Prolazna arhitektonska čuda

Nova Nacionalna galerija u Berlinu planirana je i izgrađena u periodu od 1963. do 1968. – to je jedina zgrada koju je Ludwig Mies van der Rohe izgradio u Europi nakon što je emigrirao u Ameriku. Tada je to bila avangarda, zgrada od stakla i čelika na postamentu od prirodnoga kamena, a nakon pola stoljeća raubanja našla se u lošem stanju. Trebalo je pet godina da se njezinih 35.000 originalnih dijelova demontira, restaurira i vrati na mjesto; ljuska od armiranog betona morala se obnoviti; zgradu je također bilo potrebno dovesti u sklad s današnjim standardima pa su ugrađeni klima-uređaji i umjetna rasvjeta, sigurnosni sustavi su modernizirani; unaprijeđen je pristup za osobe s invaliditetom, a dodani su i sadržaji za posjetitelje, poput garderobe, kafića i muzejske trgovine. Da bi zgrada ostala ista, sve je trebalo promijeniti, uz cijenu od 400 milijuna eura.

Je li vatra jedino „rješenje"? / Snimio Igor Kralj / PIXSELL

Operu u Sydneyju počeli su graditi prije galerije u Berlinu, ali su je otvorili tek 1973. jer je sve to bilo previše komplicirano za izvesti, pa su se i posvađali, a danski arhitekt Jørn Utzon je revoltirano napustio gradilište i nikada se nije vratio. I ona se odonda zdošla, deset godina je trajala obnova te zapravo nove zgrade, da bi 2022. bila otvorena Koncertna dvorana. Potrošeno je 300 milijuna australskih dolara kako bi se poboljšala akustika, modernizirala pozornica i povećao broj sjedala za osobe s invaliditetom te dogradile dvije dvorane za probu; za to je trebalo 174 tona novog konstrukcijskog čelika, a na troškove je utjecalo i to što je ekološki zbrinuto 91 % građevinskog otpada. Obnova se nastavlja jer zgradu na morskoj obali treba dodatno zaštititi od ekstremnih atmosferilija.

Još je noviji Barbican u Londonu, centar izvedbenih umjetnosti smješten u Cityju, najveći takve vrste u Europi. Izgrađen je ne tako davne 1982. kako bi se ondje održavali koncerti klasične i suvremene glazbe, kazališne predstave, filmske projekcije i umjetničke izložbe, a ima i knjižnicu i tri restorana. Godine 2027. počet će njegova velika obnova u sklopu koje će se poboljšati rasvjeta, promijeniti sjedala, otvoriti nova vrata, proširiti liftovi, dodati fontane, sanirati propuštanja vode iz jezera, urediti predvorja i zimski vrt. Za prvu petogodišnju fazu City će osigurati 80 % od predviđenih 240 milijuna funti troškova – koji će zacijelo biti premašeni jer u zgradama treba promijeniti svu infrastrukturu, poput grijanja, ventilacije, struje i protupožarnih sustava, a obvezno valja unaprijediti i energetsku učinkovitost.

Palež Vjesnikova nebodera otkrio je da je taj vrijedan primjer moderne arhitekture bio napušten i prepušten propadanju, što je izazvalo zgražanje javnosti, ali moderne zgrade nemaju dugi vijek trajanja. Novi materijali poput stakla i čelika djelovali su atraktivno u trenutku gradnje, ali nisu dobro ostarjeli, a k tome su se i norme promijenile, pa su lijepe zgrade postale gotovo neupotrebljive. Ulrichov neboder vrlo je sličan obližnjem sjedištu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske na Prisavlju, tadašnjem Šetalištu Karla Marxa, koje je projektirao Ivan Vitić, a i svrha im je bila slična: bili su to stožeri partijskog nadzora, zajedno s obližnjom zgradom Televizije, kao neko nesveto Trojstvo cenzure i indoktrinacije. Gradnja Kockice počela je 1964, a završila 1968, no hidroizolacija je otad propala, toplinske izolacije nije niti bilo, a stakla su imala tendenciju da padnu na glavu prolaznika. U prvom naletu, 2017, sanirani su ravni krovovi koji su prokišnjavali, po cijeni od 2,34 milijuna kuna; potom su 2019. izvorni čelični elementi svih fasada i dvoslojno staklo zamijenjeni aluminijskim profilima i trostrukim ostakljenjem, a valjalo je sanirati i betonska pročelja – obnova je ukupno stajala 30 milijuna kuna. Vitić je, dakako, bio genij, pa se nastoji spasiti i druge njegove zgrade, poput Gradske knjižnice Jurja Šižgorića u Šibeniku: ta ljepotica od stakla i čelika energetski je totalno neučinkovita, pa se sada to popravlja uz ceh od tri milijuna eura.

Kockica je lijepo konzervirana, ali imamo i loših primjera: hotel Panorama, sada pod drugim imenom, u obnovi je postao neprepoznatljiv, a Palača pravde obnovljena je tako da ne sliči na sebe, i k tome je ubrzo nakon renoviranja zatvorena, jer ploče padaju ljudima na glavu. Za neboder Antuna Ulricha je kasno, ali pitanje je bi li itko bio spreman uložiti potreban novac da se spasi. Propast Vjesnikova nebodera skrenula je pažnju na druge velike zgrade iz tog doba, poput onih koje je izgradio Marijan Haberle. Bile su sjajne, ali njihovo je vrijeme prošlo: hotel International u dobroj je mjeri srušen, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski ima očajnu akustiku i nikakvu izolaciju, bazeni Brodarskog instituta, ma kako famozni, nikome ne trebaju. Zagrepčanka je bila i ostala velebna, ali nakon pola stoljeća ona je podrtina s premalim liftovima, prelošom ventilacijom i fasadom opasnom po ljude. Pučko otvoreno učilište u Zagrebu mala je kopija berlinske galerije Van der Rohea, od mramora, stakla i čelika, i samo što se nije raspalo. U sva ta arhitektonska čuda valjalo bi ulupati milijarde eura; jednostavnije ih je predati vatri.