Pouzdanost i tradicija Leksa

U Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža 4. studenoga održana je Svečana akademija u povodu 75. obljetnice utemeljenja. Osnovan 1950. na poticaj Miroslava Krleže, koji mu je bio i dugogodišnji ravnatelj, Zavod od 1984. nosi njegovo ime. Pred mnogobrojnim uzvanicima, suradnicima i radnicima, o prošlosti i budućnosti Zavoda, o enciklopedijsko-leksikografskoj djelatnosti, uz daljnje širenje, ali i usitnjavanje znanja, njegovoj demokratizaciji, kao i globalnom utjecaju umjetne inteligencije, govorili su glavni ravnatelj i glavni urednik Hrvatske enciklopedije Bruno Kragić, ravnatelj Filip Hameršak, glavni urednik Hrvatskog biografskog leksikona Nikša Lučić, glavni urednik Hrvatske tehničke enciklopedije Zdenko Jecić te predsjednica Znanstvenog vijeća Tea Rogić Musa. U povodu obljetnice otisnuta je i bibliografija izdanja Zavoda koju je priredila Iva Klobučar Srbić. U drugom dijelu Akademije projicirane su dokumentarne emisije o Zavodu iz arhiva Hrvatske radiotelevizije, snimljene u sklopu ciklusa Objektiv 350 (1972) i Pamćenje naroda (2000). Glazbeni program izvela je vokalna umjetnica Renata Sabljak u pratnji Berislava Arlavija.

Zgrada Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu / Snimio Patrik Macek / PIXSELL

Svečana akademija u povodu 75. obljetnice Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža

Ishodišta, poslanje, ostvaraji

Filip Hameršak u izlaganju Leksikografski zavod Miroslav Krleža – ishodišta, poslanje, ostvaraji istaknuo je da se u Zavodu tijekom prvih dvaju desetljeća najintenzivnije radilo na prvim dvama izdanjima opće enciklopedije, na multidisciplinarnoj Pomorskoj enciklopediji te na sveobuhvatnoj bibliografiji članaka južnoslavenske periodike od kraja 18. stoljeća do 1945. Poslije su izdavane različite strukovne enciklopedije (medicinska, muzička, šumarska, poljoprivredna, filmska), strukovni leksikoni (sportski, pomorski), brojna kartografska izdanja, vodiči i priručnici. Zavod kao ustanova od osobita interesa za Republiku Hrvatsku svojim izdanjima služi kao izvor provjerenih i pouzdanih informacija mnogobrojnim stručnjacima, ali i na razini opće kulture, o čemu svjedoče brojni dovršeni projekti različitih enciklopedija (općih i regionalnih), atlasa, leksikona, rječnika i bibliografija, kao i nastavak rada na temeljnim zavodskim projektima s nacionalnom sastavnicom – općoj enciklopediji i biografskom leksikonu – te na tehničkoj enciklopediji. Hameršak je naglasio da, objedinjujući tradiciju i modernost, Zavod digitalizira klasične enciklopedije i leksikone, objavljuje mrežna izdanja, uz besplatan pristup korisnicima, svakodnevno ih ažurira i dopunjuje, a redovito tiska i znanstveni časopis Studia lexicographica, posvećen leksikografiji i enciklopedistici. Zavod, ustvrdio je Hameršak, ima i raznoliku međuinstitucijsku suradnju – domaću i međunarodnu – u sklopu koje, među ostalim, sudjeluje u infrastrukturno-agregacijskim projektima (DARIAH-HR, Znameniti.hr) te vodi i administrira projekte namijenjene provjeri točnosti medijskih informacija (CroFacta) i popularizaciji historiografskih znanja (SNOVI).

Utemeljitelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža / Izvor Virtualna NSK

O fenomenu opće enciklopedije i njezinoj trajnosti govorio je Bruno Kragić u izlaganju Opće enciklopedije Leksikografskoga zavoda u svjetlu ideje i prakse univerzalne enciklopedije. Naglasak je stavljen na činjenicu da je „prava“ i jedina trajna enciklopedija ona općeg tipa koja je u srži enciklopedizma kao „djelatnosti i poimanja svijeta i života te svekolika znanja skupljena u jednoj knjizi“. Opća je enciklopedija nastala djelomice kao obnova prekinute Hrvatske enciklopedije Mate Ujevića, koja je početkom 1940-ih postavila standarde enciklopedizma u Hrvatskoj i koja je poslužila za zavodsku opću enciklopediju u tri izdanja od 1950-ih do 1980-ih, djelomice kao supstitucija Krležine ideje Velike opće enciklopedije, a ponajviše kao potreba za središnjim zavodskim izdanjem koje bi raznovrsne podatke, opsegom ne prevelike, okupilo na jednom mjestu. Evolutivan zavodski pristup općoj enciklopediji najvidljiviji je u Hrvatskoj enciklopediji (1999–2009) kao novom izdanju opće enciklopedije koje usustavljuje i strukturira opće znanje te potpunije i opsežnije predstavlja nacionalnu, hrvatsku građu, a nastavljen je i u obliku njezine mrežne inačice (od 2013) koja dopušta članke većeg opsega o specifičnim temama. Kragić je zaključio da svaka nacionalna kultura treba imati svoju opću enciklopediju koja ima informacijsku, kulturnu te identitetsku funkciju, omogućavajući, bez obzira na globaliziranost svijeta, sagledavanje opće građe iz vizure vlastite nacionalne kulture, postižući ravnotežu općeg i nacionalnog.

