Tin Ujević – galaksija za koju nemamo teleskop

U Maloj dvorani Matice hrvatske 26. studenoga održan je Znanstveni skup u povodu 70. obljetnice smrti Tina Ujevića (1955–2025). Skup je uime organizatora, Matičina Odjela za književnost, svečano otvorila Cvijeta Pavlović. Naglasila je kako je Odjel za književnost odlučio posebno obilježiti 70. obljetnicu smrti velikoga hrvatskoga pjesnika Tina Ujevića – prvo u lipnju ove godine izložbom Portreti Tina Ujevića na kojoj su izložena likovna djela nadahnuta likom Tina Ujevića, a sada i znanstvenim skupom.

Tin Ujević u zagrebačkoj gostioni oko 1950.

Na skupu su svojim izlaganjima sudjelovali Ivan Bošković, Ivana Drenjančević, Marko Grčić, Cvijeta Pavlović, Božidar Petrač, Davor Šalat, Dragica Vranjić Golub i Tvrtko Vuković, a u glazbenom dijelu programa violinistica Eva Radić.

Danteovi odjeci u pjesničkom
opusu Tina Ujevića

Božidar Petrač u svome se izlaganju bavio Danteovim odjecima u pjesničkom opusu Tina Ujevića. Za Ujevićev je pjesnički razvoj Danteov mladenački prozimetar Vita nuova bio od formativnog značenja, a susret s Danteovim opusom vidljiv je na brojnim mjestima od Ujevićeve prve zbirke Lelek sebra do brojnih kasnijih tekstova. Petrač na brojnim primjerima iz Ujevićeva pjesništva pokazuje kako on nije bio autor koji bi mehanički preuzimao teme i motive od svog velikog književnog uzora, nego je osim motivskih i formalnih rješenja od Dantea preuzeo (ali i sebi prilagodio) strukturu mišljenja i brojne ideje poput ideje ljubavi, patnje, nadilaženja osobne perspektive u ime opće, kolektivne dobrobiti. Petrač opisuje Ujevićev put od „mistike ljubavi“ do „ljubavi prema mistici“ i naglašava veliku mjeru u kojoj je Dante za Ujevića predstavljao i intelektualni orijentir i poticaj, ali i točku u odnosu na koju se Ujević želio afirmirati i razlikovati.

Dragica Vranjić Golub osvrnula se na Ujevićevu jezičnu imaginaciju. Autorica naglašava kako jezik Ujevićeva pjesništva ima spekulativnu mogućnost imaginacije i refleksivnog u smjeru neuhvatljivoga, beskonačnoga. Pokušamo li „prepričati“ pjesmu proznim načinom, moramo se ogledati za bitnim smislom koji nam uzmiče. U tom bi smislu hermeneutička refleksija o Ujevićevu pjesništvu, prema Dragici Vranjić Golub, morala u reflektiranju svojega predmeta preskočiti ograde svojega predmeta. Ono bitno pjesničko, zaključuje ona, može se tumačiti iz sebe sama, ono je cjelina našega iskustva svijeta i života koja se artikulira jezikom. Taj djelatni čimbenik u pjesništvu uvijek zahvaća i razgrađuje i svijet onoga koji ga razumijeva pa čitanje književnoga djela Tina Ujevića podrazumijeva stanoviti vid refleksije i suglasnosti između teksta i čitatelja.

Sudionici skupa u Matici hrvatskoj posvećena 70. obljetnici smrti Tina Ujevića / Snimio Mirko Cvjetko

