Antarktika je nevjerojatno iskustvo, a najveću težinu osjetio sam u Etiopiji

 

 

Kristijana sam imao prilike dobro upoznati tijekom jednomjesečnog druženja u Africi. Dane i noći provodili smo putujući Egiptom i Etiopijom gdje smo, on kao glavna zvijezda, organizator i stručnjak na terenu, a ja kao scenarist i jedan od producenata putopisnog HTV-ova serijala Dnevnik nomada, zajedno hranili hijene, penjali se planinama, disali u Gradu smeća, gledali u kalašnjikove etiopskih vojnika i pokušavali uhvatiti stvarnost na ulicama jednog drugačijeg svijeta. I tijekom tog putovanja, Kristijan Iličić bio je upravo onaj Kristijan Iličić koji je šarmirao javnost pa posljednjih desetak godina proveo na samom vrhu liste hrvatskih travel blogera. Strast za putovanjima dovela ga je, na koncu, do titule prvog Hrvata koji je posjetio sve države i kontinente svijeta i koji je – što je osobina kojoj sam naročito svjedočio na terenu – zahvaljujući hrabrosti, disciplini i odlučnosti danas ne samo jedan od najpopularnijih internetskih putopisaca, nego i autor jedne od najprodavanijih knjiga u državi i lice dokumentarne TV serije. Nedostaje mu još filmski hit i bit će ono što Amerikanci nazivaju „kralj svih medija“.

 

 

Izvor: Nomadik Travel / snimio Alen Tkalčec

 

 

 

Nedavno je Kristijan opet obišao sve medije zahvaljujući ekspediciji na Antarktiku, gdje je vodio skupinu hrvatskih avanturista i turista među kojima je bila i bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Video njezina skoka u polarnu vodu bio je taj dan jedna od najklikanijih objava na društvenim mrežama. U ekskluzivnom razgovoru za Vijenac, Kristijan Iličić nakon povratka s Južnog pola, još uvijek pod dojmom, prisjeća se posjeta svom „posljednjem kontinentu“ – Antarktici.    

Zašto je taj komad leda ostavljen za kraj? Pretpostavljam da je manje opasno od nekih drugih opasnih država u kojima si bio, ali je svakako teže i skuplje za organizirati, zar ne?

Mnogo je razloga za to, a niti jedan nije povezan s time je li tamo manje ili više opasno. Kad sam krenuo putovati, prije gotovo dva desetljeća, bio sam onaj klinac s ruksakom na leđima koje vole zvati „bekpekeri“ – a uz to ide i određeni imidž, koji nije nužno samo imidž, nego i realnost. Nemaš novaca da putuješ s koferima i odsjedaš u smještajima s pet zvjezdica. Putovao sam skromno, ne zato što ne bih mogao platiti bar malo ugodnije smještaje, već zato što sam htio da me oni novci koje sam tada imao (od prodaje Croportala) odnesu što dalje, u što više država. Jasno je da u tom kontekstu Antarktika nije bila neka opcija. Usto, moram priznati da mi kao mladom čovjeku koji još nije vidio gotovo ništa od svijeta, Antarktika nije bila prva na listi destinacija koje želim posjetiti. Jako su me vukli topli krajevi – prvo sam se ozbiljno zadržao u jugoistočnoj Aziji, kasnije sam bio i u Južnoj Americi dosta dugo, pa u Africi… Bilo je tu svega i Antarktika je jednostavno morala pričekati. Nisam mislio da će ostati baš za kraj, ali tako je ispalo. Nisam mislio niti da će mi Šri Lanka biti zadnja država koju posjećujem, ali i to je tako ispalo. Ne možete planirati 18 godina unaprijed.   

Išao sam rutom kojom sam mogao ići s obzirom na okolnosti, počevši od financija, preko pandemije, do nekih drugih životnih obaveza i prioriteta.  

Da se vratim i na jednu važnu stavku – da, putovanje na Antarktiku je stvarno skupo. No, ako netko sanja posjetiti to ledeno kraljevstvo, skupljat će novce godinama i ostvariti to. Ja sam imao sreće da sam uspio uz svoja putovanja razviti biznis i da si sada takva putovanja mogu priuštiti. No, platio sam ja i mnogo više da obiđem cijelu Oceaniju. Dosta sam pričao i pisao o tome da sam čovjek kojem nikad nije žao dati novce za ono što je meni izrazito važno. Meni su putovanja najvažniji dio života i novce trošim na njih. A nisam ih uvijek imao. Netko drugi će, recimo, kupiti auto, ja ću otputovati. To je stvar izbora i osjećaja što čime dobivaš. Većina će se odlučiti za nešto opipljivo poput auta, jer to „ostaje“, a na putu si bio i – ništa, to je to. Samo što to nije „ništa“ i to nije samo to. Putovanja čovjeka toliko obogate i usreće, to se ne može usporediti s kupnjom auta koji će, uostalom, ubuduće biti samo trošak i izvor frustracije. Toleriram i razumijem svačiji izbor, a isto očekujem i zauzvrat.

