Vjerno, ali bez dodane komediografske vrijednosti

Kvetch, jedna od brojnih satiričkih uspješnica iz radionice engleskog dramatičara i glumca Stevena Berkoffa, nije nepoznata dosljednijim hrvatskim kazališnim gledateljima. Premijerno postavljena 2006. kao koprodukcija zagrebačkog GDK Gavella i Kazališta Virovitica, održala se na repertoaru do 2014. i ostvarila devedesetak izvedbi. Tada u režiji Dražena Ferenčine, podjelu su činili Helena Minić, Blanka Bart, Enes Vejzović, Janko Rakoš i Igor Golub.

Mjesta u tekstu s većim potencijalom za složeniju satiru uvelike se zanemaruju / Snimio Mak Vejzović

Devetnaest godina kasnije, Kvetch se ponovno postavlja na zagrebačkoj sceni, no ne u Gavelli, nego u Teatru Exit, kazalištu koje je njegov umjetnički voditelj Matko Raguž tijekom sada već više od trideset godina postojanja (Exit je osnovan 1994) jasno programski i estetski usmjerio. Produkcijski, barem u ukupnom dojmu, relativno jednostavne predstave, često bez ikakve ili uz tek rudimentarnu, najnužniju scenografiju i kostime, usmjerene na glumačke izvedbe i vještinu zapleta temeljene na znalački odabranom tekstu. Toj Exitovoj estetici Kvetch savršeno odgovara u konačnici, drugu Berkoffovu dramu, naslovljenu Dekadencija, Exit je izveo već u prvoj svojoj sezoni. Konverzacijska komedija osovljena na situaciji obiteljske večere, gdje se komički postupak uglavnom ostvaruje oko govorenja konvencionalnih i uljudnih fraza u dijalogu, koji se izmjenjuju s monolozima tijekom kojih se izgovara ono što likovi na sceni zaista misle jedni o drugima. A to je, naravno, potpuno drukčije, i u sadržaju, a još više u dojmu, od onoga što prikazuju.

Drugim riječima, Kvetch se temelji na prastarom komediografskom postupku poigravanja ljudskim manama, neiskrenošću i socijalnim konvencijama koje pokušavaju između tih karakteristika arbitrirati. Berkoff, kao dramski pisac osvjedočene vještine i britkosti, vodi razvoj radnje vrlo vješto, s očitim osjećajem za komičku frazu i njezinu nužnu neobičnost, koja bi bez te komponente izgubila mnogo od svoga satiričnog potencijala. Bilo što, pa i najmanji i najjednostavniji potez likova može kod drugih izazvati zavist ili podsmijeh, ljubomoru ili nelagodu. Što neka osobina postaje trajnija ili složenija, potencijal je, za pisca poput Berk­offa to veći, što je vidljivo i u ovoj Exitovoj verziji (tekst je prevela Darija Udovičić). Istovremeno, Berkoff ne preže od vulgarnosti, kazališta koje gledateljima sve izravno „saspe u lice”. Poznavajući, s jedne strane, takve karakteristike teksta, a s druge odrednice Exitove estetike koja je mnogo puta viđena u predstavama nastalima upravo po djelima poput ovoga, neobično je što je u Kvetchu, kako je premijerno izveden na Exitovoj matičnoj sceni u zagrebačkoj Ilici, naglasak stavljen na prvoloptašku, često tjelesnu, a povremeno čak i vulgarnu komiku.

Ipak, teško se oteti dojmu kako previše glumačke pozornosti zauzimaju prizori u kojima se opisuju opća mjesta vulgarnosti, dok se mjesta u tekstu s većim potencijalom za složeniju satiru i izgradnju odnosa između likova zanemaruju. Postupak je to koji zdušno prihvaća svih petero glumaca (Slavica Knežević, Ivan Simon, Erna Rudnički, Vedran Komerički, Hrvoje Barišić) te se u njihovim izvedbama (što je također neobično za glumački teatar po kojem je Exit prepoznatljiv) uočava malo razlika ili individualizacije likova (tek su nešto na tom planu učinili Ivan Simon i Slavica Knežević).

Iako će Kvetch zasigurno, kao i brojne druge predstave u produkciji neumornog Exita, mnogo i dugo igrati te mnoge i zabaviti, teško je bilo izaći iz premijernog gledališta bez osjećaja kako se ovaj put unatoč činjenici da su svi sastojci bili spremni, prilika za stvaranje dodane komičke vrijednosti.