Od prvih zavodskih izdanja do danas

O drugom zavodskom temeljnom projektu, kojeg je od 1983. do 2021. otisnuto devet svezaka, na kojem kontinuirani rad uključuje i njegovu proširenu mrežnu inačicu, u izlaganju „Hrvatski biografski leksikon“ – pola stoljeća izazovâ govorio je Nikša Lučić. Riječ je o općem leksikonu koji donosi životopise Hrvata koji su ostavili znatan trag u domovini i svijetu kao i pripadnika drugih naroda koji su sudjelovali u životu hrvatskih zemalja. To je „jedini živi zavodski projekt od započetih u bivšoj državi“, a koji se svakodnevno suočava s brojnim izazovima, među kojima je Lučić istaknuo opseg abecedarija, zahtjev za sažetim iznošenjem podataka, pitanje ocjene te stalan osjećaj nedovršenosti. Usto, izazov su i brojni izvori i pregledavanje građe, sam proces istraživanja – „najveći razlog HBL-ove, uvjetno rečeno, sporosti“ – personarij, s kojim je povezano i pitanje kvalifikacije za uvrštenje u Leksikon te možda i najveći projektni izazov, bibliografski rad na cjelini članka. Od modernih izazova, Lučić je spomenuo sklonost, ali i odbojnost pojedinaca prema načinu rada na projektu, interes vanjskih suradnika, pridržavanje regulativa o zaštiti podataka te sve opsežniju digitaliziranu građu, koja je pomoć u radu ali, zbog neujednačene kvalitete i ponekad slabe pretraživosti, produljuje vrijeme istraživanja. Ipak, globalna uporaba umjetne inteligencije ovom projektu ne predstavlja ni izazov ni opasnost jer Leksikon, donoseći pouzdane i provjerene podatke o brojnim neistraženim osobama, predstavlja temelj informacija kojima će se služiti i ovaj umjetni alat.

O strukovnim, enciklopedijskim izdanjima govorio je Zdenko Jecić u izlaganju Leksikografski zavod i STEM područje – od „Tehničke enciklopedije“ do „Hrvatske tehničke enciklopedije“. Inaugurirajući enciklopedijsko načelo sveobuhvatnosti, zavodsko razdoblje velikih strukovnih enciklopedija obilježila je ponajprije Pomorska enciklopedija, prva velika hrvatska strukovna enciklopedija. Nakon nje objavljene su Medicinska, Šumarska, Poljoprivredna i Tehnička enciklopedija, najopsežnije u cijelosti dovršeno enciklopedijsko djelo na hrvatskom jeziku. Potkraj 1980-ih i u 1990-ima Zavod objavljuje strukovne leksikone (Medicinski, Tehnički i Leksikon Ruđera Boškovića te Enciklopedijski rječnik humanog i veterinarskog medicinskog nazivlja). Od početka 2010-ih digitaliziraju se zavodska strukovna izdanja, među kojima je Jecić istaknuo Hrvatsku tehničku enciklopediju, koja u predviđena četiri temeljna tehnička područja donosi prikaze pojedinih pojmova iz aspekta povijesti tehnike te društvenog i kulturnog konteksta, u izvedbenom smislu objavljenih u mrežnom, obogaćenom dodatnim sadržajima, te u tiskanom obliku, dokazujući inovativnost i posebnost u odnosu na ustaljenu zavodsku praksu.

Novi projekt: Leksikon hrvatskih umjetnica

Naposljetku, Tea Rogić Musa u izlaganju Književnost i umjetnost u enciklopedijskoj tradiciji Leksikografskoga zavoda – pregled izdanja i metoda iznijela je nekoliko načela koja se javljaju kao konstante enciklopedijskog posla u umjetničkim strukama od prvih zavodskih enciklopedija do danas. Istaknula je ponajprije polimorfnost članaka: naime, književnost i umjetnost u zavodskim su izdanjima pisane kao narativno dinamične strukture koje svjedoče o mnoštvu autorskih i uredničkih svijesti u stalnom radu uz prihvaćanje kategorije nedovršenosti kao sudbine leksikografske prakse. Naglasila je da su specijalistička izdanja (Krležijana, Leksikon Marina Držića, Leksikon Antuna Gustava Matoša), uz strukturirano donošenje poznate građe, otvorila teme i izazove naknadno artikulirane u znanosti o književnosti i istraživanjima trojice pisaca, darujući im nov život u nacionalnom kanonu, ali i u svjetskim razmjerima. I područje umjetnosti bilo je okrenuto slabije istraženoj nacionalnoj sastavnici (Enciklopedija hrvatske umjetnosti, Likovni leksikon).

Izdvojila je i specifičnu po svojoj eklektičnosti Hrvatsku književnu enciklopediju, djelomična metodološkog dvojnika Enciklopedije hrvatske umjetnosti, koja ujedinjuje biografski pristup u tradiciji općih izdanja, interpretaciju djelâ pisaca i pregled najvažnijih teorijskih pojmova, a književnosti pristupa komparatistički, makropedijski opisujući veze hrvatske sa stranim književnostima na neofilološki način. U umjetničkim su strukama, primijetila je Tea Rogić Musa, slabo bili zastupljeni ženski umjetnički opusi, što se nastoji ispraviti novim zavodskim projektom – Leksikonom hrvatskih umjetnica – koji bi klasično biografsko istraživanje objedinio s interpretiranjem umjetničkog djela, kontekstom djelovanja pojedine umjetnice te recepcijskim utjecajem u neposrednom djelovanju, ali i u kolektivnom pamćenju.