Ruska etnička manjina na Baltiku kao poluga kremaljskog hibridnog rata

Maglovit je i turoban ukrajinski, ali i cjelokupni istočnoeuropski horizont. I NATO i obavještajne službe baltičkih republika već godinu dana upozoravaju da bi moguće primirje ili kraj rata u Ukrajini Kremlj mogao iskoristiti za obnovu svojih snaga i uz jačanje vojne industrije krenuti u vojni pohod na Baltik za dvije do tri godine. Zasad je sve na razini sabotaža i provokacija, koje ruske obavještajne službe sustavno pripremaju i organiziraju tijekom posljednjih dviju godina, reći će Ieva Bērziņa, politologinja Centra za sigurnosna i strateška pitanja latvijske Nacionalne obrambene akademije.

NATO-ovi vojnici na vježbi u Estoniji – ciljana poruka odvraćanja Rusije od moguće invazije

„Ruska vanjska politika može se opisati kao agresivan neoimperijalizam jer nastoji povratiti utjecaj u zemljama koje su bile dio Ruskog Carstva ili bivšeg Sovjetskog Saveza. Ako taj cilj ne može postići politički, Rusija za osvajanje teritorija koristi vojnu silu. Na tom su tragu baltičke države, a u manjoj mjeri i Finska, izložene riziku od ruske agresije“, zaključuje Ieva Bērziņa, čija su područja interesa nacionalna obrana i strateško komuniciranje, osobito ruski informacijski narativ, pa se u tom segmentu dosta bavila i ruskom manjinom u Latviji.

I Estonija, kao i Latvija, ima brojnu zajednicu etničkih Rusa. Čine gotovo četvrtinu ukupne populacije. S tim izazovom itekako se na svom političkom putu suočavao aktualni eurozastupnik iz redova pučana Jüri Ratas, od 2016. do 2021. kao estonski premijer, a od 2005. do 2007. kao gradonačelnik Tallinna. Funkciju prvog čovjeka estonskoga glavnoga grada napustio je tri tjedna uoči uklanjanja memorijalnog spomenika Brončani vojnik, koji je zajedno s identificiranim posmrtnim ostacima sovjetskih vojnika iz središta Tallinna prebačen na gradsko vojno groblje. Zbog toga su dvije noći zaredom estonsku metropolu potresali prosvjedi etničkih Rusa, estonsko veleposlanstvo u Moskvi bilo je pod opsadom, a niz estonskih institucija na udaru ruskih kibernetičkih napada. Najbolji odgovor na ruske provokacije, kaže Ratas, jest ulagati u otpornost društva i osigurati da se sve etničke zajednice u društvu osjećaju uključeno, informirano i zaštićeno.

„Rusija naša društva ne napada tenkovima ili dronovima nego dobro tempiranim lažima na društvenim mrežama, koje nam mogu nanijeti sličnu štetu zbog potkopavanja međusobnog povjerenja i društvene kohezije. S obzirom na svoj geografski položaj i povijesno iskustvo, Estonija je dugo na prvoj liniji u toj borbi. Razvili smo neke od najnaprednijih alata digitalne otpornosti u EU, uključujući sustave za rano upozoravanje, jedinice za stratešku komunikaciju i programe medijske pismenosti koji ciljaju sve dobne skupine, osobito u ruskom govornom području.“

Borba protiv ruskog dezinformacijskog narativa

Viktor Denisenko, voditelj Centra za istraživanje utjecaja komunikacije i propagande pri Fakultetu komunikologije Sveučilišta u Vilniusu, potvrdit će da i u slučaju Litve Rusija dezinformacijama nastoji narušiti povjerenje građana u državu i njezine institucije. U tome nije pretjerano uspješna, iako neumorno pokušava iskoristiti socijalne probleme u litavskom društvu.

„Rusija u našem slučaju prvenstveno oblikuje narative slične onima koje koristi protiv Ukrajine. Rekao bih čak da su Litva i druge baltičke države s njima bile suočene prije Ukrajinaca. Odmah nakon raspada Sovjetskog Saveza krenule su optužbe iz Moskve o kršenju prava rusofonog stanovništva i slično. Treba naglasiti da ti narativi nisu posve identični, postoje razlike. Litva nije slavenska zemlja i pripada EU i NATO-u. Te se činjenice ipak odražavaju u ruskom dezinformacijskom narativu“, obrazlaže Denisenko, čiji su znanstveni fokus osim dezinformacija informacijski i kognitivni rat te politička komunikacija.

