Otkriće opusa Dore Pejačević bilo je presudno u mojoj umjetničkoj karijeri

U povodu njezina posljednjeg klavirskog recitala održana 17. studenoga u zagrebačkoj rezidenciji japanskog veleposlanika u Republici Hrvatskoj, prigodom 140. obljetnice rođenja Dore Pejačević, razgovaramo s japanskom pijanisticom Yoko Nishii koja redovito izvodi i snima njezina djela. Stigla je prvi put u Hrvatsku još devedesetih godina studirati kod prestižnih profesora na Visokoj školi za glazbu „Ino Mirković“ u Lovranu, gdje je otkrila klavirsko stvaralaštvo Dore Pejačević od kojega se više nije razdvajala. Svojim koncertima u Japanu i Hrvatskoj intenzivno gradi kulturne mostove između dviju udaljenih zemalja. Iako je naizgled krhke tjelesne građe, u njezinoj interpretaciji glazba Dore Pejačević dobiva na posebnoj snazi tona, energiji bravura i srčanosti fraza.

Draga Yoko, dobro došli u svoju drugu domovinu Hrvatsku. Što vas je prvi put privuklo iz rodnog Japana našoj zemlji?

Hrvatska mi je u ovih više od 25 godina doista postala druga domovina. Nakon studija francuske književnosti na Sveučilištu Keio u Tokiju, razmišljala sam o odlasku u Francusku kako bih nastavila glazbeno školovanje. No sasvim slučajno sam u jednom japanskom glazbenom časopisu pročitala članak o audiciji za stipendiju koju je nudila Visoka škola za glazbenu umjetnost „Ino Mirković“ u Lovranu. Privukli su me stipendija, mogućnost školovanja, smještaja i prehrane te činjenica da se akademija nalazi u prekrasnoj vili na Jadranu. Kako je audicija bila već nekoliko dana nakon što sam pročitala oglas, morala sam vrlo brzo odlučiti. Otišla sam na audiciju, prošla i iste sam večeri odlučila preseliti se u Hrvatsku o kojoj dotad nisam znala gotovo ništa. Upravo ta potpuna nepoznatost i tajanstvenost zemlje skoro bez ijednog Japanca tada me posebno privukla.

Kakva je scena klasične glazbe zapadnoeuropske tradicije u Japanu? Vidimo sve više umjetnika s Dalekog istoka koji osvajaju zapadne pozornice, pogotovo velika pijanistička natjecanja kao što je ono Chopinovo u Varšavi.

U Japanu je scena klasične glazbe izuzetno razvijena, osobito u velikim gradovima s mnogim prekrasnim dvoranama i publikom poznatom po iznimnoj koncentraciji i dubokom poštovanju prema izvođačima. Sve više umjetnika iz istočne Azije uspijeva zahvaljujući disciplini, predanosti i visokim standardima obrazovanja. Broj glazbenika i učenika u zemljama poput Japana, Kine i Južne Koreje izuzetno je velik, što stvara široku bazu za razvoj vrhunskih talenata. Uz to, osobno mislim da uspjehu pridonose i neke kulturološke osobine poput preciznosti, sposobnosti imitacije, sustavnog rada i natjecateljske motivacije, koje su snažno prisutne u našim društvima. Za mlade pijaniste natjecanja poput Chopinova predstavljaju posebno važan cilj i snažnu inspiraciju za rad.

Vaš urođeni spoj discipline i tankoćutnosti čini se idealnim za svladavanje vještina klasične glazbe. Kako ste vi krenuli svirati klavir?

Imam dva starija brata koji su također svirali klavir, pa sam ih kao djevojčica imitirala i igrala se uz njih. Tako sam spontano upoznala klavir, iako se ne sjećam kad sam ga prvi put zasvirala. Kada danas vidim svoje stare note, sjetim se da sam ih nekada svirala. Inače, prije klavira s četiri godine počela sam se baviti baletom, a od četiri i pol krenula sam na privatne satove klavira.

Koliko vas je obilježilo otkriće opusa Dore Pejačević čija djela često izvodite u Hrvatskoj. Kako na njezinu glazbu reagira japanska publika i smatrate li da ta umjetnica zavređuje više pozornosti izvan Hrvatske?

Otkriće Dorina opusa bilo je presudno u mojoj umjetničkoj karijeri. Budući da me oduvijek uzbuđuje susret s nečim nepoznatim, istraživanje njezine glazbe – prikupljanje nota, literature i svega što sam mogla pronaći – za mene je bilo poput otkrivanja blaga. Njezina djela nose iznimnu tankoćutnost i emotivnu dubinu, plemenitost i snagu – spoj koji me uvijek iznova nadahnjuje. Japanska publika snažno reagira na njezin život i glazbu; mnogi mi kažu da se čude kako ranije nisu znali za nju. Sigurna sam da Dora zaslužuje mnogo veću međunarodnu vidljivost – njezina je glazba ravnopravna najvećim europskim skladateljima.

Na koncertu u japanskom veleposlanstvu 17. studenoga proveli ste nas kroz njezine najljepše stranice. Kako ste odabrali druge autore koji korespondiraju s njezinom poetikom?