Na putovanje sam se spremao poći samo sa suprugom Andreom i dugo tražio neku opciju koja će uključiti sve što me zanima – plovidbu Drakeovim prolazom i izlazak na sam kontinent (jer postoje i ture tijekom kojih ne izlazite s broda, samo plovite oko ledenjaka), da ga doista osjetim. Tamo se uglavnom putuje u luksuznim brodovima, jasno je da to sve košta. Na kraju, kad sam pronašao optimalnu opciju, pomislio sam, možda ima još ljudi koji bi to željeli napraviti pa sam odlučio objaviti mogućnost putovanja na Antarktiku s mojom putničko-pustolovnom agencijom Nomadik Travel. Stvarno sam se iznenadio kad sam vidio da se u vrlo kratkom vremenu prijavilo čak 19 ljudi! Dobro sam procijenio. I jako sam sretan što sam na kraju poveo cijelu Nomadik grupu na Antarktiku.  

 

Vizure Antarktike, najjužnijeg kontinenta svijeta

 

 

 

S putničko-pustolovnom agencijom Nomadik Travel Kristijana Iličića na Antarktiku je brodom Ocean Explorer putovalo 19-ero Hrvata

 

 

Koliko je dugo trajala ekspedicija? 

Sedamnaest dana od trenutka kad se grupa okupila u Čileu do trenutka polaska kući iz Argentine. Sama plovidba na brodu trajala je sedam dana. No mi smo neko vrijeme proveli u Santiagu, pa malo u Punta Arenasu i onda kad smo se brodom vratili za Argentinu, imali smo nekoliko dana još u Ushuaiji i Buenos Airesu. Neki su čak napravili i dnevni izlet do Urugvaja, odnosno u Montevideo.  

Što se tiče Antarktike, službeni plan i program bio je sljedeći. Prvi dan smo u Punta Arenasu u Patagoniji, a drugi dan polijećemo avionom prema Antarktici. Nakon dva sata sletjeli smo na otok King George, odakle smo se prebacili u čamce koji su nas odvezli do broda kojim smo krenuli u istraživanje Antarktike. Istraživali smo je puna četiri dana i nakon toga se uputili na plovidbu Drakeovim prolazom, na što je otišlo još dva dana.

Na samoj Antarktici izbliza smo promatrali pingvine, obuzme vas takva sreća kad ih vidite! Gledali smo sav taj ledeni svijet, razne vrste tuljana, beskonačno duge izlaske i zalaske sunca jer u ovo doba godine tamo nema noći. Kitovi su nas pozdravljali iz daljine, viđali smo im leđa i rep pri uronu. Izrazito moćni, predivni prizori koji ti ostanu za cijeli život!  

Antarktika je nevjerojatno iskustvo koje je teško prenijeti pričom, slikom… Taj osjećaj da ste zapravo daleko, na kraju svijeta, odsječeni od svih, u tom vječnom ledu. Zaista neopisivo.  

Gdje ste boravili, što ste jeli, kako ste komunicirali sa svijetom?

Bili smo smješteni na brodu Ocean Explorer koji je nudio sav mogući komfor. Svaka soba ima svoj balkon s kojega možete gledati taj bijeli beskraj. Uvijek smo se mogli dobro ugrijati u spa zoni, gdje je i sauna. Hrana je bila vrhunska, raznovrsna. Postojala je opcija švedskog stola, ali i naručivanja a la carte. Kuhinja je internacionalna, moglo se stvarno svašta naručiti.  

Inače, nisam baš pretjerano komunicirao sa svijetom kad sam bio tamo, jer to nije imalo smisla. Brod ima Wi-Fi, ali je spor jer je to stvarno na kraju svijeta. Postojala je i uz nadoplatu brža opcija, ali – čemu? Odete na Antarktiku i onda gledate u ekran? Propustio sam gomilu poruka, e-mailova, feedova i mogu reći da mi je odlično došao taj digitalni detoks. Dok sam bio tamo, podigao sam nekoliko postova na društvene mreže, jer je to dio mog posla. Sve ostale stvari morale su pričekati moj povratak.  

