Voda iznad glave

Cijenjeni dramatičar i glazbenik Mate Matišić ističe kako studente scenaristike podučava da inspiraciju pronalaze u neposrednom okruženju, čime se i sam vodio pišući svoju prvu, antologijsku dramu Bljesak zlatnog zuba, praizvedenu 1987, a dopisanu 1994. Smještena u njegove rodne Ričice u Imotskoj krajini i u gastarbajtersku Njemačku, drama je to humorne tragike u kojoj Matišić, uz ljudske slabosti, propitkuje patrijarhat, vjerske dogme, politički fanatizam i oportunizam, te egzistencijalni glib.

Redateljica Snežana Trišić pazila je da se istaknu sve nijanse teksta na bogatoj štokavskoj ikavici, od koje je raspoloženi ansambl, uz jezičnu pomoć Vedrana Mlikote, vrsnim izvedbama stvorio živo dramsko tkivo. Vrijeme radnje, većim dijelom sedamdesete, kostimografkinja Petra Pavičić dočarala je napadnim modnim izričajem, stavljajući ga u kontrast sa zagasitim odjevnim tonovima Dalmatinske zagore. Videoprojekcije prirodnog i urbanog okoliša Vande Petrović upotpunjuju scenografiju Ljubice Petrović, u čijem je središtu voda koja, prema kraju predstave ispunjava scenu, odnosno plitki provizorni bazen. Voda se znakovito mreška i iznad publike, za što se pobrinula oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec.

U središtu scenografije Ljubice Petrović je voda koja prema kraju predstave
ispunjava scenu / Snimio Marko Ercegović

A nadiranje vode i izvlaštenje seljana zbog komunističkog plana izgradnje akumulacijskog jezera, apologet čega je zaluđeni učitelj (Filip Eldan), odvija se usporedo s neželjenom trudnoćom mlade Zlate (Tea Harčević), koju utvrđuje koristoljubivi doktor (Sven Šestak) na poziv djevojčine majke Truse (Barbara Rocco), spremne da stvari na čistac istjera i puškom. Otac djeteta Sveto (Karlo Mrkša), varalica po vlakovima, pokušat će neuspješno umaknuti odgovornosti tražeći novac za pobačaj od oca Karla (Robert Plemić), gostioničara i povratnika iz Australije.

U Njemačkoj, pak, u skromnoj sobi s krevetima na kat, kod koketne, pa i dekadentne gazdarice Hilde (Beti Lučić) životare vickasti Zlatin otac Stipe (Stojan Matavulj), nacionalistički orijentiran Ante (Marinko Prga), supruzi Mari vjeran Mijo (Nikša Eldan) i lovac na starije Njemice Marin (Pavle Matuško). Niz komičnih situacija prekida smrt obzirnog i snošljivog Mije, ubijenog u obračunu hrvatskih i srpskih gastarbajtera, i u Ričice stiže telegram o tragediji.

Žarište je to u kojem dolazi do karakterističnog Matišićeva prepletanja zle kobi s humorom, do smijeha koji proizlazi iz situacije i okružja, ali je tu i funkcionalno, kako bismo, smijući se smrti i sebi samima, pronašli zaklon i utjehu. Poštar (Darko Plovanić) razdragano raznosi telegrame s lošim vijestima jer smije koristiti motocikl, no smijeh brzo zamire s plačem udovice Mare (Elizabeta Brodić), dok je najdelikatniji dio radnje sadržan u odnosu Mijina oca Nine (Zvonko Zečević) i sina Ike (dječak Rafael Barulek, u alternaciji Antonio Kostervajn). Nine, pravdoljubiv partizanski veteran, pokušava utješiti dijete govoreći mu o snazi vjere, ma kako je tko shvaćao, ali će i sam ostati shrvan nedokučivom kauzalnošću životnih tragedija. Njegova okoštala konzervativnost dovest će ga do emotivnog klonuća i tragičnog kraja nakon što, u potresnoj sceni, ne uspije uvjeriti Maru da joj je, kao ženi, mjesto uz ognjište, a ne u emigraciji. 

Motiv patrijarhata i obespravljenosti žena provlači se cijelom dramom: Ciganin u razmetljivoj pimp bundi podvodi svoju kćer (Miljenko Prga i Beti Lučić), gostioničar Karlo grotesknom odlučnošću brani čast svog sina koji služi zatvorsku kaznu jer je ženu, eto, utopio u samoobrani, a dvije seoske babe, precizne komentatorice svih zbivanja (Ljiljana Bogojević i Sunčana Zelenika Konjević), progresivnom feminističkom herezom zaključuju da nema žena u društvu Oca, Sina i Duha Svetoga.

Kada Sveto potjera nedoraslog, zlatnozubog Zlatina udvarača (Pavle Matuško), uslijedit će vjenčanje na kojem se kolo uz gangu pretvara u razuzdano tehno partijanje (autori glazbe su Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević). Posvuda prska voda, a zapravo krv jer to delirično olakšanje najavljuje društvene lomove koji će se dogoditi otprilike desetljeće kasnije. Osviješteni će Ante zakapati mrtvace i žaliti za sinom ubijenim u Domovinskome ratu, učitelj konvertit klicat će novom vođi, dok će odrasli Iko (Nikša Eldan), uranjajući ruke u vodu koja je potopila seoske kuće, odsutno zazivati Boga. Danas, još nekoliko desetljeća kasnije, Matišićev srčan dramski tekst i dalje je aktualan, lucidno osvjetljava naše društveno-ekonomske i individualne anomalije, te nas ostavlja da iščekujemo hoćemo li biti otkupljeni smijehom prije nego što nam, potopljenima, ponestane zraka.