Za održivu budućnost hrvatske kulture

Kakvu kulturu želimo i trebamo? – pitanje je koje se u našem javnom diskursu rijetko postavlja izravno, a još rjeđe podrobno raščlanjuje. Upravo zbog toga, okrugli stol koji je na navedenu temu 1. prosinca održan u Maloj dvorani Matice hrvatske predstavlja važan trenutak u promišljanju o kulturnim politikama i identitetu o kojima su vrijedna razmatranja i uvide pružili neki od eminentnijih predstavnika hrvatskog kulturnog i javnog života: književnik i akademik Miro Gavran, lingvist Marko Tadić, književnica Milana Vuković Runjić, publicist Matija Štahan te povjesničar umjetnosti i književnik Dino Milinović čije izlaganje prenosimo u cijelosti na sljedećoj stranici.

Marko Tadić, Milana Vuković Runjić, Miro Gavran, Matija Štahan i Jasna Vaniček-Fila  Snimio Mirko Cvjetko / MH

Jasna Vaniček-Fila: Kulturni sadržaji politički se instrumentaliziraju

Kako je na samom početku naglasila moderatorica događaja i pročelnica Odjela za medije MH i članica Vijeća za elektroničke medije, Jasna Vaniček-Fila, u vremenu kada se kulturni sadržaji sve češće površno tumače ili politički instrumentaliziraju, Matica hrvatska je, kao institucija čija je temeljna zadaća istraživanje, čuvanje, razvijanje i promicanje narodnog i kulturnog identiteta u područjima umjetničkoga, znanstvenog i duhovnog stvaralaštva, gospodarstva i javnoga života te skrb za demokratski društveni razvitak, nužnim smatrala otvoriti dijalog o problematici suvremene kulture. Otvorivši pitanja koja se nerijetko zadržavaju na marginama političkog i medijskog interesa, okupljeni govornici jednoglasno naglašavaju: kultura nije sporedna, nego temeljna i oblikotvorna komponenta društva, a njezina snaga ili slabost ne određuju samo našu sadašnjost, nego i budućnost koju ostavljamo nadolazećim naraštajima.

Damir Zorić: Provokacije i podjele udaraju na temelje države

U pismenom obraćanju koje je uputio sudionicima zbog spriječenosti, predsjednik Matice hrvatske Damir Zorić upozorio je na „provokacije i podjele kojima se udara na temeljne sastavnice hrvatske države – jezik i identitet“, jasno ukazavši da se na kulturnom polju danas ne vode samo estetske rasprave, nego i bitke oko ključnih sastavnica koje čine vrijednosni okvir jedne nacije. Ističući kako nije riječ o zazivanju konflikta, već o prepoznavanju realnosti poručuje da se identitet ne čuva pasivno, nego aktivno: znanjem, jasnom vizijom i argumentima te neprekidnim kulturnim djelovanjem.

U tu je misao snažno uronio književnik, dramaturg i akademik Miro Gavran, koji je u prvim rečenicama izrekao ono što se u hrvatskim kulturnim krugovima često samo prešutno konstatira: „Ako se želi učiniti iskorak unutar suvremene hrvatske kulture i umjetnosti, ne smije se izostaviti publika.“ Publika, naime, nije usputna kategorija, nego nosivi stup bilo kojeg kulturnog sustava. Prema njegovom mišljenju, sve je krenulo u pogrešnom smjeru onoga trenutka kad je umjetnost podijeljena na „visoku“ i „nisku“, čime je prekinuta neposredna veza između umjetnosti i publike.