 

 

Izvor: Nomadik Travel / snimio Alen Tkalčec

 

 

Slike s putovanja na Antarktiku u siječnju 2026.

 

Vidjeli smo snimku Kolinde Grabar-Kitarović kako skače u ledeno more. Mnogi su pomislili da je riječ o UI sadržaju – budući da si bio tamo, ne samo snimao, nego također i skakao, možeš li objasniti onima koji se pitaju: kako čovjek „preživi“ takav pothvat?

To s Kolindom i umjetnom inteligencijom prvo me nasmijalo, a onda sam se malo i zabrinuo. Ne samo zato što je podosta ljudi napisalo UI, očigledno ne znajući što govore, ali su im ta dva slova značila „ne vjerujem“... Je li moguće da ćemo uskoro živjeti u svijetu kad ljudi više zdravim očima neće moći vjerovati? I da nam, s jedne strane, neće vjerovati da smo nešto doista napravili, a s druge strane – što je još gore! – vjerovati da smo napravili nešto što nismo? Nisam do ovoga časa uopće razmišljao o takvim opasnostima koje donosi umjetna inteligencija. Naprotiv, kao IT-jevac široko sam je prigrlio i uvidio brojne njezine prednosti. No, ovo jest pomalo zabrinjavajuće.

 

 

Prekrasni prizori koji ostaju za cijeli život: tuljani, kitovi i pingvini na Antarktici

 

 

 

Na kraju smo skok prikazali iz svih mogućih rakursa i kad su ljudi doista povjerovali da smo skočili u more, onda je krenulo – a zašto? To mi je već bilo draže, navikao sam na takav diskurs s pratiteljima.  

No, da demistificiramo sve to – na Antarktici je sada ljeto, temperatura mora se kreće od minus 3 do plus 5 i više stupnjeva Celzijusa. Tradicionalni dio ekspedicije na Antarktiku je i taj popularni polar plunge odnosno jedan kratki „buć“ u ledeno more. Ipak, nije to nešto nikad viđeno. Nordijske zemlje imaju tradiciju zimskoga kupanja, znaju uskočiti u rupu u ledu tijekom zime, često to vežu uz boravak u sauni. I tamo su iste temperature mora kao i ova za našeg skoka. Naravno, neće svatko skočiti i treba biti odgovoran, netko tko nije baš najboljeg zdravlja, osobito ako ima problem sa srcem, neće skočiti. Nisu ni svi iz naše grupe skočili.  

No, da se vratim na Kolindu – ona se može pohvaliti odličnim zdravljem i formom, a ja sam se cijelo ljeto pripremao za to u ledenoj kadi, što znaju svi koji su me pratili na društvenim mrežama. Svejedno, bilo je brutalno hladno, ali kratko si u vodi. Iskočiš, ogrneš se ručnikom i popiješ votku. Za čas si tip-top!  

Koji dio tog putovanja nikada nećeš zaboraviti?

Teško mi je nešto izdvojiti. Svaki je dan nudio nevjerojatne prizore i doživljaje. Čovjek tamo može satima gledati u igru svjetla, sjene, vode, oblaka, leda, povremenog izranjanja kitova… Tu su onda i ljudi iz grupe i prijatelji, s kojima je bilo nevjerojatno zabavno. Sve je za čas proletjelo. Za čas. Pingvini su mi tako prirasli srcu, to je nešto nevjerojatno. Koji su to veseli čudaci!  

Bi li se volio vratiti na Antarktiku i ako da – zašto? Što bi radio drugi put, a sada nisi?

Vratit ću se sigurno, moja agencija već planira nove grupe. Meni je želja otići još dublje u unutrašnjost.  

Zajedno smo radili Dnevnik nomada, tvoju prvu dokumentarnu TV seriju. Nakon toliko godina snimanja za internet, kako ti je bilo raditi nešto drugačije, televizijskog formata?

Jako sam zadovoljan reakcijama na Dnevnik nomada. Dok je bio prikazivan na HRT-u, paralelno su puštani i kratki videoklipovi na društvenim mrežama i zabilježeni su njihovi milijunski pregledi. Bilo je jako puno lajkova i pozitivnih komentara, tako da sam uvidio kako je to forma od koje ne treba bježati. Ipak, budući da to nije bio moj primarni medij, trebalo je dosta prilagodbe. Prije svega, navikao sam raditi tako da sam biram što ću i kako ću, a ovo je bila forma u kojoj nisam imao baš stopostotnu slobodu, što je za prvi dokumentarac koji sam radio u životu zapravo i dobro: bila je potrebna određena struktura i koraci iz kojih se nešto može naučiti.  