Protiv narativa ruskih trolova u Litvi bore se i tzv. vilenjaci, neformalne skupine s ukupno više od 20 tisuća građana različitih profila koji pod pseudonimima raskrinkavaju kremaljske laži u digitalnom svijetu. U borbi s lažnim vijestima i u naporima da pomognu u gašenju lažnih profila na najutjecajnijim platformama imaju potporu i litavske države i Bruxellesa. Svi segmenti društva trude se doprinijeti digitalnoj otpornosti. Diljem Litve provode se kampanje medijske pismenosti, i uz pomoć medijskih kuća.

„U Litvi je medijska pismenost djelomično integrirana u različite predmete u školskom kurikulumu. Mislim da to ipak nije dovoljno i da bi pristup trebao biti sveobuhvatniji. Tu prazninu djelomično nadomještaju nevladine organizacije, stanovništvu pružaju neformalno obrazovanje koje često pokriva područje medijske pismenosti“, pojašnjava Viktor Denisenko.

Kako bi doskočila ruskom informacijskom pritisku na estonski javni prostor, osobito usmjeren na rusofono stanovništvo na istoku zemlje, vlast u Tallinnu odlučila se i na financiranje informativnog televizijskog kanala na ruskom jeziku.

Sugovornici: Jüri Ratas (Estonija), Ieva Bērziņa (Latvija) i Viktor Denisenko (Litva) / Snimio Justinas Auskelis / Snimila Linda Ratuta

„U Estoniji je ruski materinji jezik za 28 posto stanovništva. S ruskim programom na javnom servisu krenuli smo prije više od desetljeća i pol. I tada je oko toga bila velika javna rasprava, ali ideja je postala prisutnija nakon svega što se dogodilo u proljeće 2007. Temelj estonske borbe protiv hibridnih ruskih prijetnji oduvijek su bili slobodni mediji, i javni servis i privatne novine. Iznimno je bitno da narod ima istinitu i pravodobnu informaciju. I da zna da se određenom internetskom portalu, novinama ili televizijskom kanalu može vjerovati. Ruski dezinformacijski rat za nas nije novost. Moja generacija zna da im posljednja tri desetljeća ne možemo vjerovati. Svjesni smo da imaju resurse, te da u medije i propagandu investiraju desetke milijune eura“, dodaje Jüri Ratas.

Jezik i državljanstvo kao temelj integracije rusofonih zajednica

Latvija je blokirala niz ruskih ili proruskih portala koji su širili kremaljsku propagandu, ali i zatvorila brojne radijske i televizijske postaje na ruskome zbog širenja etničke mržnje i kršenja ukrajinskog nacionalnog suvereniteta. Nakon 2022. nastupila je pojačana derusifikacija društva. Između ostalog, preimenovane su ulice koje su nosile ruska ili sovjetska imena. Od ove školske godine latvijski je postao jedini jezik poučavanja u državnim vrtićima i školama, pa i onim manjinskima, a oni koji nisu etnički Latvijci mogu se upisati na državne fakultete samo nakon polaganja testa iz latvijskog jezika, na kojemu se održavaju sva predavanja.

„Obrazovna reforma zaživjet će u potpunosti i bit će održiva. Ruski jezik ne može biti diskriminiran u latvijskom javnom životu jer je latvijski jedini službeni jezik u državi. Latvija ni na koji način ne ograničava upotrebu ruskog u privatnoj komunikaciji. Cilj obrazovne reforme jest osigurati da svaki stanovnik Latvije, bez obzira na materinski jezik, ima dovoljno znanja latvijskoga kako bi se u potpunosti integrirao u politički i ekonomski život zemlje“, naglašava Ieva Bērziņa.