Program sam oblikovala tako da prikažem najljepše među Dorinim minijaturama (Ružu i Cvjetni vrtlog) te njezinu veliku Klavirsku sonatu, op. 36, kako bi se publici otkrila širina i višeslojnost njezina stvaralaštva. Ostale skladbe odabrala sam prema njihovoj poetskoj i duhovnoj bliskosti s Dorinom glazbom. Na svojim koncertima u Hrvatskoj gotovo uvijek nastojim predstaviti i japanske skladatelje, primjerice, Kōsakua Yamadu, rođenoga godinu dana nakon Dore. Zanimljivo mi je da je dvoje skladatelja iz tako udaljenih zemalja stvaralo u vrlo srodnom romantičarskom stilu. Izvela sam i Rain Tree Sketch (Skicu kišnog stabla) Tōrua Takemitsua, skladatelja kojeg duboko poštujem. Program sam zaokružila djelima Liszta i Schumanna, a za kraj, kao dodatni hommage Dorinoj 140. obljetnici rođenja, svirala sam i njezin Nokturno.

Svirate je moćno, takoreći „muški“, izvlačite iz njezinih partitura neku još nedoživljenu snagu. Smatrate li da se njezina djela ne bi smjela doživljavati previše „ženski“ s obzirom na skladateljičin spol?

Glazba ne nosi spol i ne bi trebala biti promatrana kroz rodne oznake. Dora nije bila „ženska skladateljica“, nego iznimna umjetnica koja je stvarala glazbu velike snage, dubine i snažne dramatičnosti. Iako je ostavila prekrasne salonske minijature poput Ružе i Cvjetnog vrtloga, njezina velika djela poput Sonate, Simfonije ili Klavirskog koncerta otkrivaju snažan puls žene koja je živjela u vremenu političkih i kulturnih previranja. Ako moje izvođenje zvuči „moćno“ ili „muški“, to je zato što u njezinim partiturama osjećam golemu energiju, dramsku napetost i hrabrost koje želim prenijeti publici. Možda se u dodiru s nečim duboko mojim stvara neka nova, neočekivana energija. Vrijeme je da se njezina djela vrednuju po umjetničkoj, a ne rodnoj kategoriji. Ona je jednostavno – velika umjetnica.

Kakav je općenito položaj žene u suvremenom japanskom društvu? Koliko činjenica da imate premijerku u novije doba mijenja na stvari?

Položaj žene u japanskom društvu znatno se poboljšao u usporedbi s prošlošću, ali još uvijek postoje područja u kojima su potrebna daljnja unapređenja. Izbor prve premijerke u Japanu ima vrlo snažno simbolično značenje i, čini mi se, pozitivno je utjecao na društvenu svijest te potaknuo određene pomake u dobrom smjeru.

Kako se odvija vaša karijera između Japana i Hrvatske? Dobivate li dovoljno podrške za svoje inicijative, koncertne turneje i snimanja iz obiju zemalja?

Moja se karijera prirodno razvijala između Japana i Hrvatske, što smatram velikim darom. Iz obiju zemalja na različite načine dobivam podršku, a osobito sam zahvalna japanskom i hrvatskom veleposlanstvu. Također me dugi niz godina u objema zemljama podržavaju dragi prijatelji koji s toplinom prate moje umjetničke aktivnosti. Ipak, veliki dio aktivnosti – koncertne turneje, snimanja i razne projekte – gradim sama, uz mnogo predanosti i ljubavi prema glazbi. Svaki koncert, svaki projekt i svako snimanje rezultat su moje posvećenosti glazbi te dugogodišnjih prijateljstava i suradnji koje njegujem.

Koliko sadašnji veleposlanik Japana u Hrvatskoj, Nj. E. Mitsuhiru Wada, voli klasičnu glazbu i imate li neku dugoročnu suradnju s njime za njegova mandata?

Suradnja s japanskim veleposlanstvom traje gotovo dvadeset godina, osobito od 2015. kada je objavljen moj CD s kompletnim Dorinim klavirskim opusom. Svi veleposlanici pružali su mi toplu podršku na čemu sam im iskreno zahvalna. Sadašnji veleposlanik, gospodin Wada, koji je stupio na dužnost u studenome prošle godine, prvi je put slušao moj koncert i pokazao veliko zanimanje za Dorina djela. Nadam se budućoj suradnji kad god se pruži prilika.

Zahvaljujemo na razgovoru, a za kraj, molim vas, opišite nam svoje želje i planove?

Moja je želja da se temeljne ljudske vrijednosti – dobrota, predanost i talent – pravedno vrednuju, bez predrasuda i političkih okolnosti. Dorin život, obilježen preprekama koje je morala prevladavati kao nadarena žena i plemkinja, tiho nas podsjeća kakav bismo svijet trebali graditi. Naravno, sve to pretpostavlja i svijet u kojem vlada mir. Što se tiče mojih planova, u ožujku me čeka koncert u Tokiju na Horowitzovu klaviru, a najesen koncerti i seminari u Mostaru, Hrvatskoj i Mađarskoj. S ljubavlju prema Hrvatskoj i prijateljima u objema zemljama, želim i dalje graditi glazbene mostove između Japana i Hrvatske.