Sve je bilo dosta logistički izazovno jer sam, uz to što sam bio prezenter pred kamerom, morao i organizirati cijelo putovanje, pronalaziti ljude, dodatne priče… A opet, morali smo se držati zadanog narativa u koji su bila utkana braća Seljan, morali smo se držati i striktnih rokova…  

Svakako je bilo sasvim novo iskustvo. Nije baš jednostavno stati pred kameru kad te gleda više ljudi iz produkcije. Ne znaš kud bi s rukama i koliko god se trudiš biti prirodan, uvijek si svjestan toga da te ljudi gledaju, snimaju. Dao sam sve od sebe i sve što je snimljeno i montirano ispalo je jako dobro! Svakako vrlo zanimljiv izlet u televizijski format.  

U seriji si spomenuo kako je Etiopija bila zemlja koja te promijenila i u neku ruku započela tvoju intenzivnu ljubav prema putovanjima – možeš li nam detaljnije objasniti zašto?  

Ljubav prema putovanjima se u meni razvila davno prije i do trenutka kad sam prvi put došao u Etiopiju već sam boravio tri mjeseca u jugoistočnoj Aziji i odradio neke road-tripove, od kojih jedan po cijeloj Route 66 u Sjedinjenim Američkim Državama. No, Etiopija je bila polazišna točka za način putovanja po kojem su me ljudi kasnije upoznali i počeli pratiti. Prije toga sam donosio slike i videe iz lijepog, vedrog, a katkad i vrlo umivenog svijeta. U Etiopiji sam se prvi put istinski susreo i s tamnom stranom života. Sa sirotinjom, bolestima, glađu, opasnostima od naoružanih bandi, s pričama o čedomorstvu, o nevjerojatnim običajima plemena u dolini Omo… Zato je spominjem kao pravi početak.  

Nije da nisam bio na nekim siromašnim mjestima i prije, ali nigdje nisam osjetio toliku težinu kao tamo. Glavni grad Addis Abeba nije bio tako razvijen kao sada kad smo snimali dokumentarnu seriju. Bilo je ljudi koji su ležali na cesti, djeca su prosila na sve strane, jadni psi… Baš jak kontrast prema svemu što sam do toga trenutka vidio. A onda me se na nekoj mnogo dubljoj razini dojmio boravak među plemenima.  

U jednom sam selu proveo cijeli dan, i cijeli taj dan pratile su me dvije djevojčice. Pokazivale su mi svoje selo. Djeca su bila svugdje, djevojčice su bile vesele, no mene je tada stisnula pomisao što li će biti s njima kad odrastu, budući da su bile iz plemena u kojem postoji običaj da bičuju žene. Pitao sam se kakva ih sudbina čeka. Jedna se zvala Melke, druga Sophie. Kad sam odlazio, kao da sam iz sebe htio nekako izbaciti tu težinu pa sam napravio nešto ne osobito mudro – tutnuo sam maloj Sophie dosta novaca u ruke. Kasnije me mučila krivnja da joj možda nisam time napravio štetu, hoće li je zbog toga stalno slati da prosi, hoće li ostati živa. Godinama sam to nosio u sebi, čak sam ih i tetovirao na ruke.  

 

 

Na snimanju Dnevnika nomada u Africi: s plemenom Mursi; s djecom na ulici Malija; s Melke i Sophie tijekom snimanja 2024.  

 

S djevojčicama Melke i Sophie 2009. / Izvor Kristijan Iličić /  Nomadik Travel

 

 

 

 

Kad sam se nakon devet godina vratio u Etiopiju, te su mi tetovaže pomogle da lociram barem jednu od njih, Melke. Ona mi je rekla da se Sophie odlučila za život u plemenu, dok se Melke odlučila školovati. Tako mi je sinulo da bih možda mogao pokriti sve troškove njezina školovanja. Ovoga sam puta novce upotrijebio na ispravan način. Tek kad smo snimali dokumentarac Dnevnik nomada, pronašao sam i Sophie. Meni je to značilo zaista mnogo, ali ona se mene ne sjeća. I to je u redu. Odlučila se za svoj svijet. To je priča koja me je dosta odredila, odlučio sam drugačije putovati, više obraćati pozornost na one kojima treba pomoći, pokazati dublje razumijevanje, naučio sam prepoznati prave vrijednosti.  