Etničkih Rusa danas je u Latviji nešto više od 24 posto od 1,8 milijuna ukupne populacije. Primjerice, u drugom najvećem gradu Daugavpilsu čine gotovo polovicu stanovništva, a u Rigi gotovo 40 posto. Većina su potomci radnika koji su se u Latviju doselili u sovjetsko doba (na početku sovjetske okupacije 1935. etničkih Rusa bilo je svega 9 posto, a do raspada SSSR-a njihov se broj zbog planskog naseljavanja uvećao za čak četiri puta). Mnogi od njih nisu se snašli nakon raspada Sovjetskog Saveza i prilikom izgradnje modernog latvijskog identiteta. Stvorili su alternativni, zapravo hibridni identitet. Godinama je u etnički podijeljenom medijskom prostoru latvijske Ruse hranila ruska državna propaganda, narativom koji je bio na tragu tzv. ruskog svijeta. Stoga mnogi od njih nikada nisu naučili latvijski jezik (ideja o ruskome kao drugom službenom jeziku u zemlji odbačena je s velikom većinom građana koji su izašli  na referendum 2012). Stvorena su usporedna društva, s drugačijim pogledom na latvijsku povijest, ali i geopolitičko pozicioniranje zemlje, pa mnogi Latvijci danas etničke Ruse smatraju sigurnosnim rizikom za svoju zemlju. Velik dio ruskih građana, oko 10 posto od ukupne populacije, i dalje nema latvijsko državljanstvo. Prošle je godine u Latviji nedržavljana bilo ukupno više od 170 tisuća! Oni ne mogu izlaziti na izbore niti konkurirati za određena radna mjesta u javnoj administraciji, ali imaju pravo na latvijsku mirovinu. Istovremeno, više od polovice etničkih Rusa u Latviji, pa i velik broj nedržavljana, ima rusku putovnicu. Posljedica je to masovne kremaljske kampanje još od 1990-ih.

Spomenik slobode u Rigi – simbol latvijske neovisnosti / Snimio Janis Laizans

„Nakon što je ponovno stekla neovisnost, Latvija nije opet proglašavala državnost nego je obnovljena Republika Latvija, koja je proglašena 18. studenoga 1918. Taj proces temeljio se na doktrini državnog kontinuiteta, koja je odredila i pravila obnove latvijskog državljanstva dodijeljenoga građanima prije sovjetske okupacije. Prema toj doktrini, državljanstvo SSSR-a nametnuto tijekom okupacije bilo je ilegalno. Tako su građani Sovjetskog Saveza koji su živjeli na latvijskom teritoriju, a ranije nisu imali latvijsko državljanstvo ili nisu bili potomci građana prve Republike Latvije, mogli dobiti latvijsko državljanstvo u procesu naturalizacije. Da bi ostvarili to pravo, morali su polagati test poznavanja latvijskog jezika i povijesti, te se zakleti na vjernost Latviji. Država je taj proces započela 1995, kada je 30-ak posto stanovništva bilo bez državljanstva. Do 2022. broj nedržavljana u Latviji smanjio se na oko 9 posto. Stjecanje državljanstva za djecu nedržavljana rođenu nakon 21. kolovoza 1991. postupno se pojednostavljivalo, pa se njihov broj u Latviji smanjio sa 755 u 1992. na 33 u 2018.“, nabraja statističke podatke Ieva Bērziņa.

Spomenik velikom vojvodi Gediminasu u središtu Vilniusa dokaz je kontinuiteta litavske državnosti

U Estoniji je nakon raspada SSSR-a ruska manjina činila otprilike trećinu ukupne populacije, a gotovo 60 tisuća građana ostalo je bez državljanstva. Velik dio tih obitelji pristigao je za vrijeme Sovjetskog Saveza iz drugih sovjetskih republika. Nisu mogli automatski dobiti estonsko državljanstvo, za što i danas treba položiti i ispit iz estonskog jezika. Od ove jeseni oni koji nisu EU državljani ili nemaju državljanstvo ne mogu više glasati ni na lokalnim izborima, ne samo na parlamentarnim. To je bitna promjena ako se uzme u obzir da u zemlji s 1,4 milijuna stanovnika gotovo 80 tisuća ruskih državljana ima estonsku boravišnu dozvolu. Nakon takve odluke etnički Rusi u Estoniji digli su se na noge. Tvrde da se stvara podjela među stanovništvom te da nečije etničko porijeklo ili državljanstvo ne može biti sinonim za sigurnosnu ugrozu.

