Sretan završetak potrage duge stoljeće i pol

Za mnoge je putnike, bili oni ljubitelji povijesti ili ne, često prva stanica pri posjetu nekoj metropoli nacionalni muzej te zemlje. Zvao se on narodnosni, nacionalni, povijesni ili kako drugačije, mjesto je to gdje pojedinac može doznati sve ono što je obilježilo kontinuitet razvoja naroda i države koje posjećuje. Hrvatski povijesni muzej takvo je mjesto za Republiku Hrvatsku, ili bi barem trebao biti. Naime, smješten je u prostoru koji nije adekvatan za postavljanje stalnoga postava nego tek povremenih tematskih izložbi.

Ravnateljica Hrvatskoga povijesnog muzeja Matea Brstilo Rešetar
ispred gradilišta na Gornjem gradu / Snimio Sanjin Strukić /  PIXSELL

Osnovan kao Narodni muzej 1846. godine, Hrvatski povijesni muzej i danas većinu svoje građe baštini iz razdoblja hrvatskog narodnog preporoda i procesa nacionalne integracije, kazala je njegova ravnateljica Matea Brstilo Rešetar koja je u okviru mjesečne tribine Odjela za međunarodnu suradnju i iseljeništvo 20. studenoga u Matici hrvatskoj održala predavanje Hrvatski povijesni muzej i realizacija prvog stalnog postava.

Iako su prvi zakoni o narodnim muzejima doneseni za vrijeme vladavine Franje Josipa, tek 1940. Banovina Hrvatska donosi Uredbu o muzejima na temelju koje se Narodni muzej kao ustanova osamostaljuje. Nakon Drugog svjetskog rata predložena je likvidacija muzeja i razdioba zbirki što je spriječeno zahvaljujući tadašnjim muzealcima i kustosima. Umjesto toga režim je unutar Povijesnog muzeja formirao muzej NOB-a koji će 1960-ih postati Muzej revolucije naroda Hrvatske. Još 1948. posebnim odjelom muzeja postao je i Muzej Srba u Hrvatskoj koji su činile uglavnom umjetnine prikupljene tijekom Drugog svjetskog rata, većinom u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve. Ta se građa početkom 1980-ih protokolarno počela vraćati vlasnicima pa je 1985. Muzej Srba u Hrvatskoj prestao postojati. Od triju nasljednika Narodnog muzeja – Hrvatski povijesni muzej, Arheološki muzej i Prirodoslovni muzej – jedino HPM još nije ostvario svoj stalni postav. A nekoliko je puta tijekom povijesti rješenje bilo „nadohvat ruke“. Jedno je vrijeme muzej bio smješten i u palači HAZU koja je sagrađena djelomice i novcem tadašnjeg Narodnog muzeja. Treba reći da je barokna palača u koji je Hrvatski povijesni muzej „privremeno“ smješten još 1959. godine, bivše sjedište gradske vlasti, a muzeju ju je dodijelio tadašnji gradonačelnik Većeslav Holjevac nakon preseljenja gradske uprave u današnju zgradu na Radićevu trgu.  Tvornica duhana Zagreb u Klaićevoj ulici posljednja je lokacija u koju se trebao smjestiti stalni postav Hrvatskog povijesnog muzeja. Vlada Republike Hrvatske kupila je zgradu bivše tvornice 2007. godine i projekt je već bio spreman za realizaciju kada je nova vlast izuzela zgradu Muzeju zbog čega slučaj do danas istražuje DORH. Trenutačni fundus HPM-a od otprilike 380.000 artefakata smješten je u 490 metara kvadratnih koji uključuju i depo i uredske prostore koji su nakon zagrebačkog potresa 2020. postali neupotrebljivi. Dok je većina država Europske unije ostvarila svoje stalne postave, Hrvatski povijesni muzej, sveden na nešto više od 200 kvadrata, za to nema uvjete.

No potres je na neki način ispao dobitna kombinacija za Hrvatski povijesni muzej. Iseljenjem Državnog hidrometeorološkog zavoda iz zgrade na Griču, uprava DHMZ-a složila se s prijedlogom da se objekt dodijeli Hrvatskom povijesnom muzeju. Uprava HPM-a podnijela je promemoriju s prijedlogom rješenja i vrlo brzo potpisan je Sporazum o prijenosu upravljanja nekretninom. Tako će nakon stoljeća i pol traženja adekvatnog mjesta, najvažniji nacionalni muzej ipak ostati na Gornjem gradu, u muzejskom kvartu, okruženju gdje s ostalim identitetskim institucijama RH i pripada. Autori prvog stalnog postava HPM-a su, uz Mateu Brstilo Rešetar, Ivica Nevešćanin i Andrea Smetko. Postav će biti razdijeljen na dvije lokacije, sadašnju u Matoševoj 9 i novu u bivšoj zgradi DHMZ-a čija će obnova obuhvatiti i revitalizaciju Strossmayerova šetališta.

Predstavljajući projekt obnove palače Ludovika Jelačića, ravnateljica Matea Brstilo Rešetar istaknula je kako zgrada sama po sebi ima golemu povijesnu vrijednost, ne samo zbog arhitektonske slojevitosti, nego i zbog činjenice da je u njoj radio Andrija Mohorovičić, hrvatski znanstvenik svjetskoga ugleda. Projekt, u skladu s konzervatorskim smjernicama, predviđa memorijalnu sobu Andrije Mohorovičića, ali i gradsku kavanu koja je na tom mjestu bila i u njegovo doba i u kojoj je, nakon posla, boravio čitajući strane novine.

Stalni postav prikazat će opći pregled hrvatske povijesti koji govori o kontinuitetu života na ovom prostoru. Hrvatska će konačno imati mjesto na kojem će svaki posjetitelj moći dobiti opću sliku „hrvatske povijesti i kulture, pozicije u svjetskoj, europskoj i regionalnoj povijesti te civilizacijskog doprinosa“.