 

„Mingi djeca“, etiopska plemenska djeca koju majke ubijaju jer su se rodila izvan braka ili krivih zubi, najpotresniji su dio etiopskog TV putopisa – jesi li na svojim putovanjima doživljavo slične, mučne i potresne situacije?  

Prvo što mi pada na pamet je Palestina. Bio sam tamo prije svega ovoga što se sada događa i ostao sam šokiran time kako Židovi tretiraju Palestince. Getoizirali su ih, ogradili monumentalnim, dugačkim zidom prema Zapadnoj obali, debelo kršeći dogovorenu liniju razgraničenja i duboko ulazeći u palestinski teritorij. Na mnogim je mjestima bila i bodljikava žica. Na području pod izraelskom okupacijom Palestinci nemaju slobodu kretanja. Sve granice Palestine drži izraelska vojska.

 

Na vrhu hrama Petra u Jordanu

 

 

Hebron je pravi geto, grad u kojem se sustavno radi na tome da ga se posve „očisti” od Palestinaca. Sravnili su glavnu gradsku tržnicu sa zemljom, a povijesne građevine nagrdili stražarnicama za vojnike, bodljikavom žicom i kamerama. Tamo gdje Palestinci imaju svoje trgovine, ulice moraju natkriti mrežom jer po njima Izraelci bacaju staklo, kiselinu, kamenje i smeće. Shvaćate li vi to? Oni tako žive desetljećima! Što je u glavama ljudi koji to rade? Kakva je to mržnja? I zašto misle da mržnja neće uroditi mržnjom? Sada imamo ovo što imamo. Bio sam stvarno duboko pogođen kad sam to vidio. Revoltiran. Pisao sam o tome još tada. A kad se počeo događati genocid u Gazi, bio sam među prvima koji je to osudio, još u fazi kada su drugi kalkulirali oko toga.  

Sjećam se posjeta još jednom getu – Geneva Camp u Bangladešu. Tamo na površini od nekoliko tisuća metara kvadratnih živi čak 40.000 ljudi! Bude ih po deset u prostoriji od nekih 12 metara kvadratnih. Tamo tako žive još od 1971. kad je završio oslobodilački rat za Bangladeš. To su građani drugog reda, nitko o njima ne brine. Uvijek mi je najviše žao djece. Tamo djeca zbog uvjeta života umiru od kolere, malarije, hepatitisa… Užas živi.  

 

 

Kristijan Iličić s talibanima u Afganistanu, koji je posjetio za vrijeme pandemije. Bila je to njegova prva prava, velika i vrlo opasna pustolovina

 

 

 

Pogode me takve stvari na ljudskoj razini i nosim to neko vrijeme u sebi. Pišem o tome, prenosim te priče, nastojim nekako podići svijest o tome. Pomognem gdje mogu, ali u ovakvim ekstremnim situacijama ne možeš mnogo napraviti da i daš desetke tisuća eura. To je kap na vruć kamen. To je problem koji može riješiti samo ozbiljna ljudska volja udružena u ozbiljne velike organizacije, a znamo kolike su šanse za tako nešto. Što ne vidimo i ne znamo, to nas i ne zanima. Treba o tim stvarima govoriti.  

Obožavaš etiopsku kuhinju i njihov fermentirani tanki kruh injeru. Koja su ti još najdraža egzotična jela koja si probao diljem svijeta i zašto?

Uz etiopsku injeru volim i neka jela koja nisu više nužno egzotična jer su se primila i kod nas. Ponajprije pad thai koji se i kod nas naveliko jede. Obožavam tajlandsku kuhinju. Probao sam neke izrazito egzotične stvari, ali ne mogu reći da mi je to među top jelima – od onog punjenog goluba iz našeg dokumentarca, preko škorpiona i one stvari od ovce,  do nekih jela koja je možda bolje ovdje i ne spominjati. Ali injera ostaje na vrhu, pa tajlandska kuhinja, potom sve u čemu su račići i škampi… Obožavam afganski kruh, fali mi.  

Često ističeš da si se zaljubio u Afganistan, gdje si bio nekoliko puta i družio se s talibanima… Zašto Afganistan i kakva su bila tvoja iskustva s talibanima?