U plodnu raspravu uključili su se brojni okupljeni i ponudili svoje poglede na budućnost hrvatske kulture

Miro Gavran: Vratimo se publici

U nizu povijesnih primjera – od Dionizijskih igara, tijekom kojih su gledanju tragedija i komedija prisustvovali svi slobodni Atenjani, do Shakespeareova Globe teatra i francuskoga klasicizma, preko Cervantesove Španjolske i ruskog 19. stoljeća – ukazao je kako su najznačajnija književna djela koja i danas baštinimo doprla do nas upravo zahvaljujući publici koja ih je u svoje vrijeme prepoznala i gajila. Gavran je upozorio da se nakon Drugoga svjetskog rata publika počela marginalizirati u korist posrednika i nekolicine kritičara te istaknuo primjer Andréa Malrauxa, ministra kulture koji je Francusku povezao mrežom domova kulture i ulagao u obrazovanje gledatelja i čitatelja. Suprotstavljajući današnje hrvatske brojke – 12 zagrebačkih kazališta naspram 178 praških ili prosjek od 500 tiskanih primjeraka knjige – zaključio je da bez snažnog ulaganja u obrazovanje, stvaranje publike i jasnu kulturnu viziju nema napretka. Kako navodi, publika mora postati okosnica kulturne politike, a Hrvatska, želi li izbjeći pretvaranje u društvo vikend-potrošača, treba vlastiti kulturni preporod temeljen na radu, institucijama i obrazovanju, onako kako su to u 19. stoljeću prepoznali ilirci.

Marko Tadić: 60 posto polupismenih

Na tu je dijagnozu svoj slojevit uvid nadovezao jezikoslovac Marko Tadić, koji je hrvatskoj kulturi pristupio iz perspektive jezika kao njezina ishodišta. Pozivajući se na Heideggerovu misao da je „jezik kuća bitka“, Tadić je jasno poručio da kultura ne može biti snažna ako se sustavno urušava njezina jezična osnova. U slučaju Hrvatske, ta se osnova, upozorio je, urušava već na razini elementarne pismenosti: šezdeset posto stanovništva funkcionalno je polupismeno, a premda imamo najveći broj odlikaša u Europi, činjenica da u prosjeku oko trideset posto maturanata na državnoj maturi preda prazan esej, poražavajuća je i alarmantna. Taj podatak nije rezultat nedostatka sposobnosti, nego pogrešno postavljenog kurikuluma predmeta Hrvatski jezik koji zanemaruje komunikacijski aspekt, dok se u državama poput Francuske ili Njemačke precizno zahtijeva visoka razina ovladavanja materinskim jezikom. Tadić je podsjetio i na povijesnu ironiju: u 16. i 17. stoljeću hrvatski je jezik, papinskim ediktom, bio propisan kao predmet poučavanja na nizu europskih sveučilišta, uključujući Oxford i Bolognu; danas, međutim, „ne znamo što proučavamo“, a jedan od problema predstavlja i umjetna inteligencija koja dovodi u pitanje autorstvo i izučavanje prirodnog jezika.

Milana Vuković Runjić:
Zastrašujući simptomi vremena

Književnica Milana Vuković Runjić problemu je pristupila iz iskustvene, ali i duboko kulturno-povijesne perspektive. Njezin satirični osvrt na društvo u kojem je knjiga postala nešto od čega se zazire i koja je svoje prvenstvo ustupila gotovo hipnotičkom sadržaju koji vreba s druge strane ekrana malih naprava kojima svi već uvelike robujemo, nije puka anegdota, nego zastrašujući simptom vremena u kojemu je „brzina postala svojevrstan fetiš, a knjiga simbol nečeg sporog i zahtjevnog“. „Nema pisanja bez čitanja“, naglasila je, podsjećajući da je njezino cijelo stvaralačko iskustvo satkano od „meditativnih radnji“ koje su stoljećima oblikovale europsku i hrvatsku književnost. Posebno se osvrnula na renesansnu književnost, u kojoj su hrvatski autori – poligloti, obrazovani i duboko uronjeni u europski intelektualni kontekst – prevodili Ovidija, raspravljali o književnosti kao poslanju, a neki su, poput Benedikta Kotruljevića, govoreći o idealnoj slici trgovca, odlazak u vlastitu biblioteku nakon radnog dana smatrali idealom i svojevrsnom dužnosti. Ta je slika u oštrom kontrastu s današnjim vremenom, u kojem knjiga prestaje biti poželjan dar, a postaje izazov, teret ili predmet neugodnosti. Njezina poruka bila je jasna: „Knjiga je temelj kulture, obrazovanja i civilizacije“, a bez osvještavanja vlastite baštine i kontinuiteta identiteta „ne možemo razumjeti za što se borimo i zbog čega izlazimo na ulice“.

