Potonuće u alternativnu javu

Kratkopričaš Josip Despot rođen je 6. ožujka 2000. godine u Zagrebu. Ljubav za književnosti i umjetnosti naslijedio je, pretpostavlja, od svojih roditelja glumaca i sestre animatorice i prevoditeljice. Završio je OŠ J. J. Strossmayera i Privatnu klasičnu gimnaziju u kojoj je maturirao 2018. Na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je jednopredmetni studij Komparativne književnosti.

Znao sam da se toga dana moram vrlo rano probuditi jer imam važan dan na predavanju. Odem do kupaonice i zagledam se u Kafkin portret koji je stajao pokraj ogledala iznad lavaboa. Kafkin izraz lica bio je dramatičan i ozbiljan. Imao sam osjećaj da mi pokušava poslati neku važnu poruku, a onda je podigao lijevu ruku u kojoj je držao Raid sprej. Sljedećeg trenutka našao sam se u krevetu. Dakle, izašao sam iz sna i ušao u javu. Ali nikad ne treba podcjenjivati važnost snova. Oni nam proriču i govore neke bitne stvari – vezane za našu budućnost, pa makar to bile sitnice. Oni i utječu na naše raspoloženje u javi. Opisuju naše potencijalne želje i strahove. Mogao bih ih nazvati prologom našeg dana. Recimo, često sanjam da kasnim na posao ili na predavanje ili da nisam u stanju pronaći pravi put, odnosno – najbolji prečac. Treba ručati, odjenuti se, otuširati se prije odlaska na faks ili posao. Inače sam redovit i odgovoran, ali u snovima uvijek zakažem.

Uglavnom, da se malo vratim. Probudim se ja i otvorim oči i vidim da mi dvije stonoge hodaju po desnoj ruci. Blago zavrisnem i otresem ih s ruke. Dobro je, imam još vremena za obavljanje svega što trebam prije nego što se spremim i krenem na to važno predavanje. Ići ću tramvajem. Ono što me malo začudilo je činjenica da nikog nije bilo doma, a nitko mi nije ni poslao poruku u kojoj bi opisao svoje mjesto bivališta. No, ja sam se fokusirao na mjesto i vrijeme te na svoj ultimativni cilj. Valjalo je krenuti iz stana u 14 i 15 kako bih stigao na tramvaj u 14 i 25, a onda i na predavanje u 14 i 45. Vrijeme je toga dana bilo ćudljivo. Puhalo je, a bilo je i magle. Smračilo se, a ljudi su bili bezvoljni i ravnodušni. No, ja nisam previše na njih obraćao pozornost. Kada uđem u tramvaj, osjećat ću se sigurno. Više me ništa neće moći zaustaviti da stignem na svoje odredište, pa ni nekakva potencijalna oluja. No, odmah me uhvati panika; imam li kartu, jesam li uzeo torbu, knjige i bilježnice. Dobro je, sve je tu.

Stavio sam osmijeh na svoje lice jer sam se osjećao nekako neobično samopouzdano i zadovoljno što zasad sve ide po mome. Drugi putnici bili su u nekim svojim mislima, ali me to nije nimalo zanimalo. Nitko drugi trenutno nije bio bitan. Samo da stignem na svoju destinaciju i obavim što trebam obaviti, a o drugim stvarima – o tom potom. Sad nije bilo vrijeme za ladanje, nego za akciju. Važni ljudi s fakulteta iščekivali su me svaki čas!

Tramvaj je zastao, a vozač nam je rekao da je došlo do nekog problema s tračnicama. Trebaju se popraviti ili im trebaju promijeniti smjer. Čekali smo da se to razriješi. Prošlo je već dvadeset minuta i počela me malo hvatati tjeskoba jer sam bio gotovo siguran da ću zakasniti na predavanje, ali što mogu kad nisam ja kriv. Ne mogu ja sve kontrolirati. Ovisimo o vanjskim uvjetima i okolnostima. Pala mi je na pamet ideja koja me umirila. Ako tramvaj baš nikako ne krene, zamolit ću konduktera da mi otvori vrata pa ću ostatak puta prijeći pješice. Ionako volim hodati, a kardio je dobar za moju kralježnicu. Ustanem sa svog sjedala kako bih pristupio vozaču: „Gospodine, možete li, molim vas, otvoriti barem jedna tramvajska vrata? Stvarno mi se jako žuri na predavanje!“ Nema odgovora. Priupitam ga još nekoliko puta, ali ništa – muk. Kad sam napokon odustao od toga da stupim s tim čovjekom u kontakt, učinilo mi se da čujem nekakav prigušeni odgovor: „Prekasno je da se sad izvlačiš, hehe!“ Noge su mi se odsjekle jer to što je prozborilo zvučalo je jezivo, ali sam možda to samo umislio zbog velike količine stresa. Uvijek me hvata paranoja kad pomislim da u nečemu neću uspjeti.

