Dok zastor ne padne

Nova drama britanske autorice Beth Steel, praizvedena u londonskom National Theatreu 2024. te potom igrana na West Endu 2025, pripada recentnom valu takozvanih state-of-the-nation (stanje nacije) komada koji kroz obiteljsku mikrosituaciju pokušavaju zahvatiti širu društvenu sliku suvremene Britanije. Smještena u dan vjenčanja Sylvije (Antonia Mrkonjić) i Mareka (Aljoša Čepl), Poljaka koji ulazi u britansku radničku sredinu, drama otvara niz tema od postindustrijske stagnacije i migracijskih napetosti do generacijskih lomova i potisnutih obiteljskih trauma, pri čemu se iza rituala slavlja postupno razotkrivaju pukotine zajednice koja se održava više navikom nego stvarnom kohezijom.

Prizori slavlja, kolektivne euforije i sukoba djeluju više kao ispunjavanje forme nego kao stvarni događaj / Snimio Kristijan Cimer

Izvorni tekst počiva na britanskom klasnom i jezičnom kodu, na prepoznavanju lokalnih socijalnih rituala i dijalekatske ironije i u tome je najveći problem ove drame kada se zadržava u izvorniku, a postavlja izvan Britanije. U sredini koja taj kulturni identitet ne dijeli lako se gubi funkcionalni sloj značenja i komike, dok izravni prijevod bez prilagodbe dodatno prigušuje ritam i idiom, a odnose ostavlja dramaturški rastresenima i nedovoljno motiviranima. Režija (Saša Broz) i dramaturgija (Kristina Kegljen) tako ostaju u svojevrsnom procjepu između teksta i izvedbe, izmjenjuju se skupne scene koje nastoje proizvesti atmosferu zajedništva i zabave te izdvojeni susreti likova koji se razvlače u dugim, sadržajno praznim dijalozima, da bi se potom iznenada pojavio sukob, gotovo bez jasne motivacije i razrade. Takva repetitivna dramaturška matrica, dodatno opterećena nizom songova i koreografiranih prijelaza, produljuje trajanje, ali ne produbljuje radnju.  

Jednako tome, svadbeni dijelovi prikazani su u namjeri da budu energični i nabrijani, a zapravo ostavljaju dojam statičnosti i dosade. Kulminaciju navedenog predstavlja drugi dio koji završava u stilu loše sapunice i masovnog, javnog razotkrivanja, neizvedena iz radnje, već iz potrebe završetka predstave.  

U sličnom tonu scenografija (Sara Haas) gradi prostor minimalističkim znakovima poput dviju stolica u prostoriji kuće, a tu su i dva stabla i lampioni u dvorištu te pozadinska projekcija, što funkcionira i ima praktičnog smisla. Međutim, projekcije se mijenjaju neovisno o scenskoj situaciji, često sugerirajući prostore koji u radnji uopće nisu aktivni. Problematični su i scenski pokret i koreografija (Nastasja Štefanić-Kralj) koji ostaju na razini naučena obrasca, usiljeni i neprirodni, pa prizori slavlja, kolektivne euforije i fizičkih sukoba djeluju više kao ispunjavanje forme nego kao stvarni događaj.

Problem nije ponajprije u glumačkim ostvarenjima, nego u izrazito britanskom sociokulturnom habitusu koji se izvan vlastitog konteksta teško reproducira, pa izvedba ostaje kulturno „prevedena“, a ne iznutra generirana stvarnost. Glumački ansambl pritom djeluje stilistički neujednačeno, izostaje zajednički ritam i međusobna „kemija“, a melodija i intonacija rečenice često ostaju izvan emocionalne situacije. Jedina koja se istaknula je Petra Bernarda Blašković (strina Carol) koja preuzima fokus i drži izvedbeni kod od početka do kraja s jasno izgrađenom unutarnjom logikom lika. Aljoša Čepl načelno uspješno gradi svoju ulogu, ali često mijenja govornu stilizaciju što narušava cijeli dojam. Antonia Mrkonjić, Mateja Tustanovski, Davor Panić i Mario Rade su stabilni unutar zadataka dok su Ivana Soldo Čabraja i Antonija Pintarić glasovno prenaglašene, s nedovoljnom kontrolom izraza, što povremeno narušava uvjerljivost scenske situacije. Duško Modrinić ostavlja dojam odsutnosti u suigri s partnerima, a replike izgovara recitativno pa čak i na razini pjevnog. Posebnu pažnju privlači Rita Čabraja u ulozi Sare, koja unatoč dječjoj dobi donosi prirodnost i neposrednost, pojavljujući se nenametljivo i simpatično te sceni daje toplinu i živost.

Osječka inscenacija Dok zvijezde ne padnu pokazuje koliko je komad Beth Steel uvjetovan vlastitom britanskom „kulturnom abecedom“. Ono što u izvornom kontekstu proizvodi gustoću značenja, humor iz neugode i prepoznatljive klasne signale, ovdje ostaje na razini fragmenata koji se ne spajaju u uvjerljivu cjelinu. Najveći problem pritom nije u uloženom radu cijelog tima, nego u činjenici da se tekst prenosi gotovo izravno, bez ozbiljnije kulturne i jezične prilagodbe. Prijevod pritom ne pronalazi ekvivalente za ritam, idiom i socijalnu označenost govora, već izravnava razlike i poništava slojeve na kojima drama počiva, pa se završetak dočeka gotovo s olakšanjem, kao trenutak u kojem i zastor i zvijezde napokon padaju.