Četiri epohe oronula imanja

Mnogi vrsni filmovi već početnim prizorima nude svojevrsnu uputu za gledanje. Ne samo tonom, ugođajem, ritmom, stilom, nego i kakvom radnjom što predstavlja neku vodilju koja će se provlačiti cjelinom, zbivanjem koje je, osim smislenim i zanimljivim dijelom sadržaja, i putokaz, odnosno ključ za usvajanje i razumijevanje.   

Film obuhvaća raspon od stotinjak godina, a svaki se odsječak promatra i doživljava iz gledišta djevojčice ili djevojke koja tad živi tamo s obitelji

Gledati u Sunce (In die Sonne schauen), drugi cjelovečernji igrani film Njemice Masche Schilinski (1984) – ona ga drži prvijencem jer je prethodni, Kći (Die Tochter, 2017), razmjerno zapažen, prikazan i u konkurenciji Berlinskog filmskog festivala, snimila u studentskim okolnostima – otpočinje kadrovima naizgled jednonoge djevojke koja hoda uz pomoć štaka. Pomislit ćemo, što drugo, nego da je tjelesno oštećena, no njezin dolazak slabo osvijetljenim hodnikom završava tako da odvezuje dotad nam nevidljivu nogu, obvezanu i skrivenu ispod haljine. Ulazi potom u sobicu stvarnog invalida bez noge, čovjeka koji gotovo nag snije na krevetu. Ona odloži štake, očito njegove, dodirne ga i iziđe. Tek što zatvori vrata, on otvori oči. Je li uopće spavao ili je samo hinio?

U prvih nekoliko minuta, dakle, prevareni smo, odnosno dovedeni u zabludu barem jednom, pomislivši da djevojka nema nogu. Drugi put, ako ne prevareni, onda navedeni na sumnju, ostavljeni u nedoumici o tomu je li sakati muškarac svjestan toga da mu djevojka uzima štake, dodiruje ga i iskazuje osobito zanimanje za njega ili ona to uistinu čini tajom, tako da on to ne zna.  

Filmaši pozornost pobuđuju neobičnom radnjom i postupcima likova, a pritom samorazumljivo poručuju da podosta toga u ostvarenju koje je pred nama ne valja uzimati zdravo za gotovo, jer, jednostavno rečeno, nije sve onako kako izgleda. Niti za nas kao publiku filma, niti za likove u filmu. Stvarno i zamišljeno, zbiljsko i slućeno, opipljivo i nedohvatno, java i san, prošlost, sadašnjost i budućnost izmjenjivat će se, pretakati, prelijevati jedno u drugo, često s nejasnim međama, što Gledati u Sunce mjestimice dovodi u područje koje uobičajeno smatramo onime eksperimentalnog filma.   

U sljedećem prizoru, naoko nadovezanomu, tri zaigrane djevojčice nestašno namagarče svoju sluškinju, a zgoda neugodna ozračja, psina na svoj način zabavna, ali i okrutna, moguće i pogibeljna, ispunjena cikom, vikom, trkom i strkom, dobrim dijelom snimljena u jednom kadru kojim se žustro obilaze prostorije kuće, odjednom poprima tiho, jezovito, mirno, statično i tajanstveno obličje praznine i neizvjesnosti, polaganih kretnji, muka, s radnjom što se doima gotovo onostranom, a svakako uvelike uznemirujućom, možda i zastrašujućom.  

U suradnji sa suscenaristicom Louise Peter, ravnateljem filmske fotografije Fabianom Gamperom te, dakako, svim ostalim suradnicima, Mascha Schilinski opet vješto ostvaruje začudan preokret nemaloga utiska i snažnoga naboja te potvrđuje i utvrđuje smjernice kojih će se ustrajno i bez poklecanja držati sve do završnice.  

Sav film smješten je na oveće poljoprivredno imanje, podjednako oronulog izgleda u svakom dobu u kojem ga gledamo, čak i u onomu u kojemu bi građevina trebala biti razmjerno nova, a vremenski se raspon dvoipolsatne cjeline proteže na stotinjak godina – od početka 20. do početka 21. stoljeća. Ni godine ni mjesto zbivanja neće biti izričito navedeni, no prema odjeći, običajima, ponekom predmetu i pokojoj naznaci, možemo zaključiti da se zagleda u 1910-e, 1940-e, 1980-e i 2010-e, a svaki se odsječak promatra i doživljava ponajprije iz gledišta djevojčice ili djevojke koja tad živi tamo s obitelji. Premda, rekosmo, ondje katkad ima smijeha, radosti i bodre zanesenosti, sve su dionice natkriljene svodom sumora, neveselosti, zbunjene, nesigurne zapitanosti nad sobom i svime oko sebe, poćutom nepripadanja, osjećajem vlastite izmještenosti iz vremena, prostora, okružja, zbilje. Otuđenosti od vlastitoga ja, time i od zadane, neizbježne, neumoljive stvarnosti.  

Svako razdoblje obilježeno je tragedijom, omara tegobe živovanja i dah smrti snažno su prisutni, a većina se toga odigrava u zatvorenim, slabo osvijetljenim prostorima zarobljenim dubokim crnim sjenama. Čak i prizori na otvorenom, pa i oni u kojima se vide Sunce i dobar dio neba, izgledaju sivo, vlažno, tmurno, pokislo, snuždeno.   

Nagrađen s desetak priznanja, među inima Nagradom žirija u Cannesu te Europskom filmskom nagradom za režiju, Gledati u Sunce odvažan je, uzbudljiv, pa i razmjerno inovativan film tankoćutnih zapažanja koji vjerojatno neće biti po volji željnima razbibrige, no držat će pozornost poklonicima zahtjevnijeg igralačkog istraživanja slikopisnog izraza i oblikovanja.