Od Vjesnika do bujice zatucanosti

Vjesnikov neboder bio je epicentar najmoćnije novinsko-izdavačke kompanije jugoistočne Europe. Na vrhuncu 1980-ih zapošljavao je više od 5000 ljudi i godišnje prodavao preko 200 milijuna izdanja  / Izvor Večernji list

Biti dopisnik Vjesnika iz Njemačke sredinom devedesetih nije bio lagan posao. To je zahtijevalo odgovarajuću izobrazbu, brdo iskustva, snalaženje u nepreglednom sustavu političkog odlučivanja i spremnost na rad bez radnog vremena i bez slobodnog dana. Dopisništvo u jednom od najvažnijih svjetskih središta moći pretpostavljalo je poseban uvid u uzajamni odnos politike i medija, uključivalo je kontakte s velikim igračima, ponekad nadmudrivanje. Morali ste prepoznati političke impulse i smjestiti ih u odgovarajući kontekst, izbjegavati diplomatske smicalice, nanjušiti prste tajnih službi i znati kada prešutjeti neku informaciju ma koliko bila intrigantna. Takav posao, bez obzira na širi kontekst društva kojemu se kao autor obraćate i neovisno o političkim utjecajima na profil novina, sa sobom nosi veliku odgovornost zbog utjecaja medija na političke odluke. Naravno, utjecaj je uzajaman. S time da je u slobodnijim društvima utjecaj novinara veći, dok u onim manje slobodnima političke strukture upravljaju i novinama.

Impresivna rotacija Vjesnika / Snimio Pavao Cajzek Večernji list

Vjesnik je nastao kao glasilo Komunističke partije, oblikovao je javno mnijenje po njezinim uputama. No i u tim okolnostima, u vrijeme komunizma, rad u medijima takvog formata zahtijevao je posebne sposobnosti. Vlast je odlučivala o čemu će se pisati, a o čemu neće, ali tekstovi su se oslanjali na stručne spoznaje i egzaktne podatke. U konačnici, ozbiljnim medijima i u demokraciji i u totalitarizmu zajednička je obveza odgovornosti, naravno, s različitih vrijednosnih polazišta. Preobrazbom europskih društava nakon pada komunizma došlo je i do preobrazbe medija. No, zanimljivo je da mediji u postkomunističkim državama nisu zadržali ozbiljnost i prilagodili se demokratskim normama, nego su postali neozbiljni ili su propali. Vjesnik je pokušao sačuvati dostojanstvo novinarske profesije. I naposljetku je propao.

U to vrijeme, sredinom devedesetih, teško je bilo iz Bonna suditi o novinarskim slobodama unutar redakcije. Inozemni dopisnik ozbiljnog lista ima tu privilegiju da, iz pozicije onoga koji sam mora procjenjivati političke impulse u zemlji u kojoj se nalazi, samostalno odlučuje o vlastitom radu. Ukratko, iz uredništva su svakodnevno stizali prijedlozi o čemu se treba pisati, ali nitko nikad nije rekao kako se treba pisati. Nitko tada nikad nije intervenirao ni u jedan dopisnički tekst, a prijedlozi dopisnika automatski su prihvaćani. Je li oholost reći da revolveraški mediji i ne razumiju medije koji drže do sebe, do sadržaja koji stvaraju, do društva i političkog sustava za koje su odgovorni? Oni i ne znaju što je to medijska odgovornost, ne znaju da medijski uradak mora počivati na znanju, a ne na nagađanju, na proizvoljnoj tvrdnji ili na želji da se nekoga napadne ili nekoga promiče. U svakom slučaju, Vjesnik je bio posljednja ozbiljna politička novina u Hrvatskoj.

Mediji u Hrvatskoj, u skladu s trendovima u cijelome zapadnom svijetu, snažno gube razinu ozbiljnosti. A ozbiljnost i odgovornost usko su povezani s dostojanstvom, kvalitetom društvenih odnosa i naposljetku sa samom stabilnošću poretka. Trend medijskog žutila, pogubne površnosti i ignorancije proširio se i prije nego što su društvene mreže stvorile kaos u javnom prostoru. Medijski gospodari naprosto su zaključili da u svojoj želji za atraktivnošću ne trebaju stručnjake, čak ni obrazovane novinare. Ne mare za činjenicu da je za ocjenu neke političke pojave nekada važnije pročitati Aristotela, svetog Augustina, Maxa Webera ili Ustav RH nego dobiti informaciju „iz pouzdanog izvora“.

Kvalitetno novinarstvo ne može biti svaštarenje, jedan novinar ne može imati stručan uvid i u parlament i u mirovinski sustav i u stanje državnih željeznica. Međutim, kako nedavno reče jedan bivši suradnik Vjesnika, „odzvonilo je dnevnom tisku koji se čitao kao knjiga dok su radili novinari sektoraši, ostali su prepisivači svaštari“. Mnogi novinari danas u Hrvatskoj izloženi su podsmijehu jer pišu gluposti, a zapravo zbog pritiska onoga što se nakaradno zove „medijskom industrijom“ najčešće ne stignu ni razmisliti o onome što moraju napisati, a kamoli se temeljito informirati.

Kada je Vjesnik ugašen, u Hrvatskoj se nije moglo naći gotovo nikoga tko bi rekao nešto u njegovu korist, svi su se kleli u medijski polusvijet, tvrdeći da je to put kojim mediji trebaju ići. Sada, dok se gasio požar u zgradi Vjesnika, svi smo se u Hrvatskoj na to navikli, ponašamo se kao da društvo i mediji mogu bez solidnih medija. Svi nešto tražimo od države, a uporno joj izmičemo tlo pod nogama. Javnu komunikaciju, na kojoj počivaju odluke države, svodimo na površne političke ocjene, na aktivizam, trgovinu ili puku zafrkanciju.

Požar u Vjesnikovu neboderu, materijalnom ostatku nekoć važnog društvenog čimbenika i, kako reče jedna mudra novinarka, „podsjetniku na propast hrvatskog novinarstva“, samo simbolizira način na koji društvo prepušta novinarstvo stihiji u kojoj interesi i nezainteresiranost imaju isti vrijednosni predznak, pogubnoj bujici svjesno odabrane zatucanosti. U takvim okolnostima na dobitku je uvijek ološ, nikada opće dobro.