Usporedni životi braće Kljaković

Živko Kljaković rođen je kao najmlađi od devetoro djece u Solinu 1905. godine. U Zagrebu je završio Akademiju likovnih umjetnosti gdje mu je predavao njegov najstariji brat Jozo. Dva brata slikara tema su izložbe Ja i moj mlađi brat postavljene u listopadu u Memorijalnoj zbirci Joze Kljakovića na Rokovu perivoju, u kući koju je veliki slikar ostavio gradu Zagrebu, zajedno sa značajnom zbirkom umjetnina. Izložba je nastala u sklopu suradnje s Odsjekom informacijskih znanosti na Filozofskom fakultetu čiji su studenti zaslužni za njezinu koncepciju.

Kroz segmente naslovljene Korijeni i sjećanja i Mediteran zauvijek stvara se okvir za povezanost autorâ s prostorima u kojima su odrastali / Snimila Vladimira Splinder

Kroz segmente naslovljene Korijeni i sjećanja i Mediteran zauvijek stvara se okvir za povezanost autorâ s prostorima u kojem su odrastali. Ovu temu predstavlja Jozin Portret oca koji slovi kao klasična slika razdoblja „novih realizama“ koje je nastupilo nakon Prvog svjetskog rata i širenja ekspresionizma, na hrvatskoj, ali i europskoj likovnoj sceni. Uz bok Ivanu Meštroviću, Jozo razvija monumentalni mitologizirajući vokabular za prikazivanje običnih ljudi, mahom radnika i ribara. U tome kontekstu Portret oca ima posebno mjesto jer posjeduje posebnu notu intimnosti. Muškarac koji sjedi za stolom s lulom u ruci je mikelanđelovskih, herojskih dimenzija, ali njegova snaga ne očituje se u pokretu, nego u čvrstoći njegove figure i pozornom pogledu u stranu.

Živko na nešto drugačiji način pristupa prostoru Dalmacije. Jedan od važnijih segmenata njegova opusa je ciklus Crteži narodne arhitekture, narodnih nošnji i narodnih rukotvorina koji nastaje za vrijeme njegova zaposlenja u Institutu za narodnu umjetnost u Zagrebu. Taj ciklus uključuje gotovo dvije tisuće crteža i predstavlja važan materijal za istraživanje narodnih običaja, nošnji, glazbala i sličnih predmeta. Za ovu izložbu izabrana su četiri crteža koja prikazuju prizore iz gradova na obali, ljude u svakodnevnim poslovima, djecu u igri i gustijernu u dubrovačkom Zatonu. Izvedeni čitkim, preciznim linijama, ovi crteži nude jedinstven pogled u svakodnevicu nekog drugog vremena.

Ono što obilježava život obojice slikara pa i njihov odnos s domovinom koju su redovito tematizirali jest činjenica da su obojica, spletom okolnosti, dio života proveli daleko od doma. Jozo je, poput svojeg kolege Meštrovića, za vrijeme NDH smatran političkim neprijateljem te su obojica nakon boravka u zatvoru otputovali u Rim. U Zagreb se vratio tek 1968. godine, a već je iduće godine preminuo. Autoportret nastao u Rimu pokazuje jednu drugu dimenziju ovoga slikara. On prikazuje sebe kako sjedi pred štafelajem s kistom u ruci, pogleda usmjerena prema promatraču. U ovoj figuri nema ništa od one monumentalnosti kojom je opisivao svoga oca. Figura slikara zapravo zauzima relativno mali dio površine platna, a dominiraju njegov atelje, cvijeće i voće na stolu, jedno raspelo u pozadini i balkonski prozor kroz koji se pruža pogled na veliki grad. Brojne zgrade u kubističkom stilu, intenzitet boje kojom oslikava voće i cjelokupan odnos motiva u kompoziciji sugeriraju da je glavna tema ove slike zapravo hommage slikarstvu, i to spajanjem klasičnih tema vedute, mrtve prirode i Krista na križu, a sam je slikar tek skromni radnik koji tu veliku poruku prenosi drugima.

Živko je za vrijeme izbijanja Drugog svjetskog rata radio u Splitu kao nastavnik likovnog odgoja. Od tamo je 1943. godine otišao prvo na Vis, a zatim u zbjeg u El Shatt gdje je postao jedan od glavnih protagonista likovnih aktivnosti. Bio je osnivač i upravitelj Škole za likovni odgoj, a i sam je intenzivno stvarao. Crteži iz toga razdoblja koji su odabrani za ovu izložbu prikazuju interijere šatora u kojima se likovi izdvajaju bjelinom u sivoj atmosferi izvedenoj ugljenom. Naslovljeni Život u jednom šatoru i Slikarski atelje ovi radovi svjedoče o upornosti jednog kreativnog impulsa. U logoru su crtali na kartonskoj ambalaži, slikali na šatorskom platnu, a Živko je proizvodio drveni ugljen.

Prolazeći kroz različite periode, teme i medije u kojima su ova dvojica braće stvarali, izložba uspijeva ostati sasvim prohodna i čitka. Riječ je o vrlo zanimljivom materijalu koji u sebi nosi potencijal za brojne interpretativne razine. Životi dvojice braće obilježeni su političkim promjenama i brojnim stilskim trendovima, no usmjeravajući se na zajedničko podrijetlo i paralele u njihovim životima, autori izložbe uspješno stvaraju zaokruženu cjelinu.