O ljubaznosti života je riječ

IZA ZAREZA

U mojoj dobi velike istine

počinju malim slovima,

jedva se čuju točke i dvotočke, uskličnici,

uzalud ih je dozivati,

s kraja na kraj reda spuštaju se

sami zarezi,

do daljnjega,

i tek tu se zadubim,

ključevi mi vise iz usta, gleda me

tko hoće, na tom pragu,

kao dijete, ušuškano među rod rođeni,

gusto poslagane avatare,

i svi se jedni drugima danonoćno javljamo,

kuda i kamo idemo, odmah se i snimamo,

kako ustvari izgledamo

Kao zarezi. Koji su se opet u točke pretvorili,

točke u uskličnike

i poboli se sami natrag,

pa smo opet nigdje

I DALJE

Prošetala sam pored rijeke,

sjetila se bluzice od dažda

Slušaj, na kiši se moram

uza zid pripiti,

biti nevidljiva s ljudskog lica,

i dalje

Samo se moram na trenutak nasloniti,

o ljubaznosti života je riječ,

tamo gdje su manja usta, sitniji zubi,

gdje se ne zahvaća ni široko ni duboko,

gdje se jedva siše,

od miline zatvara oči, ne probada pogledima

SVJETLUCANJE

Razrušiti hotel!

U bazen se bacit, na ležaljci rasprostrt!

Bradom pokazat, stopalom dokučit,

doteglit krevet na leđima jednoroga!

U potrazi za skliskim dodirima

za koje se nema vremena

jer tu je već mjesečina

ispod nogu,

tu su nečujni

dodiri

koji se nisu nauživali tijela

IZLOŽILA JE SEBE

Nema društveno prihvatljivog avatara

za poglede – dodire – pitanja,

stisnula je čeljust oko sebe,

ne usuđuju se prići,

zvekeće svojim loncima i poklopcima,

preslaguje ih noću,

danju odbacuje

Jedino je gnjev neprocjenjiv,

nikome ga ne da,

gnjev nahrupljuje

iz drugih dimenzija

BDIJENJA

Znam, znam, iz zidova začas

isklijaju vratovi, uzlepršaju krilca,

soba se ne odigne od tla ni milimetra

Ali, gola kost, hitnuta, procvjeta,

uspravi se uho, slijepo i nijemo,

kad ljudi polijegaju,

bdije,

ne razumije, i gradi od svega

što mi na put stane

kao nerazumljiva darovnica

ili ugovor lirski, malo iznad tla,

pa sve dalje

jer tek se u daljini ljudi zgusnu,

uzdigne se osobica, ili nešto poput osobe

Priđem li joj, leđa uz leđa mi stane

i zajedno prekoračimo cilj

koji se može imenovati pred drugima

OSMATRAČNICA

Danas opet samo gumbi

i njihove male oči

pogled uzvraćaju,

za njima idu neveseli,

nabada obitelj,

a najduže ide dijete, nešto malo,

kroz drvorede, pored vrtova

gdje ima zemnih bića

da uzdrhte, posakrivaju se iza lišća,

ali lišće rogobori, sve otkriva

NALAZIŠTA WEST SUMATRE, 2025.