O Afganistanu sam zaista pisao nadugo i naširoko u mnogim medijima i na svojim profilima. Mogu samo ponoviti. Bila je to prva prava, velika i vrlo opasna pustolovina. Odluku da tamo putujem donio sam preko noći. Bila je 2020. godina, pandemija, i bilo je malo destinacija na kojima nije bilo nikakvih restrikcija. A nije ih bilo jer su bile dovoljno opasne da nitko nije bio lud da tamo putuje. Nisam mogao sjediti kod kuće i čekati da prođe pandemija. Možda sam zato skupio hrabrost da odem u zemlju za koju su mnogi tvrdili da je najopasnija na svijetu, za koju sam i sâm mislio da u njoj žive samo fanatici i teroristi. Kako sam se samo prevario…

Odmah me dočekao lokalni vodič, divan, blag čovjek. Da, oko mene je bilo dugih cijevi, to je afganska realnost. Ali taj čovjek i njegov vozač ulijevali su mi povjerenje, nekako su širili mir i blagost oko sebe, pa sam se i sâm umirio. Onoga časa kad sam – zbog manje upadljivosti – odjenuo njihovu odjeću, kao da se nešto promijenilo. Mogao sam na trenutak biti netko drugi. Uronio sam u paralelnu stvarnost, u neka prijašnja stoljeća. Upoznao sam za svoga putovanja toliko divnih, susretljivih i toplih ljudi. Ta je slika bila u potpunom kontrastu s onom kakvu mi na Zapadu njegujemo o Afganistanu. Kao da sam progledao. Uvidio sam da svijet iza te propagandne zavjese uopće nije takav kakvim ga mi zamišljamo. Otvorilo mi se srce, osjetio sam golemu empatiju prema narodu koji već pola stoljeća živi u ratu.  

Ali to nije sve. Afganistan nije tamo neka pustara. To je zemlja duge povijesti i bogata kulturnog nasljeđa upisanog i na UNESCO-ov popis kulturne baštine. Tu je minaret u Džamu iz 12. stoljeća, kulturni krajolik i arheološki ostaci u dolini Bamiyan, citadela u Heratu poznata kao Aleksandrova citadela, Velika džamija u Heratu… Nacionalni park Band-e Amir dokaz je da nije sve u Afganistanu samo pustinja i prašina. Predivna netaknuta priroda, tirkizna voda…

 

 

Tajland je prva ljubav. Moje prvo veliko putovanje od tri mjeseca započelo je baš u Tajlandu / Afganistan sam posjetio tijekom pandemiji 2020, kada je bilo malo destinacija u koje se moglo putovati. Nisam mogao sjediti kod kuće i čekati da prođe pandemija. Možda sam zato skupio tu hrabrost da odem u zemlju za koju su mnogi tvrdili da je najopasnija na svijetu, za koju sam i sam mislio da u njoj žive samo fanatici i teroristi. Kako sam se samo prevario…

 

 

 

Taj prvi posjet Afganistanu ostao mi je u sjećanju kao jedno od najsretnijih i najljepših putovanja. Nakon toga sam tamo bio još tri puta, ali su tada zemlju već zauzeli talibani. Za prvog posjeta jedan je dio zemlje još bio slobodan i razgovarao sam s ljudima koji su još bili slobodni, ali i zabrinuti za budućnost. Posjetio sam Afganistan godinu dana nakon što su ga zauzeli talibani da vidim hoće li mi se percepcija o njemu promijeniti. Tada su nastale i sve one moje slike s talibanima. Učinilo mi se kao da će ta nova verzija možda biti blaža, možda donijeti nešto novo, nisam gubio nadu. Mnogi mladi talibani nisu željeli strogi šerijat, ali su im starješine to nametale. Mislio sam da će ta iskra mladosti nešto promijeniti. Zemlja me i dalje fascinirala, njezini krajolici, i prije svega – ljudi. Nije izgubila ono nešto što sam osjetio prvi put, otvorila mi se još dublje, vidio sam lokalitete koje za prvog posjeta nisam mogao vidjeti, poput džamskog minareta.  

Na kraju ipak nije ispalo onako kako sam želio tome narodu, starješine su stegnule omču, dobro pritegnule cijelo društvo, uvele mnoge zabrane. Prilike u Afganistanu danas su stvarno loše i nije više sigurno ići tamo. Sama zemlja i njezini ljudi uvijek će biti u mome srcu i nadam se nekom njihovu proljeću. A prije svega im želim mir.   

 

 

Fascinantni krajolici Afganistana

 

U Butanu

 

 

Izrael – Mrtvo more / Izvor Kristijan Iličić /  Nomadik Travel

 

 

 

 

Prvo veliko putovanje Kristijana Iličića bilo je u Tajland, kojemu se stalno vraća

 

Često navodiš i Tajland kao jednu od najdražih zemalja. Zašto Tajland?

