Odlazak vrsnog pripovjedača

Za Branka Ivandu, jednog od doajena domaće kinematografije čija je karijera na filmu i televiziji, a posljednjih godina i u teatru, trajala dulje od pola stoljeća, neosporno se može ustvrditi da je bio sjajan pripovjedač. Ponajprije usmeni, u što se potpisnik ovih redaka osobno uvjerio više puta, ali i filmski i televizijski te naposljetku i kazališni. Od 1967, kada je kao suscenarist sa Zvonimirom Majdakom i Antom Peterlićem surađivao na vrlo uspjeloj drami Iluzija, samostalnom dugometražnom prvijencu Krste Papića, a osobito od kad je godinu kasnije i sam debitirao dojmljivom modernističkom socijalnom dramom Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata, Ivanda se prometnuo u jednog od ključnih sudionika i svjedoka povijesti hrvatskog filma. Gravitacija je u ono vrijeme bila prilično hrabar film, jer se autor kroz intimnu priču naslovnog protagonista koji se ne može uklopiti u dominantno malograđansko društvo, pozabavio i duhom vremena te tada provokativnim temama poput turobnosti socijalističkog društva, teškog položaja radnika i malograđanskog mentaliteta uopće. U tom filmu započela je njegova kasnije stalna suradnja s hvaljenim i nagrađivanim scenografom Željkom Senečićem, slikarom koji se okušao i kao scenarist i redatelj.

Filmska i televizijska karijera Branka Ivande trajala je dulje od pola stoljeća / Snimio Davor Puklavec / PIXSELL

Ivanda je prva redateljska iskustva stjecao prije točno šest desetljeća, kao asistent Vanče Kljakovića i Antuna Vrdoljaka u kratkim filmovima Duga ulica i Poslije predstave iz omnibusa Ključ, te također kao asistent Eduarda Galića u TV-drami Prikupljanje hrabrosti. Godine 1974. prema scenariju Danila Kiša snimio je TV-dramu Drveni sanduk Tomasa Vulfa, prvo djelo iz planiranog ali nedovršenog ciklusa posvećenog temi sedam smrtnih grijeha, ali i njegova prva suradnja s uglednim književnicima. Tijekom čitave karijere prilično su ga intrigirali ambiciozni prozni i dramski tekstovi, od priče Ksavera Šandora Gjalskog u također TV-drami Nocturno, preko romana A. P. Čehova u drami Psihopati, potom drame Slučaj maturanta Wagnera Marijana Matkovića također u TV-drami, do romana Stroj za maglu Pavla Pavličića u triler-drami Zločin u školi te romana Konjanik Ivana Aralice u istoimenoj povijesnoj romantičnoj drami, da spomenemo samo neke. Jer tu je, dakako, i neizbježni Miroslav Krleža, čiju je dramu U logoru 1983. ekranizirao kao dvodijelni TV-film, a režirao je i TV-adaptaciju kazališne drame Kraljevo u režiji Dine Radojevića.

Važno obilježje Ivandina autorskog rukopisa, osobito tijekom 70-ih i 80-ih godina, bila je zamjetna sklonost fantastici, koja se podudarala s pojavom skupine književnih fantastičara predvođenih Pavlom Pavličićem i Goranom Tribusonom. Uzmu li se u obzir Tadićev antologijski Ritam zločina i Ivandin Zločin u školi, moglo bi se reći da su njih dvojica činili svojevrsnu filmsku frakciju te skupine. Autoru ovog teksta upravo je Zločin u školi najdraži Ivandin film, baš zbog toga što je u njemu prilično uspješno „uskočio u Tadićeve cipele“. Ali i zbog toga što to ostvarenje sadrži bitne elemente film noira, jer je riječ o detektivskom filmu čiji je protagonist privatni istražitelj kao amblematski lik film noira. On subjektivno doživljava zbivanja i komentira ih unutarnjim monologom, a odabir takve izvedbe Ivandi je bio logičan izbor u prilagodbi Pavličićeve proze. U ovom filmu izrazitije je zamjetan i njegov društveno-kritički stav, za razliku od većine njegovih ostvarenja u kojima je socijalna kritičnost izraženija u kontekstu, nego u samom tekstu. Kao da je društvenu, a posredno i političku kritiku, namjerno ostavljao u drugom planu i više ju sugerirao, što je bilo i logično zbog njegove pripadnosti krugu žanrovaca, tzv. hičkokovaca.

U smislu bilježenja društvenih i političkih događaja ponajviše se izdvaja glasoviti dokumentarac Poezija i revolucija, koji je Ivanda 1971. snimio sa Zoranom Tadićem. Riječ je o zapisima zbivanja tijekom studentskog štrajka te godine u Zagrebu, da bi nakon razbijanja štrajka njegovi vođe bili uhićeni i osuđeni, a snimljeni materijal pohranjen u policijsku arhivu, zbog čega je film dovršen tek 30-ak godina kasnije. Među važnim obilježjima Ivandina autorskog rukopisa bilo je i kreiranje slojevitih i suptilnih ženskih likova. U njegovim filmovima žene su protagonistice, ali i katalizatori dramskih zbivanja, u velikoj mjeri eterične i neuhvatljive te istodobno i čvrste i fragilne, i plahe i odlučne. Kad se gledaju njegovi TV-filmovi i televizijske drame Dugo putovanje u bijelo, Ana i Nives, Pet mrtvih adresa i Sestre, može se uočiti i svojevrsna feministička strana Ivandina autorskog prosedea. Ne uvijek i ne nužno, ali u njegovim djelima žene su moralnije, dosljednije i čvršće u odnosu na muškarce.

Dok je Dugo putovanje u bijelo tjeskobna i kompleksna psihološka obiteljska drama u čijem je središtu traumatizirana 15-godišnja djevojka koju tumači mlada Sanja Vejnović, a koja zbog traume dospije na psihijatriju, film Ana i Nives izuzetno je uspio predstavnik filmskog modernizma koji se i danas doima podjednako svježim i modernim kao i u vrijeme nastanka. U potonjem naslovu Ivanda je izuzetno vješto spojio fikciju i dokumentarizam, fikcijsku priču o montažerki Ani koja mašta o emancipaciji i samoostvarenju te ispovjedni dokumentarni „film u filmu“ o slikarici Nives Kavurić Kurtović. U ovom filmu Ivanda je posegnuo i za metatekstualnošću i metafilmičnošću, za povremenim brisanjem granice između igranog i dokumentarnog. Ana i Nives se doima kao svojevrsni nasljednik Žive istine Tomislava Radića, a intrigantan je i danas kad se intenzivno brišu granice između filmske fikcije i dokumentarizma.

Napokon, od 2005. do 2013. godine intenzivno je režirao sapunice, od Ljubavi u zaleđu i Običnih ljudi do Sve će biti dobro i Pod sretnom zvijezdom. Na pitanje zbog čega se okrenuo radu na sapunicama odgovorio je da one podrazumijevaju brzu režiju bez ponavljanja i glumu također bez repeticija i popravljanja. Sebe je ponajprije smatrao profesionalcem kojem nikakav angažman nije stran, a veselio ga je i rad s mladim glumicama i glumcima (u Konjaniku je „otkrio“ Zrinku Cvitešić). Tome se posvećivao i kao pedagog, ne samo kroz predavanja iz filmske i televizijske režije na ADU, nego i tijekom nekoliko godina života i rada u SAD-u. Do posljednjeg trenutka bio je vitalan i aktivan, a iza sebe je ostavio bogat opus kojemu se možemo često vraćati.