I svi do zadnjega, brže-bolje, vadimo kape

da bi nevidljivi bili,

i posebnim korakom odmičemo

dok nas još vide, a onda

zbogom

rogovima prerušenim u krovove,

onome što se ponekad kao pas,

ponekad kao mačka htjelo sakriti

iza jednog jedinog jedinoga lista,

a ispred ljudskog doma,

zbogom, jednome među stotinama,

glave nagnute ustranu,

pritvorenih očiju, usana bez gorčine,

sanjaru koji se drugima neprestano

daje gledati,

baš onima skrivenima

u njima samima, za svaki slučaj,

i zbogom posudama

za hranu i piće,

sa urezanim ustašcima bilo gdje,

za žive i mrtve,

čas pojednostavljena, čas nevidljiva,

pa i na prazno lakoma

Poetika egzistencijalnog subjektivizma

Piše Darija Žilić

Sonja Manojlović jedna je od najistaknutijih hrvatskih pjesnikinja, pjesme su joj prevedene na brojne jezike, a dobitnica je i niza nagrada, od kojih treba izdvojiti Goranov vijenac za doprinos pjesništvu 2016. U književnom životu pojavila se sa svega sedamnaest godina zbirkom Tako prolazi tijelo (1965). Od tada kontinuirano objavljuje, pauza se dogodila tek u devedesetim godinama prošlog stoljeća.  Branko Maleš je u predgovoru Civlinim pjesmama 1982. godine istaknuo da se Sonju Manojlović može smatrati pripadnicom pjesništva egzistencije, te da je autoričin subjektivizam egzistencijalan, onaj koji „hrani individualno osjećanje neprijateljskog svijeta”. I doista, to će ostati temeljna odrednica njezine poetike. Za tumačenje poezije Sonje Manojlović presudna je knjiga Čovječica iz 2005. Naime, kroz tu zbirku provlači se poetiziranje procesa u kojem lirska junakinja sve više dolazi do spoznaje o mogućoj depersonalizaciji. Još je u pogovoru zbirci Babuška iz 1987. godine Dalibor Cvitan pisao kako pjesnikinja odabire stvari i životinje kao mnogo bolje reziduume ljudskog identiteta od ljudi samih. Upravo je babuška simbol, jer je gornji dio prividno ljudski, a drugi lingvistička je životinja sastavljena od krhotina jezične stvarnosti. Kroz tu jukstapoziciju ljudskog i neljudskog želi se doći do stanja dezintegracije postojećeg jezika i ostvariti  novo imenovanje. Stoga nalazimo ironiju prema „prigodnim riječima“, te „lirskim olupinama“.  U knjizi Gledajući odgovore tematizira se  neprijateljski odnos pojedinca i grada, te gledanje,  stvaranje mentalnih slika i dezintegracija jastva na djetinje i odraslo ja. 

U novom ciklusu O ljubaznosti života je riječ nalazimo ponovno temu pogleda, izloženosti, lirsku junakinju „gleda tko hoće“, tu je i usporedba s djetetom: „kao dijete, ušuškano među rod rođeni, / gusto poslagane avatare“ (pjesma Iza zareza). Ljudski je rod  zamišljen kao niz avatara koji se jedni drugima danonoćno javljaju, pretvarajući se iz zareza u točke i uskličnike, da bi im ponovno izmaklo to sigurno mjesto bivanja: „pa smo opet nigdje“. U pjesmi I dalje nalazimo pak sintagmu „probadanja pogledima“, ali i nevidljivost koja se spominje, te izlaganje u pjesmi Izložila je sebe, ali i odmak svjesnosti o društvenoj neprihvatljivosti: ponovno se spominju avatari u zamjenu za jastvo, te gnjev koji i nastaje u tom bivanju izvan. U pjesmama nalazimo prividne imperative, kao u pjesmi Svjetlucanje, „u bazen se bacit, na ležaljci rasprostrt“, naznačuje se i izmicanje vremena koje klizi, odmak dodira od tijela „koja se nisu nauživala“. U pjesmi Nalazišta West Sumatre 2025  mimikrija se postiže kao u životinjskom svijetu. Sve to je izmicanje bivanju u okviru potreba, pa zato se i kaže „zbogom posudama za hranu i piće“; slika urezanih ustašca ujedno je i slika koja asocira na nužnost, ali i na lakomost.

U Osmatračnici slika je skrivanja u lišću, ali i svjesnost da se ne može pobjeći pogledima: „ali lišće rogobori, sve otkriva“. U pjesmi Bdijenja spominju se osobice, ponovno ironijski deminutiv, svijest da je nemoguće odmaknuti se od „uspravljena uha“, ali i od ljudi koji su zgusnuti u daljini. U pjesmi I dalje riječ je o prikazu ljubaznosti i to kroz slike „tamo gdje su manja usta, sitniji zubi“, gdje se „od miline zatvara oči, ne probada pogledima“.

Novim se pjesmama Sonja Manojlović nastavlja inventivno baviti jezikom i identitetom, i kada se njezin opus tumači kao cjelina, uočava se da je  promišljen, začudan, a u poetičkom vrtu avatara, kiborga i vješturaka, kao da se odvija život izvan svijeta vremena, jer svijetu nužde napokon je došao kraj.