Znate kako se kaže – prve se ljubavi ne zaboravljaju. Tajland je prva ljubav. Moje prvo veliko putovanje od tri mjeseca započelo je baš u Tajlandu, proveo sam u njemu mjesec dana, obišao ga uzduž i poprijeko, pa napravio krug preko Laosa, Vijetnama i Kambodže da bih se opet vratio tamo. Jako sam ga zavolio, Bangkok je grad baš po mojoj mjeri. Volim taj šušur grada pomiješan s egzotikom. Odlično je povezan sa svim destinacijama u jugoistočnoj Aziji, omiljeno je odredište svih digitalnih nomada, a nevjerojatno lijepe plaže su nadohvat ruke. Ima izvrstan street food, masaže, prelijepe zakutke za odmor, hramove… Vodio sam ture tamo i prije nego što sam osnovao putničku agenciju, pokazivao ljudima grad, vodio ih na Phuket… Ludo je bilo svaki put. Sada kada tamo dođem, kao da sam došao kući. Jednostavno sam toliko puta već bio tamo da mi je to drugi dom.  

Posjetio si sve države svijeta – o kojim državama imamo najmanje točnu sliku iz naše perspektive, tj. gdje si se najviše pozitivno (ili negativno) iznenadio nakon što si iskusio stvari „na terenu“?

Maldive sam, primjerice, ostavio za kraj svojih putovanja po svijetu, jer sam mislio da je to neko mjesto za odmor u resortu u kojem nemaš što raditi, sve plavo oko tebe, izležavaš se, dosadno je. A onda kad sam napokon došao tamo, shvatio sam da sam pogriješio, iznenadio sam se pozitivno – jer Maldivi stvarno imaju što ponuditi. Predivan podvodni svijet, odlična hrana, vrhunski sadržaji. Na popisu su mi kao destinacija kojoj ću se vratiti.

Afganistan me, kako sam već rekao, izrazito pozitivno iznenadio za prvog posjeta. Mislio sam da idem među same teroriste, a otkrio predivne ljude.  

Oceanija je bila vrlo zanimljivo iskustvo. Neki su otoci bili sadržajni, drugi su bili – ajme majko, kako da pobjegnem odavde i od puste dosade. Čovjek bi pomislio da mu ne treba ništa, jednom kad dođe u taj tzv. plavi raj. Na mali otočić s predivnom bijelom plažom i tirkiznim morem oko sebe. Otočić koji možeš cijeli propješačiti za dvadeset minuta. Divno. Jedan dan, drugi dan, treći dan… I onda si četvrti dan lud. Pogotovo ako si odsječen i ne znaš kad će i hoće li doći kakav aviončić po tebe.  

 

 

Knjiga Jedan san, tisuću priča prodana je u gotovo dvadeset tisuća primjeraka 

 

 

Kristijan Iličić sa suprugom na vlaku u Mauritaniji, jednom od najdužih vlakova na svijetu

 

 

 

Koje je tvoje najopasnije iskustvo s putovanja?

Bio sam u ničijoj zemlji na sjeveru Malija. To je ono područje gdje su nedavno bila uhićena dvojica naših putnika, koji su se, srećom, vratili živi nakon više od pedeset dana zatočeništva. Ja sam ušao čak i dublje u to područje, no imao sam sreće da me bande koje tamo haraju nisu otkrile. Međutim, morao sam dva dana ležati pokriven u čamcu, skrivajući se od terorista, narkodilera i krijumčara i nisam mogao nikuda. Nimalo ugodno iskustvo.  

Napisao si jednu od najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj. Je li te iznenadio taj uspjeh, činjenica da te publika s mobitela pratila i u knjižare?

Svakako me iznenadio broj prodanih primjeraka knjige. To nisam očekivao. Ali lagao bih kada bih rekao da nisam očekivao bar nekakav uspjeh. Imam jako veliku bazu pratitelja i mnogi su četiri godine uoči izlaska knjige stalno ponavljali kako bih trebao napisati knjigu. Moja je procjena bila da će knjigu sasvim sigurno kupiti bar dvije-tri tisuće ljudi, a to je odličan uspjeh. Nisam očekivao da će se prodati u gotovo dvadeset tisuća primjeraka. To me jako iznenadilo. Moram, međutim, dodati i to da je knjiga dosta dugo bila dostupna samo online, preko mojeg landing pagea, i da je u knjižare došla tek četiri, pet mjeseci nakon što je objavljena. Tako da se stvar i dalje događala online, a onda me pokoji vrijedni čitatelj dopratio i do knjižare.  

Slijedi li nastavak, odnosno planiraš li i dalje pisati o svojim pustolovinama u formi knjige?

