veneciji 1495. godine. O svakoj od spomenutih knjiga autorica daje temeljne podatke koji su u znanosti poznati, upućuje na njihovu kulturološku i povijesnu važnost, iznosi nedoumice o kojima se i danas raspravlja, o nekima od njih (kao npr. mjestu u kojem je otisnut prvotisak misala) i danas se „lome koplja“. Navode se mjesta na kojima se pojedini primjerci čuvaju, broj tih primjeraka, podaci o pretiscima ako takvi postoje, koji omogućuju istraživačima i bibliofilima da ipak dođu u posjed (naravno, ne stvarni, ali ipak posjed) ove i dalje bibliofilske rijetkosti. Osim inkunabula tiskanih u Hrvatskoj, predstavljeni su i hrvatski tipografi koji su tiskali u inozemstvu: Andrija Paltašić, Dobrić Dobrićević i Grgur Senjanin.

Povjesničar umjetnosti Milan Pelc u tekstu Likovna oprema (hrvatskih) inkunabula predstavio je inkunabule iz likovne perspektive. Prve tiskane knjige oslikavaju se ručno, a slikovni modeli postat će temeljem za izradu ranih drvoreza. Uz to, čitatelji su često na marginama, radi zabave, precrtavali inicijale i likovne motive s iste ili druge stranice. Vrijedi to i za glagoljične i za latinične tiskane knjige. I profesionalni minijaturisti ukrašavali su knjige, radili su tehnikom slikanja pokrovnim bojama, često upotrebom zlata. Posebna se pažnja posvećivala oslikavanju početne stranice. U inicijal se često stavljao sitan portret autora, a na margine se umetao naslikani grb vlasnika, obično u lovorovu vijencu. Osim rukom oslikanih stranica, u inkunabulama nalazimo slike i ukrase otisnute pomoću drvenih matrica. Latinične inkunabule likovno su atraktivnije od glagoljičnih. Tako se primjerak izdanja Jeronimovih poslanica iz 1497. koji se čuva u Šibeniku može ubrojiti među najbogatije ilustrirane inkunabule u Hrvatskoj.  

Voditeljica Zbirke rukopisa i starih knjiga u NSK Irena Galić Bešker u tekstu Hrvatske inkunabule u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu predstavila je važnost ove knjižnice za hrvatsku kulturu. Kad je riječ o inkunabulama, tu se čuva 196 knjigoveških svezaka inkunabula s 214 bibliografskih svezaka, odnosno naslova. Predstavljeno je kako su te inkunabule stizale u ovu knjižnicu i kako i kada su unutar knjižnice otkrivane. Najviše ih je nabavljeno u posljednjem desetljeću 20. i prvom desetljeću 21. stoljeća. Te su se knjige uglavnom kupovale kad bi Knjižnica sama ili uz pomoć Vlade RH namaknula sredstva za kupnju vrijednih i rijetkih primjeraka.

Popis hrvatskih inkunabula

Upraviteljica Knjižnice HAZU Tamara Runjak tekstom Uvod u bibliografiju Incunabula Croatica ukratko predstavlja popis hrvatskih inkunabula koje se čuvaju u 35 hrvatskih svjetovnih i crkvenih ustanova. U bibliografiji nalazimo 96 naslova hrvatskih inkunabula, pri čemu su 4 glagoljične i 92 latinične inkunabule, u 180 pojedinačnih primjeraka. Neke su hrvatske inkunabule digitalizirane, digitalne preslike dostupne su u digitalnim zbirkama ustanova koje su njihovi vlasnici. U monografiji Incunabula Croatica mogu se pronaći QR kodovi koji čitatelja vode do tih preslika. Nakon uvodnog teksta slijede popis i bibliografski opis pojedinih inkunabula. Od glagoljičnih inkunabula u NSK se čuvaju Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. i Brevijar iz 1493. godine. Senjski glagoljski misal iz 1494. i Spovid općena iz 1496. te drugi primjerci Misala iz 1483. ne nalaze se u NSK. U ovoj bibliografiji možemo pronaći popis mjesta u kojima se one čuvaju. Uz svaku se navodi vrijeme nastanka, mjesto čuvanja, restauriranja i nabave te kratak opis knjige. Knjiga obiluje velikim brojem slika u boji koje se nalaze u inkunabulama. One ukazuju na ljepotu naših najstarijih tiskanih knjiga u vremenu kada je tiskarstvo još bilo u povojima.  

Veliku vrijednost u knjizi imaju razna kazala zahvaljujući kojima se čitatelj može snaći u ovoj inkunabulističkoj zbirci za koju bi bilo poželjno da je ima svaka naša kulturna institucija. Kao što je i papa Lav XIV. odnedavno, zahvaljujući predsjedniku Vlade RH Andreju Plenkoviću, ima u svojoj biblioteci, kao i Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483. zahvaljujući predsjedniku RH Zoranu Milanoviću.