Što stvara održivi gospodarski rast?

Tijekom većeg dijela ljudske povijesti, životni standard nije se značajno mijenjao iz generacije u generaciju, unatoč sporadičnim važnim otkrićima. Ona su ponekad dovodila do poboljšanja kvalitete života, ali bi rast uvijek na kraju stao. To je, prije nešto više od dva stoljeća, temeljito promijenila industrijska revolucija.

Ovogodišnja Nagrada za ekonomske znanosti Švedske kraljevske akademije znanosti (Nobel za ekonomiju) odnosi se na objašnjenja održivog rasta temeljenog na tehnološkim inovacijama. Ekonomski povjesničar Joel Mokyr nagrađen je polovicom nagrade za svoj opis mehanizama međusobnog nadopunjavanja znanstvenih otkrića i praktičnih primjena što vodi do održivoga gospodarskog rasta. Taj proces pokazuje važnost društva otvorena za nove ideje i promjene.

Druga polovica nagrade dodijeljena je ekonomistima Philippeu Aghionu i Peteru Howittu za matematički model kreativne destrukcije. Tvrtke koje ulažu u inovacije i poboljšanje proizvoda napreduju, dok tvrtke s nekoć najboljim proizvodima stagniraju. Ovaj je proces kreativan jer se temelji na inovacijama, ali je i destruktivan jer stariji proizvodi zastarijevaju i gube svoju komercijalnu vrijednost. U posljednja dva stoljeća ovaj proces je temeljno promijenio naša društva.

Ekonomisti mjere gospodarski rast računanjem povećanja bruto domaćeg proizvoda (BDP), što uključuje mnogo više od samog novca (novi lijekovi, sigurniji automobili, bolja hrana, internet itd.). Također treba biti svjestan da u BDP ne ulaze sve stvari koje su važne u našim životima. U slučaju da se brinete o starijim roditeljima ili se doma igrate s djecom, to neće biti uključeno u ekonomska mjerenja BDP-a.

Pitanje je što stvara ovaj održivi gospodarski rast? Ovogodišnji laureati koristili su različite metode kako bi odgovorili na to pitanje. Svojim istraživanjem ekonomske povijesti Joel Mokyr pokazao je kako je nužan kontinuirani protok korisnog znanja. To korisno znanje ima dva dijela: prvi je ono što Mokyr naziva propozicijskim znanjem, sustavnim opisom pravilnosti u prirodnom svijetu koji pokazuje zašto nešto funkcionira; drugi je preskriptivno znanje, poput praktičnih uputa, crteža ili recepata koji opisuju što je potrebno da nešto funkcionira.

Mokyr pokazuje da su se prije industrijske revolucije tehnološke inovacije prvenstveno temeljile na preskriptivnom znanju. Ljudi su znali da nešto funkcionira, ali ne i zašto tako funkcionira. Propozicijsko znanje, poput matematike i fizike, razvijalo se bez pozivanja na preskriptivno znanje, što je otežavalo nadogradnju postojećeg znanja. Pokušaji inovacija često su bili nasumični ili su imali uzaludne pristupe bez temelja u propozicijskom znanju (izgradnja perpetuum mobile stroja ili alkemijska izrada zlata).

U 16. i 17. stoljeću znanstvenici su počeli inzistirati na preciznim metodama mjerenja, kontroliranim eksperimentima i reproducibilnim rezultatima, što je dovelo do poboljšane povratne veze između propozicijskog i preskriptivnog znanja. To je povećalo akumulaciju korisnoga znanja koje se moglo iskoristiti u proizvodnji roba i usluga.

Tipični primjeri uključuju poboljšanje parnog stroja zahvaljujući suvremenim saznanjima o atmosferskom tlaku i vakuumu te napredak u proizvodnji čelika zbog razumijevanja kako kisik smanjuje sadržaj ugljika u rastaljenom sirovom željezu.

Međutim, ako se žele ostvariti nove ideje, potrebna su praktična i tehnička znanja. Bez njih će čak i najbriljantnije ideje ostati na crtaćoj ploči, poput dizajna helikoptera Leonarda da Vincija. Mokyr je naglasio kako se održivi rast prvi put dogodio u Britaniji jer je imala vješte obrtnike i inženjere koji su bili u stanju razumjeti dizajne i pretvoriti ideje u komercijalne proizvode, a to je bilo ključno za postizanje održivog rasta.

Mokyr tvrdi da je otvorenost društva za promjene važna za održiv rast. Rast temeljen na tehnološkim promjenama stvara pobjednike, ali i gubitnike. Novi izumi zamjenjuju stare tehnologije i mogu uništiti postojeće strukture i načine rada. Zbog toga se nova tehnologija često susreće s otporom etabliranih interesnih skupina.

Philippe Aghion i Peter Howitt konstruirali su matematički ekonomski model koji pokazuje kako tehnološki napredak dovodi do održivoga rasta. Takav je pristup različit od povijesnog pristupa, ali u osnovi se bavi istim pitanjima i fenomenima.

Shvatili su da se transformativni proces kreativne destrukcije, u kojem tvrtke i radna mjesta kontinuirano nestaju i zamjenjuju se, nalazi u srži održivoga rasta. Tvrtka koja ima ideju za bolji proizvod ili učinkovitiji način proizvodnje može nadmašiti druge i postati lider na tržištu. Međutim, čim se to dogodi, stvara se poticaj drugim tvrtkama za dodatno poboljšanje proizvoda ili metoda proizvodnje.

Pojednostavljeni opis modela je da tvrtke s najboljom i najnaprednijom tehnologijom koriste patente za svoje proizvode i tako neko vrijeme profitiraju od monopola. Patent nudi zaštitu od konkurencije, ali ne i od druge tvrtke s novom inovacijom koju je moguće patentirati. Ako je novi proizvod ili proizvodni proces dovoljno dobar, može nadmašiti stari. Potencijal profitiranja od monopola, čak i privremeno, stvara poticaje tvrtkama na ulaganje u istraživanje i razvoj (R&D).

Ova je nagrada dobar poticaj našem društvu na otvorenost prema promjenama, ali i na ulaganje u obrazovanje, znanost i primjene novih tehnologija.