Pjesnik krajolika, vremena i identiteta

Vlatko Majić, hrvatski pjesnik, prozaist i kulturni djelatnik, preminuo je 20. studenoga u Zadru, u šezdeset devetoj godini života. Rođen je 26. kolovoza 1956. u Vitini kod Ljubuškoga, gdje je proveo djetinjstvo obilježeno krajolikom koji će trajno utisnuti svoj ritam i metaforiku u njegovu poeziju. Nakon klasične gimnazije upisao je studij književnosti, a profesionalni mu se put rasprostirao od Zagreba i Paga do Zadra. Kao profesor hrvatskoga jezika i književnosti i knjižničar oblikovao je generacije čitatelja, učenika i kulturnih sudionika, ostavljajući za sobom prepoznatljiv trag predane intelektualne prisutnosti. Od 2013. do 2021. godine bio je ravnatelj Gradske knjižnice Pag i u tom je razdoblju dao snažan prinos razvoju lokalne kulturne infrastrukture.

Kao predsjednik Ogranka MH u Pagu i ravnatelj Gradske knjižnice Pag Vlatko Majić pridonio je razvoju lokalne kulturne infrastrukture  / Snimio Ivo Palčić

Majić je književno djelovao više od četiri desetljeća. Njegov opus započinje ranom zbirkom Glazba češlja iz 1982. godine, objavljenom u razdoblju kada se hrvatska poezija snažno otvorila introspektivnim i meditativnim izrazima. Slijede Pjevač pod zemljom, Kairos, Jezičak te zbirka za djecu Najviše je plave boje, u kojoj je pokazao istu jezičnu disciplinu prisutnu u pjesmama za odrasle. Devedesetih surađuje s likovnim umjetnikom Josipom Martinkom na pjesničko-grafičkoj mapi Kad srce brodi, a sredinom desetljeća objavljuje Vrijeme soli, knjigu proznih i lirskih zapisa. Zbirka Krila nad vodom iz 2006. godine potvrđuje njegovu zrelu lirsku liniju i smiren ritam, koji ostaje jedno od njegovih najprepoznatljivijih obilježja. U kasnijim godinama Majić objavljuje Obeščašćivača i Vinožito, zbirku koja je progovorila novom jasnoćom i donijela mu Nagradu fra Martin Nedić.

Majićev pjesnički izraz prepoznat je po povezanosti krajolika, vremena i identiteta. Kritičari su često naglašavali njegovu dosljednu, odmjerenu metaforiku i jasno oblikovanu ritmičnost, bez sklonosti retoričkom višku. Stihovi mu počivaju na mediteranskom i krškom prostoru koji nije dekorativan nego misaono nosiv. U njegovoj se lirici krajolik ne opisuje, nego se iznutra živi, što njegovim pjesmama daje onu postojanu gustoću koja premošćuje razliku između iskustvenog i simboličkog. Jednako su prepoznatljive i njegove prozne stranice u kojima se, uz jednostavnu kompoziciju, ističu psihološka suptilnost i zanimanje za prijelazne prostore dvaju vremena, prošlog i sadašnjeg, unutarnjeg i vanjskog.

Mnoga su njegova djela uvrštena u domaće i međunarodne antologije, a pjesme su mu prevedene na više europskih jezika. Kritička recepcija prepoznaje ga kao autora koji se nadovezuje na kontinuitet hrvatske lirike druge polovice dvadesetog stoljeća, ali i kao pjesnika koji u tom okviru postiže vlastitu, samosvojnu ravnotežu između jednostavnosti i misaone slojevitosti. Dobitnik je više nagrada, među njima Republičke nagrade s Trebinjskih večeri poezije, Godišnje nagrade Riječkog književnog i naučnog društva, Nagrade Alpe Adria, što, uz Nagradu fra Martin Nedić, potvrđuje trajnost i relevantnost njegova rada.

Nezaobilazan je i njegov prinos kulturnim institucijama. Kao predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Pagu, član Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne sudjelovao je u organizaciji kulturnih programa, književnih večeri i izdavačkih inicijativa. Posebno se isticala njegova sposobnost povezivanja lokalnih sredina i kulturnih krugova, stvaranje prostora u kojem poezija i književnost imaju svoje čvrsto mjesto bez obzira na institucionalne ili geografske okvire.

U pedagoškom radu ostao je zapamćen kao profesor koji je nastavu književnosti shvaćao kao polagano i strpljivo uvođenje u svijet jezika, značenja i kulturnog pamćenja. U knjižničarskom radu jednako je predano promicao važnost čitanja i otvorenost knjižnice kao zajedničkog dobra. Te su dvije dimenzije, pedagoška i knjižničarska, oblikovale cjelinu njegova javnog djelovanja u kojoj se dosljedno prepoznaje isti duh: tih, nesenzacionalan, ali neumoran rad na vrijednosti riječi.

Odlazak Vlatka Majića ostavlja prazninu u hrvatskom kulturnom i književnom životu. Njegove će knjige ostati kao svjedočanstvo autora koji je vjerovao u dugotrajnost jezika, u stvaralačku ulogu čitatelja i u književnost kao prostor dijaloga između pojedinca i zajednice. U njegovu opusu sačuvana je ona rijetka vrsta jasne, unutarnje usmjerenosti koja nadilazi svoje vrijeme i nastavlja djelovati u čitatelju koji mu se vraća.

Neka mu je trajan i dostojanstven spomen.