Ostali putnici su spavali, tako mi se barem činilo. A nije ih ni bilo puno. Ja sam se jedini izgubljeno prešetavao po tom tramvaju. Kad najednom, tramvaj naglo krene, što me začudi. Vozio je i vozio dugo, a da nije stajao na stanicama. Samo je jurio, a putnici su se strovalili sa sjedala i popadali na pod. Nitko nije ustajao s poda. Blaženo su spavali (ili jednostavno bili onesviješteni). Moram priznati da mi se ova situacija nije nimalo svidjela, a nisam više imao pojma ni kamo tramvaj zapravo ide. Više nisam ni znao gdje sam. Zaboravio sam već i na svoje bitno predavanje. Činilo mi se da tramvaj ide sve brže i brže, a magla je vani bila sve jača i jača. Nije se ništa moglo vidjeti i razabrati izvan tramvaja. Što se vani događalo – sam je Bog znao. Aha! Pa imam mobitel! Mogu nekoga nazvati i reći im da sam u nevolji. Ali mobitel je bio ugašen. Pokušao sam ga upaliti, ali ni na jednu tipku nije reagirao. Vjerojatno je i signal zbog te oluje otišao dovraga. Sada sam stvarno već bio izvan sebe.

Cijelo vrijeme mi se činilo da čujem vozača kako se cereka i sebi nešto govori. No, nisam ništa razumio. Djelovalo je kao da govori na japanskom jeziku. Bio mi je jako sumnjiv i gotovo sam bio siguran da ne smjera ništa dobro. Uostalom, kakav je to službenik koji ne odgovara na uljudna i pristojna pitanja!

Počeo sam osjećati nekakvu neobjašnjivu slabost u svome tijelu. Kao da me zaboljela kralježnica. Nisam više mogao hodati, pa sam zastao. Postao sam gnjecav i mekan. A i moji suputnici su počeli poprimati neki neobičan oblik. Izgledali su deformirano. Moguće je da sam već dehidrirao, pa haluciniram, ali opet… Hm, izgubio sam pojam o vremenu. Sada me više ni najmanje nije bilo briga za moj faks i predavanja. Samo sam pokušao preživjeti pod svaku cijenu. Odjednom, zagledam se u jedna od tramvajskih vrata i vidim kako su lagano odškrinuta. Ova gusta magla počela je ulaziti u atmosferu tramvaja, a ja sam se osjećao sve lošije i lošije. Doslovno mi se činilo kao da su mi se sve kosti rastalile, a nisam se mogao ni uspraviti. Počeo sam puzati po podu, a magle je bilo u sve većim količinama. Udovi su mi postajali sve tanji i tamniji. Ali isto tako; prsti su mi se počeli umnožavati. I upravo u tom trenutku, kada sam se najmanje nadao, zazvoni mi mobitel. Hrvao sam se s elektroničkim uređajem jer ga nisam mogao uzeti kako spada. Ruke su mi se tresle i postajale sve slabije. Naposljetku, uspijem odgovoriti na poziv. „Ha-h-alo!“ jedva nekako izustim. I glas mi je postao nekako visok i hrapav. Ne bi me ni moji najbliži prepoznali da im se obratim takvim tonom. Glas s druge strane mirnim, ali vrlo glasnim tonom odvrati ovo:

„GOSPODINE, VIŠE NEMATE KONTROLU NAD SVOJIM ŽIVOTOM. PRIDRUŽITE SE SVOJIM SUPUTNICIMA I BUDITE MIRNI. VI NEMATE, A NIKADA NISTE NI IMALI KRALJEŽNICU ZA HODANJE. VI STE PREDODREĐENI ZA TO DA PUŽETE ZEMLJOM I DA OVISITE O MAJCI PRIRODI, TE O HRANIDBENOM LANCU. DAKLE, OPUSTITE SE I PREPUSTITE SE SVOJOJ SUDBINI.“

I sada sam napokon vidio istinu oko sebe. Moji suputnici u tramvaju – bili su gomila uginulih stonoga, a ova magla je bio Raid sprej kojim su nas tamanili. Ja sam još zadnji preostao, a onda su završili s deratizacijom. Vozač je po prvi put napustio svoje mjesto i počeo koračati prema nama – izmrcvarenim uzdušnjacima. Pokušao sam ga pogledati u lice. A imao sam i što vidjeti. Bio je to nitko drugi nego glavom i bradom sam Franz Kafka. Samopouzdano se nasmiješio te iz futrole izvadio papirnatu maramicu kako bi me njome pokupio. No, ono što me je uistinu zanimalo bilo je sljedeće: Je li ovo još uvijek san ili je java? To su mi bile posljednje misli prije nego što sam se nadisao ovoga…