Tvrda proza, ponekad žestoka

Negdje već pri samom kraju novog romana Nenada Stipanića Život u topu kojeg nema njegov pripovjedač Neon, ujedno protagonist, objašnjava da se obitelj, između nekoliko prijedloga, odlučila preseliti u Berlin zbog studija starije kćeri te „financijske i emotivne nemogućnosti života na različitim lokacijama (…). Htjeli smo otići odavno, a jedino žalim što nismo otišli ranije. Pitam se što bi djed rekao da je znao da ću jednog dana otići živjeti u grad koji je za njega bio uzrok svega zla. I da nam je u tom gradu lijepo.“ A svoj osobni stav o tome pripovjedač ovako iznosi: „Ja u Berlinu tražim mjesta u kojima postajem onaj ja koji je kao dijete nalazio mir u crkvi, među kipovima anđela i svetaca – kao da mi je neki Wendersov ili Rilkeov anđeo pomogao da nađem svoju pustinjačku spilju. (…) Ta pustinjačka spilja mi je na kraju postao čitav grad – i to ne bilo koji, nego onaj u kojem su počinjali i završavali ratovi, raspadala se carstva i koji je, na kraju krajeva, u dobroj mjeri odredio sudbinu i moje i Nevine [Neva, protagonistova supruga] obitelji zadnjih stoljeća.“

Izd. Sandorf, Zagreb, 2025.

Roman se sastoji od jedanaest poglavlja koja u naslovima sadrže nazive gradova i mjesece i godine u kojima se radnja zbiva (ali to ne znači da u pojedinim poglavljima nema analepsi; npr. Neonov susret s majkom dogodio se 1992, a opisan je u posljednjem poglavlju romana: Berlin, lipanj 2024). Šest puta posrijedi je Senj, tri puta Berlin i dva puta Pula; obuhvaćen je vremenski raspon od srpnja 1980. do lipnja 2024. godine. Razmaci između godina različiti su, a godine su raspoređene sukcesivno, osim prvog poglavlja, kojemu je naslov Berlin, studeni 2021. (neka vrsta obrnute ekspozicije). Očito je riječ o postupku kojim se želi naglasiti važnost događaja o kojem se tu pripovijeda – postupno preseljenje četveročlane obitelji iz Zagreba, gdje su imali relativno stabilnu egzistenciju, u unajmljeni stan u Berlinu, s mnogo financijskih i drugih nepoznanica. Neon, koji je pisac, zadovoljan je što su našli stan baš u kompleksu Künstlerkolonie Berlin, koji su 20-ih godina prošlog stoljeća sagradile kazališne i književne organizacije kao umjetničku koloniju za stanovanje umjetnika slabijeg imovnog stanja, pa kreće u upoznavanje kvarta i traženje posla. Otkriva da su berlinske tvornice pune umjetnika koji su konobarili, pakirali hranu, kavu, čajeve, konzerve, upoznaje se s trojicom Bosanaca u noćnom baru, zapaža bizarne, neočekivane, groteskne scene i situacije u prostoru kojim se kreće, navečer u stanu otvara laptop i radi na tekstu novog romana.

Nakon prvog poglavlja, koje nas uvodi u iseljeničku priču, jednu od nekoliko čvorišnih tema romana, slijedi čak pet poglavlja kojima se radnja zbiva u Senju, a sva su posvećena Neonovu djetinjstvu. Dječak zapravo odrasta bez roditelja: majčina se lika i ne sjeća, zna samo da je negdje u Njemačkoj i vjeruje da će se jednom ipak pojaviti i darovati mu neke igračke kao što ih dobivaju ostala djeca. Otac je pak stalno na terenu, ponekad se ipak pojavi, ali brzo nestane. Brigu i ljubav poklanjaju mu djed i baka, a odan mu je i pas Sokol. Dječak će uskoro u školu, navršio je sedam godina (rođen je 1973, iste godine kao i Stipanić, što je samo još jedan signal da je riječ o autobiografskoj fikciji), vrlo je radoznao i stalno zapitkuje djeda o svemu što vidi, čuje i pročita: o talijanskim mecima i bombama zaostalima iz Drugog svjetskog rata, o stripovima Veliki Blek, Tex Willer, Zagor, o Stripoteci, o romanu njemačkog pisca Kurta Helda Crvenokosa Zora i njezina družina iz 1941. godine, kojemu se radnja zbiva u Senju 1930-ih godina.

Zanimljivo je da su dijalozi između dječaka, djeda i bake pisani srednjočakavskim ili ikavsko-ekavskim dijalektom kojim se govori u Senju, a glavnina je na standardnom štokavskom. Taj susret dvaju dijalekata dodatna je vrijednost romana. Djed je pak imao nekih problema koji su korijene vukli iz njegovih partizanskih dana. U novijoj terminologiji to se zove PTSP, a manifestira se kod njega u strahu od invazije izvanzemaljaca, koju on očekuje uskoro, bojao se i njemačkih turista, često je spominjao rat, što je baku osobito ljutilo i izazivalo velike svađe među njima. „Rat je i sada nutra u meni, samo ča ga ti ne vidiš“, pokunjio bi se djed. Stranice posvećene djetinjstvu – silnoj djedovoj ljubavi prema unuku i trudu da mu nadomjesti manjak roditeljske skrbi – možda su i najupečatljiviji dijelovi Života u topu kojeg nema.

Vrlo su važni segmenti romana koji govore o ratovima i o posljedicama koje ostavljaju na ljude. „Zapitao sam se – jesam li siguran da je ovo roman o tome kako ratovi prošlosti određuju živote budućim generacijama? I kako ih ratovi, u kojima protagonisti nisu fizički bili uključeni kao vojnici ili civili, ubijaju i sakate njihove obitelji još godinama kasnije?“ Kao što je njegova prijatelja Beru ubio rat, „iako daleko od rovova i svog vremena“.

Život u topu kojeg nema sadrži dosta lijepih stranica o raznim vrstama ljubavi, ali u biti je ovo tvrda proza, ponekad žestoka, začinjena opijatima i teškim atmosferama. Čini se, zadrijemali i lektori.