Velik dio granice između Estonije i Rusije
prolazi rijekom Narvom

„Oni koji žele podnijeti zahtjev za dobivanje estonskog državljanstva mogu to učiniti uz skroman dodatni napor. Moraju proći odgovarajući ispit, koji uključuje i poznavanje osnova estonskog jezika. Naša država oduvijek je nastojala osigurati da se ljudi koji ovdje žive osjećaju dobro i uključeno u društvo. Tijekom godina socijalna kohezija se poboljšala, pa i u regijama s većinski rusofonim stanovništvom. Kao pozitivan rezultat toga ističem da mladići kojima su materinski jezici i estonski i ruski pohađaju rame uz rame obaveznu vojnu obuku“, uvjerava Jüri Ratas.

U Litvi su nakon ožujka 1990. državljanstvo mogli dobiti svi oni koji su bili litavski građani prije 1940, uključujući i njihove potomke, kao i svi oni s prebivalištem, neovisno o etničkom predznaku, koji su imali prihode i živjeli ondje najmanje deset godina. Udio etničkih Rusa u ukupnoj populaciji u Litvi danas iznosi svega 5 posto te je u neprestanom padu. Ima ih tek nešto više od 140 tisuća, najviše u gradovima (u Vilniusu 5 posto, u Kaunasu niti toliko). I oni su većinom potomci radnika koji su doselili da bi za kruh zarađivali u velikim sovjetskim industrijskim kompleksima, kao i sovjetskih vojnika.

„Politički status etničkih Rusa u Litvi ne razlikuje se od statusa ostalih građana Litve. Velika većina njih litavski su državljani. Rusija bi ih mogla pokušati izmanipulirati koristeći različite specifične narative. Prije svega, uvjeravajući ih da su diskriminirani, osobito socijalno ranjive skupine“, tvrdi Viktor Denisenko.

Početkom 2024. prvi put u povijesti anketiranja etničkih Rusa u Latviji većina njih bila je za dublju integraciju s EU, a ne s Rusijom. Polovica ispitanih Rusiju je definirala kao vojnu opasnost za Europu. Usprkos u mnogočemu manjkavoj integracijskoj politici latvijskih vlasti tijekom proteklih nekoliko desetljeća, mlada generacija rusofona u Latviji bolje je integrirana u latvijsko društvo od svojih roditelja i vidi prednosti članstva u Europskoj uniji. NATO ne doživljavaju kao prijetnju svojoj zajednici, ali niti kao prijetnju Rusiji. Kremlj je za njih destruktivna sila koja bi u budućnosti mogla ugroziti njihovu zemlju.

„U svom istraživanju fokusirala sam se upravo na mlade kojima je ruski materinski jezik. Kada je riječ o nacionalnom identitetu, uvjerljiv trend jest taj da se više ne poistovjećuju s današnjom Rusijom. Mnogi od njih prihvatili su latvijsku nacionalnu kulturu kao dio svog identiteta, a jako važan im je i europski identitet. Istovremeno, još uvijek je prisutna tendencija da starija generacija ruskih govornika u Latviji u većoj mjeri podržava prokremaljske narative, uključujući i onaj o ratu u Ukrajini“, upozorava na problem Ieva Bērziņa.

Panoramski pogled na Tallinn, iz čijeg su središta izmješteni sovjetski spomenici / Snimio Raigo Pajula

Geografski položaj triju baltičkih republika svjedoči
o geopolitičkoj složenosti regije

Mnogo toga na Baltiku ipak nije crno-bijelo, za sagledavanje cjeline pojedinih problema treba razaznati stotinu nijansi sive boje. Primjerice, Latvija je posljednjih godina izrasla u tzv. etničku demokraciju, u kojoj su etnički Latvijci privilegirani u odnosu na druge. Pritom se niz zakona donesenih nakon ruske invazije na Ukrajinu, a koji je trebao finalizirati desovjetizaciju latvijskog društva, primjenjuje slabo i sporo, uz niz svakodnevnih izazova. Nema dvojbe da je za službenu Rigu brža integracija etničkih Rusa u latvijsko društvo imperativ. 