Rascjep jastva

Tvrtko Vuković ponudio je interpretaciju pjesme Zapis na pragu iz Ujevićeve zbirke Ojađeno zvono. Istaknuo je kako iz zbirke u zbirku Ujevića zaokupljaju pitanja vezana za jezično oblikovanje subjekta te na nekoliko odabranih primjera ukazao na rascjep jastva, subjektov gubitak supstance i mogućnost da se subjekt oblikuje tek gestom negacije i isključivanja. U pjesmi Zapis na pragu Vuković uočava kako se na početku pjesme nastoji povući granica između pravoga, autentičnoga života, dok bi u takvoj podjeli književnosti pripadala uloga neautentičnog i lažnog. No, u drugomu se dijelu pjesme upravo maloprije ucrtana granica dovodi u pitanje, uzastopnim samoimenovanjem („ja“ uzastopno zaziva „ja“) ukazuje se na to kako je bez jezika uspostava identiteta nemoguća te, naposljetku, jastvo opovrgava stavove iznesene u prvomu dijelu pjesme. Vuković tako zaključuje kako u znamenitoj Ujevićevoj pjesmi Zapis na pragu nailazimo na niz paradoksalnih spojeva te čitajući prelazimo „prag“, granicu među nepomirljivih proturječja koja onemogućuju jednoznačno čitanje pjesme.

U svome sam izlaganju krenula od općeprihvaćene tvrdnje da je Tin Ujević, posebno u ranijoj fazi svoga stvaralaštva, vrlo sklon tome da u okviru pjesničkoga ili proznoga teksta komentira vlastito pisanje. Na primjeru odabranih pjesama iz zbirke Žedan kamen na studencu nastojala sam uputiti na ona mjesta koja se mogu čitati kao stihovi o stihovima i ukazati na Ujevićeve rafinirane i slojevite igre etimologijom riječi, odabranom pjesničkom formom, tradicijom na koju se oslanja itd.

Davor Šalat iznio je svoju interpretaciju poznate Ujevićeve pjesme Pobratimstvo lica u svemiru u kojoj je ponudio rekonstrukciju filozofske pozadine i stilističku analizu pjesme. Šalat je posebnu pažnju posvetio neobičnomu sintaktičkomu postavu Ujevićevih stihova kao i složenomu odnosu između lirskoga subjekta i kolektivnoga, množinskoga subjekta. U tom se odnosu približavanja i udaljavanja vidi ključni problem lirskoga subjekta koji se, unatoč svojim težnjama, nikada do kraja ne može povezati s kolektivom, lirskoga subjekta koji utjelovljuje nesnosno ljudsko stanje u kojemu je mistično sljubljivanje uvijek na razini nedostižnog ideala.

Što nam je Ujević danas

Marko Grčić u svome je izlaganju ponudio promišljanje na temu što je njemu danas Ujević. Svatko tko se susreo sa širinom Ujevićeva opusa bit će izravno pogođen „širinom njegove stvaralačke galaksije za koju (…) kao da više nemamo teleskopa“. Grčić pojašnjava kako je za njegovu generaciju Ujević bio pobunjenička, mitska figura koja je privlačila svojim duhovnim avanturizmom, svojom „dezorijentiranom orijentacijom“, dramatičnom duhovnom policentričnošću i eksplozivnim individualizmom koji se nije uspio trajno uokviriti ni jednom političkom idejom. Kako se Ujevićevo pisanje ne može svesti ni na jednu ideju, njegovi su tekstovi danas za većinu nerazumljivi i politički neupotrebljivi.

Ivan Bošković u svomu se izlaganju osvrnuo na brojna lica Ujevićeva Splita. U imaginariju Tinovih gradova i mjesta Split se posebno ističe kao važno identitetsko uporište prema kojemu je Ujević i sentimentalan, ali i kritički raspoložen. Ujevića u prvom redu zanima splitska svakodnevica i što ona govori o mentalitetu njegovih građana. Ujevićev je doživljaj kulturnoga i umjetničkoga Splita rezultat nezadovoljstva zatečenim stanjem, ali i nadasve lucidna dijagnoza duha grada koji se ne uspijeva osloboditi provincijalne samodostatnosti.

Cvijeta Pavlović zatvorila je izlagački dio skupa promišljanjima o najpoznatijim glazbenim obradama Ujevićevih pjesama: Arsena Dedića uz pjesmu Odlazak te Zdenka Runjića uz  pjesmu Zelenu granu s tugom žuta voća. Bio je to odličan uvod u glazbeni dio programa u kojemu je mlada i višestruko nagrađivana violinistica Eva Radić nadahnuto interpretirala spomenuta uglazbljenja pjesama velikoga Tina.