Matija Štahan: Redukcija hrvatskoga jezičnog identiteta

U raspravu je snažnu kritičku dimenziju unio i publicist Matija Štahan, koji je problemu jezika pristupio iz perspektive suvremenih ideoloških i političkih tendencija. Ideja „policentričnog zajedničkog jezika“, istaknuo je, zapravo je prikrivena redukcija hrvatskog jezičnog identiteta na štokavski model, pri čemu se zanemaruju čakavsko i kajkavsko narječje – upravo ona tri korijena koja, kako navodi naš slavni akademik Radoslav Katičić, čine posebnost hrvatskoga jezika. Upozorio je da povratak konceptima iz 19. stoljeća, koji su u 20. stoljeću rezultirali nacionalnim tragedijama, nije samo lingvističko, nego i političko pitanje. No njegova je najdublja kritika bila usmjerena prema kulturnim strukturama moći. Kako tvrdi, u Hrvatskoj se medijski najeksponiraniji i institucionalno najpodržaniji sadržaji često ne poklapaju s kvalitetom. Kultura postaje poligon interesnih skupina koje svoje djelovanje predstavljaju kao „centralnu scenu“, dok sve ostalo proglašavaju rubnim. Takav monopol, koji pisca istodobno predstavlja kao romantičnog genija i socrealističkog moralizatora, guši pluralizam i stvara iluziju da je „publika kriva“ što ne prihvaća nekvalitetne sadržaje. „Uloga institucija“, zaključio je Štahan, „nije utišati raspravu, nego rasplamsati plamen kulture i onda kada on samo tinja.“

Goran Galić: Javljate se na natječaje
i gradite kulturu

Uslijedila je sadržajna rasprava u koju su se uključili brojni okupljeni. Glavna urednica Hrvatske revije Mirjana Polić Bobić ocijenila je pohvalnim organizaciju okruglog stola i izlaganja panelista, dok je saborski zastupnik Marin Miletić komentirajući prosvjed „protiv fašizma“ u Rijeci, kazao da je ondje bilo „15 jugoslavenskih zastava, a nijedna hrvatska“, upitavši „kakva je to kultura“. Glavni urednik Vijenca Goran Galić kazao je da mnoge kulturne institucije i predstavnici tzv. nezavisne scene produciraju kvalitetne kulturne sadržaje, ali zatvoreni su u svoje balone i njihovi programi ne dopiru do šire publike, zbog čega treba jačati komunikaciju i međusobnu suradnju. Naveo je također da postoje brojni natječaji za financiranje kulture na državnoj i gradskoj razini, poput natječaja za javne potrebe u kulturi, na koje se najglasniji kritičari stanja u kulturi rijetko javljaju. „Ti su natječaji prilika svima da prijave svoje programe, ponude svoje ideje i vizije i na taj način mijenjaju i grade kulturu“. Spomenuo je i pozitivne primjere poput projekta Rođeni za čitanje Ministarstva kulture i medija koji potiče čitanje od najmlađe dobi kao odgovor na ovisnost o ekranima u mlađoj populaciji.

Zaključno, okrugli stol Matice hrvatske pokazao je da rasprava o kulturi nije izolirani akademski problem, nego pitanje budućnosti cjelokupne zajednice. Kultura koju želimo mora biti ona koja se ne odriče svoga jezika; ona koja poštuje svoje čitatelje i gledatelje pritom ne bježeći od vlastite povijesti, ali ni od suvremenih izazova; ona koja se suprotstavlja površnosti i jednokratnosti nadilazeći improvizaciju kako bi sustavno gradila temelje za njezinu trajnost. Pitanje kakvu kulturu želimo zapravo znači: kakvu Hrvatsku želimo ostaviti onima koji dolaze nakon nas.