„Dugoročno gledano, mjere koje je poduzela latvijska vlada za jačanje latvijskog nacionalnog identiteta stvorit će temelj za društvenu koheziju zasnovanu na nacionalnim i demokratskim vrijednostima. Smanjenje utjecaja Rusije važan je preduvjet na tom putu. Napori službene Moskve da očuva utjecaj ruskog jezika i kulture u Latviji jedan su od važnih čimbenika koji ometaju tu društvenu koheziju“, upire prstom u krivca Ieva Bērziņa.

Estonci na iglama, Litavci pušu
i na hladno

Treći najveći estonski grad Narva nalazi se na samoj granici s Rusijom, bliže je Sankt Peterburgu nego Tallinnu. Od njegovih 56 tisuća stanovnika 96 posto ih govori ruski, a trećina ima rusku putovnicu. Stanovnici Narve stoga su mnogo izloženiji ruskom informacijskom narativu nego ostatak zemlje (Putin je nedugo nakon invazije na Ukrajinu 2022. u jednom od svojih govora izjavio da Narva povijesno pripada Rusiji). Većina tamošnjih mladih definira se estonskim Rusima, a ne Estoncima. Velik dio njih estonski govori slabo ili nikako, stoga imaju manje šanse za bolji život izvan svoje etničke zajednice. Jüri Ratas smatra kako je baš zato iznimno bitna odluka o uvođenju estonskoga kao glavnog jezika poučavanja u svim školama u zemlji. 

„Znanje estonskoga jezika značajno poboljšava mogućnosti na tržištu rada za mlade iz rusofonih obitelji. Moram naglasiti da svi stanovnici Estonije čine jednu naciju, bez obzira na njihov materinski jezik. Svima njima najvažniji su sloboda, ekonomsko i socijalno blagostanje te demokratsko upravljanje društvom. Estonija im to jamči. Narva i istočni okrug Ida-Virumaa inače su dom vrijednih ljudi, od kojih mnogi rade u energetskom sektoru. To je desetljećima jedno od ključnih industrijskih područja Estonije.“

Litavci, kada su u pitanju Rusi, već stoljećima pušu i na hladno, oguglali su na brojne provokacije. Primjerice, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov napisao je nedavno predgovor za knjigu Povijest Litve, u kojemu stoji da baltičke države koriste lažne povijesne narative kako bi potaknule rusofobiju i antiruske osjećaje među svojim stanovništvom. Znatno više zabrinjava to što je jedan od simbola kremaljske politike dio propagandističke i od strane države financirane knjige koja negira litavski suverenitet i državnost. Mnogi u Litvi vide to kao još jedan dokaz stvaranja alibija za mogući ruski napad u budućnosti, potvrđuje Viktor Denisenko.

„U litavskom društvu nema straha, ali postoji određena razina zabrinutosti. Pripremamo se za sve moguće scenarije, a pitanje obrane shvaća se ozbiljno. Prešli smo na koncept totalne obrane. Litavska vojska kontinuirano jača od 2014. godine. Značajnu ulogu u našem obrambenom sustavu ima i Litavsko streljačko društvo, koje ima potporu države. Naraslo je na 17 tisuća članova. Pridružuju mu se aktivni građani koji prolaze obuku i traže svoje mjesto u tom sustavu. Poticaj za rast broja članova društva bila je aneksija Krima, a onda i početak otvorenog rata Rusije protiv Ukrajine osam godina kasnije.“

Litva je bila prva sovjetska republika koja je 1990. proglasila neovisnost, godinu dana prije Ukrajine. Dok u iščekivanju još jedne sumorne baltičke zime šetate Vilniusom, ne možete ne zamijetiti vidljivu poruku na gradskim autobusima – Vilnius voli Ukrajinu. S pročelja zgrada javnih institucija i privatnih balkona visi toliko ukrajinskih zastava da načas pomislite da ste u Kijevu. Jedino još nedostaje da i Vilnius, kao što je to već učinila Riga, ulicu u kojoj se nalazi rusko veleposlanstvo preimenuje u Ulicu ukrajinske neovisnosti.

„Baltičke zemlje imaju slična povijesna iskustva s Rusijom kao i Ukrajina. Razumijemo rusku agresivnu prirodu, pa i ono kroz što Ukrajina sada prolazi. Sve to kod nas izaziva mnogo neugodnih povijesnih prisjećanja. U toj činjenici krije se naša velika solidarnost s Ukrajinom i njezinim narodom“, zaključuje Denisenko.