Dani, fala!

„Zaslužujem sve dobro, istinito i lijepo.“

W. A. Mozart

Dani. Prirodna sila hrvatske glazbene scene. Zaigrani faun, uvijek s flautom u ruci.

U šezdeset i prvoj godini, prerano, napustio nas je istaknuti hrvatski glazbenik Dani Bošnjak, „flautist čije je ime desetljećima bilo sinonim za vrhunsko muziciranje, istraživanje zvuka i beskompromisnu umjetničku znatiželju“ (Karolina Rugle), osobnost koja je snažno obilježila našu glazbenu scenu.

Cigaretu života sagorio je poput strastvena pušača – punim plućima, bez ustručavanja, drsko, direktno i snažno. Za hrvatsku glazbu prebrzo. Ali – to je bio Dani. Uvijek i u svemu žedan.

U šezdeset i prvoj godini, prerano, napustio nas je istaknuti hrvatski glazbenik Dani Bošnjak / Snimio Marko Prpić / PIXSELL

Bio je dugogodišnji član Zagrebačke filharmonije; kad je u orkestru svirao on, znao si da svira Dani. Volio je orkestralno muziciranje, iako je u jednom društvu rekao da bi mu najveća želja bila svirati u operi. Znajući ga, nije neobično da je volio osjetiti draž „dasaka koje život znače“, na kojima se – možda više nego igdje drugdje – prepleću ekspresija, emocije i drama. Aktivno je oblikovao praksu izvođenja barokne glazbe kao član Hrvatskoga baroknog ansambla te suradnik drugih srodnih sastava. U baroknoj glazbi vidio je prostor učenja i otkrivanja.

Bio je i istaknuti komorni glazbenik, prvenstveno u Zagrebačkom puhačkom ansamblu s oboistom Brankom Mihanovićem i drugima, s kojima je za našu glazbu osvojio brojne postaje hrvatskoga i međunarodnog repertoara. Ovi reci sigurno neće uspjeti spomenuti sve sastave u kojima je djelovao, uključujući Acoustic Project, Cameratu Garestin, sastav Leela, Harlequin Art Collective i dr. Za razliku od baroka, suvremena glazba za njega bila je „moment, temporalna stvar koja je važna sada“. Bio je dugogodišnji član Cantus Ansambla, a od Muzičkog biennala do Glazbene tribine gotovo da nije bilo događaja koji ne bi uključio i njega.

Za hrvatske skladatelje bio je persona grata. Svojim pristupom i otvorenošću privlačio je brojne autore koji su mu pisali, ali i obrnuto: mnogi među njima nadahnjivali su se upravo njegovom energijom i umijećem, znajući da će im on pružiti sve i više od toga. Logičan sljedeći korak bio je izlazak izvan prostora zapisanih nota. Tragajući čitave karijere za prostorom zvuka napustio je „zacrtano“ i zakoračio u prostor glazbene improvizacije. Tako se krug glazbe zatvorio – i otvorio na nov način.

Bošnjakov posljednji nastup odigrao se na 50. Osorskim glazbenim večerima 2025. u pratnji Zagrebačkih solista i Matije Fortune. Te je večeri praizveo Pet kratkih priča za flautu i gudače Šimuna Matišića. Nije mu se ostvarila želja da s Matišićem snimi Bachove duete BWV 802-805 i objavi ih na, pokazat će se, posljednjem albumu.

Taj album – znakovito nazvan Tales from the Inner World, nakon dvaju albuma kojima je odao hommage hrvatskim autorima za flautu (Canto peregrino, 2014, Fabliau, 2021), započeo je skladbom Thinking of Master Ryôkan Srđana Dedića, a zaključio dvadesetominutnim jamom Bela’s Dream, snimljenim uživo s Alenom i Nenadom Sinkauzom. Time je simbolično zaokružio svoje djelovanje – od autorske glazbe do otvorenoga polja improvizacije.

Na spomenutom albumu Iva Lovrec Štefanović ustvrdila je kako je Bošnjak „jedinstven glazbenik kojemu su dane sve glazbe“. I doista je bilo tako.

Na jednoj fotografiji Bošnjak nosi majicu s printom Mozartova citata. Svojim djelovanjem u „svoj glazbi“ i u „svim glazbama“, neiscrpnom znatiželjom i gotovo sportskim duhom koji mora osvojiti upravo to „sve“, on je doista dotaknuo mnogo toga „dobrog, istinitog i lijepog“.

Sada mu možemo reći samo ono što je on duhovito (makar često u ciničnom tonu) znao reći, a jednostavno je: „Fala“.