Golem uspjeh prve knjige potaknuo me da napišem još jednu. Pripremam drugu knjigu, no nisam siguran da će to biti baš klasični nastavak prve. Prva je bila priča za sebe. Svakako ću pisati o destinacijama koje nisam detaljnije spominjao u prvoj knjizi, no pisat ću i o nekim drugim, osobnijim stvarima.  

Hoću li općenito nastaviti pisati, to sada stvarno ne mogu reći. Pisanje mi nikad nije bilo primarni posao niti fokus. Studirao sam informacijske tehnologije i pisanje mi nije jača strana, to jest, ne ide mi baš spontano. Zato sve što napišem mora proći kroz ruke ljudi koji će mi dati kvalitetnu povratnu informaciju.  

Prva je knjiga trebala biti samo dodatak onome što sam napravio u 18 godina, da se sve to nekako uokviri i zadrži na papiru. No, kako se pokazalo da je ljudima to jako dobro leglo, pokušat ću i s drugom. Međutim, upoznat sam s fenomenom „prokletstva druge knjige“. Ona treba nadmašiti prvu knjigu, a to neće biti lako. Isporučim li isto, donekle sam se spasio, isporučim li slabije, bit će kritike. Nisam ustrašen time, ali svjestan sam rizika u koji ulazim željom da objavim još jednu knjigu. Vidjet ćemo kako će to proći.  

Kako vidiš budućnost društvenih mreža, ali i svoju budućnost na njima?

Slično mi je pitanje netko postavio prije koju godinu i tada sam rekao da će uvijek postojati nekakva društvena mreža, ako neće biti Instagrama ili Facebooka, bit će nečega i ja ću se na tome dobro snaći. Međutim, vrijeme se radikalno mijenja, umjetna inteligencija mijenja naš život do temelja. I sam uočavam enormnu količinu sadržaja koji nema veze s realnošću i bojim se da možda s vremenom sve to više neće imati smisla. Događa se i to da će se uvesti restrikcije za društvene mreže mlađima od 16 godina, moguće je da će se stvarati nove, drugačije navike. Nitko ne zna kamo to vodi i kako će to završiti. Ja sam uhvatio najbolji mogući val po tom pitanju, no spreman sam i za situaciju u kojoj društvene mreže više neće biti najvažniji alat za dopiranje do publike. Knjige su dobar put. Možda i neka mrežna stranica ili blog. Kao direktor digitala  u izdavačkoj kući podigao sam mnogo kvalitetnih portala, taj mi posao nije stran. Uostalom, prve sam novce i zaradio kreirajući Croportal koji je bio među prvih pet na Gemiusu i koji sam upravo zbog toga mogao jako dobro prodati. Dakle, spreman sam za nove kanale komunikacije. No, spreman sam i po potrebi okrenuti se u sasvim novom smjeru i raditi nešto posve drugačije. Dokazao sam samome sebi da se uvijek mogu dočekati na noge.  

Ako društvene mreže opstanu, i ja ću opstati u nekom obliku. Dolaze novi ljudi, novi travel blogeri, i sasvim je sigurno će se u jednom trenutku okrenuti fokus na nekog drugog tko je tek krenuo na put. Ljudi vole takve priče. Ja sam svoju priču o putovanju kroz sve države svijeta uspješno zatvorio. Sada cijelu stvar želim dići na višu razinu. Želim putovati na drugačiji način, sporije, i kreirati sadržaj koji se možda može oblikovati i u putopise za televiziju. Vidjet ćemo. Mnogo je opcija, a meni se nikud ne
žuri.  

Gdje se vidiš za pet godina?

Sada, u ovome trenutku života, moram priznati da mi je najbolje. I mogao bih potpisati da ovako ostane. Imam divne prijatelje, poslovne partnere kojima vjerujem, odličan brak, puno smijeha i sreće u životu. Dakle, volio bih malo u tome uživati nakon tolikih godina odricanja i putovanja. Naravno da će život donositi nova iskušenja i da će se sve mijenjati. No, volio bih da mi ostane ovaj osjećaj koji sada imam. Ulagat ću dalje u nove biznise, u ono što vjerujem, otvarati nova radna mjesta, širiti poslovanje. Širit ću i svoja iskustva i putovati i dalje, jer su putovanja moj život, moj DNK. Za sada sam čvrsto vezan za Hrvatsku, imam tu poslove, napokon sam se malo i skućio. No, tko zna? Svijet se toliko radikalno mijenja da je teško procijeniti gdje ću biti za pet godina. Možda na drugom kraju svijeta. I to je isto u redu.